mislim da nema osobe koja je u dijaspori, a da je pre ili kasnije nije dosla zelja za necim iz matichne zemlje.. nekima vise, nekima manje.. zavisno od karaktera i koliko se ko prilagodio novim uvetima.. znam da ja vise nego cesto znam da kazem 'eee da mi je bar sad...'
najvise od svega mi fale drugari.. dodje mi nekad da samo okrenem broj i kazem 'nadjemo se kod ''Kosog'' za 1o minuta'.. i onda celo popodne zujati u prolaznike i o nicemu ne brinuti.. dodje mi da se prosetam po bakinoj njivi.. da uberem cvet.. da pojedem tetkin kolach.. da setam uz more.. da pri svakom prolasku pored prozora u sobi bacim pogled, cisto da se uverim da je to beskrajno plavetnilo jos tamo.. da slusam kapi kishe kako odzvanjaju na krovu, dok u sobi na bakinom tavanu slusam muziku sa starih gramofonskih plocha.. ili dok listam stripove i stare chasopise kojima su se listovi vec izlizali i pozuteli, noseci na sebi neko drugo, proslo vreme.. ponekad mi dodje zelja da pri odlasku kuci u rane jutarnje stare svratim u pekaru i kupim svezi burek, pa onda do prvih zraka sunca sedim s drugarima u parku.. ponekad mi dodje zelja da se popnem na drvo.. nekad me, ko grom iz vedra neba, pogodi miris bakinog leba.. od kuda se stvori, uvek mi je misterija.. htela bi katkad da prodjem gradom i onako neplanirano sretnem nekog, zavrsimo na kafi, pa onda se neplaniramo dogovorimo za izlazak, pa skupimo drustvo, pa pravac, sto se kaze, 'u zivot'.. kao necemo dugo, samo cuga dve.. a onda sledeci trenutak, jedemo onaj burek u parku, dok nam cvrkut ptica pravi drustvo..
ma nee, kad sagledam stvari.. uopste nisam nostalgicna..
sta vama fali u toj zemlji gde ste? 'pukne' li vas nekad nostalgija? setite li se onog usporenijeg zivota tamo negde na Brdovitom Balkanu?