Biografija je nacinjena na osnovu podataka iz knjige
"Yu rock enciklopedija" Petra Janjatovica.
.....
Lider i osnivac grupe, Goran Bregovic (rodjen 22. marta 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost ka muzici. Iz drugog razreda nize muzicke skole (odsjek violina) izbacen je kao lijen i netalentovan. Kada mu je majka pocetkom sezdesetih godina kupila gitaru, pocetnicke lekcije dobio je od Ede, brata scenariste Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav osnovao je u osmom razredu osnovne skole. Goran je zelio da upise srednju likovnu skolu, ali je majka, uplasena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da se opredijeli za saobracajnu tehnicku skolu. Pristao je pod uslovom da mu dozvoli da pusta kosu. Uz tu skolu islo je i mesto basiste u grupi Izohipse u kojoj se nije dugo zadrzao, kao ni u saobracajnoj skoli. Prešao je u gimnaziju i u grupu Bestije. Vec sa sesnaest godina poceo je sam da se izdrzava, pa je svirao narodnjake u kafani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilistima.
U to vreme Zeljko Bebek (rodjen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu) pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od znacajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je kuburila sa bas gitaristima koji su se smenjivali kao na pokretnoj traci. Na koncertu Bestija, Zeljko je zapazio Gorana i preporucio ga kolegama iz grupe. Tako su Kodeksi poceli da rade u sastavu: Edo Bogeljic, osnivac i gitarista, Ismeta Dervoz, vokal (kasnije presla u Ambasadore), Lucano Paganoto, bubnjevi i Zeljko Bebek, vokal i ritam gitara. Za Gorana se tada interesovao i sastav Pro arte, ali mu njihovo vidjenje soul muzike nije bilo primamljivo. Leta 1969. godine odlaze na tezgu u dubrovacki Splendid bar gdje sviraju klasican repertoar za turiste. Pred ljeto su ostali bez Ismete Dervoz koja je napustila grupu i posvetila se fakultetu. Ipak, uocio ih je Italijan Renato Pacifiko i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili pocetkom 1970. godine uvezbavši progresivni repertoar na tragu Dzimi Hendriksa i grupe Cream. Medjutim, poslije prvih svirki Renato ih je vidno razocaran uputio da sviraju kazacok i slicno, kao u Dubrovniku. Uoci isteka prvog dvomjesecnog ugovora Edo Bogeljic se vratio u Sarajevo i Goran prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angazovan je jedan italijanski muzicar, a kada je on odustao, leta 1970. godine Goran i Zeljko pozivaju Zorana Redzca (rodjen 29. januara 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u sastavu Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milica Vukašinovica (rodjen 9. marta 1950. godine u Beogradu). I kada su se sva cetvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno zivjeli, svirali su u dva kluba, drzali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milic Vukašinovic ih je sve inficirao novim vidjenjem muzike. Poceli su da sviraju u skladu sa onim što su tada snimali Led Zeppelin i Black Sabbath. Dve nedelje po njegovom dolasku, dobili su otkaz na svim mestima na kojima su svirali. Bez angazmana, sa nešto uštedjevine, ostali su na ostrvu Kapri.
Pozvani su da svoju novu muzicku koncepciju predstave u jednom klubu na ostrvu Iskia. Po završetku ljeta, prestaje i taj angazman. Vracaju se u Napulj gde jedva prezivljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Zeljko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane da svira ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagodjavao novom materijalu, a i pjevacki je za njega bilo sve manje mesta. On bi otpjevao uvod a zatim bi ostala trojica improvizovala po pola sata. Uz to, Milic je sve cešce pjevao. Polovinom jeseni 1970. godine Bebek se uvrijedjen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stub Kodeksa, da bi razocaran otišao kao višak. Njih trojica su nastavili da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basista Indexa) i vratili ih kuci. Do leta 1971. godine nastavili su da nastupaju kao Mica, Goran i Zoran a onda je Milic Vukašinovic otišao u London.
Goran upisuje filozofiju a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalic ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redzic, bubnjar Gordan Matrak i pjevac Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije govorio sa Bebekom, kada su pocetkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran se odlucio da pozove starog pjevaca. Snimili su "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi" koju je na Šlageru sezone pjevao Zlatko Hodnik. Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregovic je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su oni cekali na njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na vanrednom odsustvu snimili su još cetiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, pocetkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzickim pravcem kojim se Jutro krece, Ismet Arnautalic ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odneo pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se preganjali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandic (rodjen 10. decembra 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u sastavu Rok i klavijaturista. Vlado Pravdic (rodjen 6. decembra 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, poslije svadje, grupu je napustio Zoran Redzic, a njega je zamjenio Jadranko Stankovic. Za novo ime su se odlucili relativno lako. Buduci da je u Ljubljani vec djelovao sastav pod imenom Jutro, a i publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme", odabran je taj vizuelno zgodan simbol i grupa je zvanicno krštena Bijelo Dugme 1. januara 1974. godine.