Koliko vidim, ovde se niko ne osvrće na život ljudi koji žive na Kosovu, onih koji su proterani sa njega i onih koje je ova sumanuta kataklizma odnela sa sobom.
Možemo se ovde preganjati i ubeđivati, možemo dokazivati, ali je istina da su oni prave žrtve, da trpe i strepe.
Izvinjavam se Bellisimi, ali zaista mislim da je majci deteta na Kosovu, koja strepi dok se ono igra ispred kuće, manje do smeha nego njoj, tj. da njena bol i zabrinutost za svetinjama ipak ne može da se meri sa patnjama te majke.
Ja možda osećam ili ne osećam važnost tih manastira, crkava ili spomenika rasutih po Kosovu, ali nikako nemam pravo da se igram sa životima ljudi koji su tamo ostali i da ih žrtvujem radi viših interesa. Nemam pravo da se stavim u položaj navijača sa tribina. A mnogi se tako ponašaju, što nije dobro.