"Odrastao sam u restoranu, pabu koji je ujedno bio i restoran, i odrastao sam uz hranu i kuvanje", priča o svojim počecima. "Sa osam godina počeo sam da kuvam za džeparac. Vidi, svi su moji drugari dobijali džeparac za lezilebarenje, pa sam i ja pitao tatu da mi dâ džeparac. On je rekao: ‘Ne, ti ćeš da radiš za svoj džeparac!’ Svake subote i nedelje radio sam tri sata ujutru i tri sata uveče, u baru, menjajući prazne boce, čistio sam podrum, menjao i čistio burad, zatim sam počeo da perem sudove, a kad počneš sa sudovima, tu uvek bude i guljenja krompira. Uvek sam voleo da provirujem u kuhinju, gde su odrasli muškarci pričali proste viceve i kuvali velike rakove, jastoge i srnetinu. Počeo sam i da kuvam pomalo sa njima, od devet do dva, pa onda od šest do deset sati. Tata me je plaćao funtu i dvadeset pet penija na sat, a toliko je plaćao šesnaestogodišnjake koji su radili za njega, znaš. Ne zato što sam mu sin, već zato sto sam dobro radio."
"Do desete sam znao da seckam jednako brzo kao i bilo ko u kuhinji. Deci to ide, znaš, deca su vrlo taktilna, znaju da rade rukama. U isto vreme, škola mi nikako nije išla i svi su mi dosta prigovarali oko toga. Kako mi je kuvanje išlo sve bolje, ono je bila jedina stvar za koju su me tapšali po ramenu, a kao detetu zaista trebaš da te neko potapše, pohvali. Sećam se kad sam jednom kuvao nedeljni ručak za porodicu, te mi je tata tako potapšao rame i rekao: ‘Odlično, sine, jednako dobro kao i moj ručak!’ Sećam se dobro da su mi se tada nadigle dlake ne vratu i koliko mi je, sa jedanaest godina, bilo važno da dobijem tu pohvalu, jer sam bio jebeno loš u školi! Naravno, sve sam manje i manje mario za školu – iz nje nisam dobijao ništa zauzvrat. U to vreme nisu znali da prepoznaju disleksiju od koje sam ja patio, niti su znali da prepoznaju da deca kojoj ne idu slova i brojevi odlično rade rukama, da su veoma kreativna, te da bi mogli da im objasne matematiku ali da ih poduče na drugi način. Oni to nisu radili, ja sam postajao sve lošiji u školi, a sve bolji u kuvanju."