Na Okruglom stolu o regionalizaciji, koji su pre tri dana u Novom Sadu organizovali obnovljeni Reformisti Vojvodine, aktivista Vojvođanskog kluba Dragomir Jankov izneo je šokantne statističke podatke
o ekonomskom zaostajanju Vojvodine poslednjih godina, pozivajući se na preliminarne podatke Republičkog zavoda za statistiku Srbije (koji su sporadično dostupni na njihovom sajtu, među podacima o nacionalnim računima u pet statističkih regiona Republike). Prema ovim podacima, godišnji bruto društveni proizvod po stanovniku u Vojvodini 2009. godine iznosio je 366.000 dinara (tada oko 3.600 evra) i bio je za 4,8 odsto manji od proseka Srbije (oko 3.800 evra per capita). Sudeći po ovom podatku, Vojvodina je prvi put po nivou ekonomske razvijenosti pala ispod srpskog proseka.
Samo da podsetimo da je Vojvodina 1989. godine ostvarila društveni proizvod od oko 6 milijardi američkih dolara, a Srbija bez autonomnih pokrajina oko 12 milijardi dolara. To znači da je tada Vojvodina imala oko 3.000 dolara društvenog proizvoda po stanovniku, prema Srbiji bez AP, sa oko 2.000 dolara po stanovniku. Do demokratskog preokreta 2000. godine, društveni proizvod po stanovniku je u Vojvodini opao na oko 1.200 dolara, a u Srbiji bez pokrajina na oko 840 dolara. Mada BDP i DP kao pokazatelji nisu potpuno uporedivi po sadržaju i dinamici, radno je dozvoljivo te podatke uporediti sa najnovijima. Po takvoj komparaciji ispada da je prosek ekonomske razvijenosti Srbije u poslednjoj deceniji najmanje učetvorostručen, ali da je Vojvodina definitivno počela da posustaje pod pritiskom boraca za nacionalno jedinstvo i ekonomsku sabornost, ma šta to značilo.
Jankov je za pomenutim Okruglim stolom zapravo izneo niz veoma indikativnih podataka, koji se ovde moraju navesti nešto detaljnije. Prema tim podacima, u Srbiji je 2009. godine ostvaren BDP od 2.815 milijardi dinara, a u tome je u Vojvodini postignuto 720 milijardi ili tek 25,5 odsto (naspram učešća u broju stanovnika od oko 26,5 odsto). Pri tome valja zapaziti da su u odnosu na Beogradski, druga dva regiona južno od Save i Dunava u poslednjoj deceniji prošli mnogo gore od Vojvodine to jest, bukvalno katastrofalno. Dok je u Beogradskom regionu 2009. godine ostvaren BDP od 1.124,5 milijardi dinara ili 39,9 odsto od ukupnog BDP-a cele Srbije, u Šumadiji i Zapadnoj Srbiji postignuto je samo 563,7 milijardi (20,9 odsto BDP-a Republike), a u Južnoj i Istočnoj Srbiji 406,4 milijardi dinara (14,4 odsto BDP-a Republike).
Jednostavno, Beogradski region po stanovniku ostvaruje za 79,4 odsto veći BDP od proseka Srbije; Vojvodina za republičkim prosekom zaostaje 4,8 odsto, Šumadija i Zapadna Srbija za 28,6 odsto, a Južna i Istočna Srbija za čak 36,7 procenata. Razlika između prosečnog godišnjeg BDP-a per capita u Beogradskom regionu i regionu Južne i Istočne Srbije je razlika između 690.000 dinara i 243.000 dinara. Istovremeno, svaki Vojvođanin u odnosu na stanovnika Beogradskog regiona ostvari skoro dva puta manji BDP godišnje. Pa to je doista čudo, da li samo statističko? Da li su Vlada Vojvodine i Skupština APV obavešteni o ovim podacima. Ako jesu, zašto nam ne objasne o čemu su tu radi?
Advokat Dragomir Jankov, koji se već duže od decenije fanatično bavi prikupljanjem podataka o Vojvodini i koji je već izdao knjigu Vojvodina propadanje jednog regiona, podaci i činjenice (Novi Sad, 2004), u poslednjem broju beogradske Helsinške povelje pokušao je da naznači pravac i metodološkog objašnjenja nekih doista neverovatnih promena u rasporedu ekonomske moći u Srbiji, naravno, pored onog osnovnog, nemetodološkog, da je centralizacija Srbije postala sveopšta. Jankov na primeru učešća poljoprivrede u formiranju bruto dodate vrednosti (BDV), koja se kao pokazatelj pojavila u letošnjoj javnoj raspravi o Prostornom planu Srbije, pokazuje da se ta vrednost zapravo knjiži u Beogradu, a stvara širom Republike. Jer, drugačije se ne može objasniti podatak da Beogradski okrug (sa nešto više od 40.000 hektara obradive zemlje) u strukturi svog velikog BDV-a od poljoprivrede ostvari 26 odsto od ukupne vrednosti, dok Vojvodina (sa 1.600.000 hektara) u strukturi svog BDV-a od poljoprivrede ostvari 62 odsto a praktično skoro isto kao i Beograd.
Na kraju, doista radi nekakvog objašnjenja, treba reći da gore navedeni podaci najviše govore o drastičnom prerasporedu moći odlučivanja u korist centra države, ali oni takođe upućuju i na zaključak da Srbija sve veći BDP pravi u domenu usluga i presipanja iz šupljeg u prazno, a sve manje stvara razmenljiva dobra. Sve se to na kraju završava i na štetu Vojvodine, jer već dve godine niko da objasni podatak zašto su prosečne plate u Pokrajini manje od republičkog proseka Srbije, što takođe gotovo nikad nije bilo zabeleženo u našoj istoriji!
Piše:Dimitrije Boarov
Dnevnik