Luna
Prikaz rezultata 1 do 2 od ukupno 2

Tema: Luna

  1. #1

    09 Luna

    Imao sam 7 godina. Bio je pocetak oktobra 1990. godine. Mama me je pozvala sa posla i rekla da ima iznenadjenje za mene. Kao i svako dete, jedva sam docekao da dodje kuci. Rekla mi je da sidjem ispred zgrade pre nego sto dodje. Naravno, sisao sam dva sata ranije i cekao. Kada sam je video u daljini, potrcao sam prema njoj i imao sam sta da vidim. Nosila je u ruci nesto malo, a to malo je cvilelo i bilo mnogo slatko. Oduvek sam zeleo psa.

    Muz od mamine koleginice sa posla se bavio uzgajanjem francuskih pticara - epanjol bretona, u narodu poznatijih kao Sima ili Kum (Srecni ljudi). Otac i majka mog buduceg nerazdvojnog prijatelja, tacnije prijateljice su bili sampioni SFRJ. Kerusa je okotila 7 kucica. 6 su bili muzjaci i svi su dobili pedigre, jedino moja buduca prijateljica je ostala bez istog. Mama ju je dobila na poklon. Poslednje sto mi je bilo vazno je da li moj pas ima pedigre ili nema. Najvaznije je da sam konacno dobio pravog kucnog ljubimca.

    Sada je nastao problem. Kako cemo je nazvati? Svako je imao neki predlog, ali nijedan nije bio onaj "pravi" za nas ukus. I tako je proslo nekoliko dana, a ona jos uvek nije imala ime. Onda smo culi strasnu vest. Roditelji mog ljubimca su ubijeni. Neko im je prebacio otrovano meso preko ograde i oni su pojeli i u toku noci su uginuli. Mama mi je predlozila da nasu kucu nazovemo po njenoj mami. Prihvatio sam. I tako je ona konacno dobila ime - Luna.

    Vec posle par nedelja, mi smo zakljucili da ona nece biti obican pas. Iako je imala svega 5 -6 nedelja kada je dosla kod nas, nikako nije htela da pije mleko. Ja dete ko dete, predlozim da joj stavimo kakao u mleko. Mama i tata su me pogledali i nasmejali se, ali ajde, stavi joj kakao. Ne da je polizala svoju zdelicu, nego je htela jos. Dani su prolazili i ja sam je sve vise voleo i sve sam vise bivao vezan za nju. Nikada je nismo maltretirali oko dresure. Vazno nam je bilo samo da nauci da ide uz nogu, da dodje kada je zovemo i da ne pretrcava ulicu. Ono "sedi, lezi, donesi, odnesi, budi mrtav i slicno" mi nikada nije padalo da je ucim, jer sam smatrao da je to mucenje psa. Narocito ako je dresura propracena motkom. Vremenom je sve doslo na svoje i naucila je tokom godina da sedne i da da sapu. I to je sve sto smo je naucili. Kao sto postoje ljudi sa manjim koeficijentom inteligencije, logicno je da postoje i glupe zivotinje. E Luna je bila sve, samo ne glupa. Izuzetno prefrigana zivotinja. Ako pocnes da je mazis i prestanes posle izvesnog vremena, ona ti jednostavno to nije dozvoljavala. Prvi nacin da ti privuce paznju je bilo neko simpaticno rezanje. Nakon toga je sledilo neverovatno smesno povlacenje ruke sapom, a ako ni to nije prolazilo, povijala je usi i pravila tako tuznu facu, da si jednostavno morao da je pomazis. Omiljeno mesto za mazenje joj je bilo celo telo. Razmazili smo je i previse, ali nam nije bilo zao. Bila je clan porodice. Koliko god ljudima koji nemaju kucne ljubimce ovo zvuci cudno, nekima cak i bolesno, ona je meni bila kao mladja sestra. Pogotovo jer sam jedinac. Vezao sam se za nju i iz dana u dan sam je sve vise voleo.

    Iako sam cuo price da psima ne treba davati slatko, jer oslepe, izgube njuh i ko zna sta jos, Luna je dokaz da to nije bas tako. Mozda je izuzetak, ali to mene ne zanima. Jedino sto znam je da cim nesto u kuci zasuska, pa makar to bila i obicna kesa, ona je vec bila tu sa naculjenim usima i fiksiranim pogledom. Nije birala sta jede. To je vremenom prouzrokovalo da ima visak kilograma. Ali kao sto sam rekao, ona nije bila pas za izlozbe, nego moj prijatelj. I nama je bilo vazno da njoj bude lepo i da bude srecna. Jednom prilikom smo mogli i da je ubijemo zbog prevelike ljubavi. Primetili smo da je ona uvek posle svog obroka gladna i da zeli jos, pa smo se razmisljali koliko ona u stvari moze da pojede, cak smo i resili da joj jednom damo stvarno puno, pa da vidimo sta ce biti posle. Na svu srecu, odustali smo od te ideje, jer smo samo nakon par dana gledali neku emisiju u kojoj se pricalo o tome da psi nemaju granicu, nego ce jesti bukvalno dok ne crknu. Tako da smo problem oko Lunine gladi resili.

    Vreme je prolazilo i doslo je vreme da se Luna pari. S obzirom da je bila 1993. godina i da ljudi nisu imali sta da jedu, a kamoli da hrane kucice, odlucili smo da malo sacekamo sa tim, jer nismo hteli da dozvolimo da posle izvesnog vremena ti kucici zavrse na ulici. I svemu dodje kraj, pa i sankcijama. Pocetkom 1996. godine smo tata i ja odveli Lunu da se pari. Nasli smo joj muza i tada se desilo nesto sto se u prirodi ne desava. Iako je bila u zaru, Luna nije htela da se pari. Sta vise, ne da nije htela, nego se poklala sa mladozenjom. Ona je po prirodi bila mrzovoljna sto se tice drugih pasa i nije volela da se igra sa njima. Imala je samo dva drugara. Jedan je bio mesanac od komsije, a drugi pas lutalica o kome smo brinuli mi klinci iz kraja. Tako da je parenje propalo. Vlasnik Luninog nesudjenog muza nije mogao da veruje da vidi kako se zenka i muzjak kolju, tacnije kako Luna grize njegovog ljubimca. Ni ja nisam mogao da verujem. Kod pasa ima neko nepisano pravilo da se kolju samo isti polovi. Nikad muzjak nece napasti zenku. Da ne pricamo da zenka napadne muzjaka. Ali, ipak je to bila Luna.

    Prvi veliki sok za mene je bio sredinom 1997. godine. Bio sam u najvecoj guzvi oko prijemnog za srednju skolu, kada sam saznao da Luna ima tumor. Na svu srecu, postojala je sansa da se spase operacijom. Cena nije bila bitna, jedino sto je bilo vazno je da Luna prezivi. Tada sam prvi put poceo da razmisljam o tome sta bi bilo kad bi bilo. Nije mi bio vazan ni prijemni. Jako sam se uplasio sta ce biti sa mojim debelim kucetom. Na svu srecu, operacija je uspela, pacijent se brzo oporavio i to sve zahvaljujuci visku kilograma, jer je imala snage. S obzirom da je imala tumor na materici, materica joj je morala biti izvadjena i to je znacilo da Luna nece imati potomstvo. Tada mi to ni malo nije bilo bitno. Na zalost, vreme ce pokazati da je bilo bitno.

    E da, zaboravio sam da napomenem da je Luna jako volela da spava kod mene na krevetu. Pogotovo zimi. Tada je imala obicaj da se zavuce pod cebe, ali polako i spretno, sve misleci da ja ne vidim. To je radila tako, jer moja mama nije volela da Luna spava na krevetu, zbog dlaka, bakterija i svega ostalog. Poznata prica. Naravno, ja nisam kao moja mama.

    Iako je pticar, nikada nije bila u lovu. Jedino sto je vijala su golubovi, macke i muve. Od golubova je vrlo brzo odustala jer je shvatila da golubovi mogu da lete i da ih tada ne moze stici. Ali su zato ostale macke. Ako je sta volela, to su bile macke. Kada vidi macku i kada je povija, bez problema se moglo videti da ona tada uziva, jer je to bio toliko srecan lavez, da je prosto bilo milina slusati je. Da odmah napomenem, nikada nije povredila nijednu macku jer je nikada nije stigla. Kao sto sam nekoliko puta rekao, imala je problema sa kilazom, pa ju je dupe u krivinama zanosilo i to joj je smetalo da stigne macku. Cak i ako je stigne, macka bi stala i pocel da frkce i Luna bi trcala oko nje i lajala, ali joj nikad nije prisla. A ako macka ode na drvo, bila je u stanju da laje dok ne promukne. Tada sam je mogao zvati, gurati, vuci, nije bilo sanse da se pomeri od drveta.

    Pored macaka, izuzetno je volela Dunav. E jedino tada je htela da donese stap koji joj bacim. Takodje, jako volela da budem ja vodi pored nje pa da zajedno plivamo. Na plazi sam definitivno potvrdio svoje sumnje da ona nije obican pas. Kada izadje iz vode i kada se otrese, nije htela da sedne na pesak, nego je uvek dolazila kod mene na peskir. Ljudi koji su to gledali su umirali od smeha, narocito kada sam poceo da nosim dva peskira - jedan za mene i jedan za nju.

    Pored macaka i Dunava, volela je sneg. Necu nikad zaboraviti njenu prvu zimu i kada je prvi put ugledala sneg. Istrcala je iz ulaza, a sneg je preko noci bas lepo napadao i ona nije znala sta je to, pa je prvo pocela da laje, pa da ga njuska i na kraju je zakljucila da nije nista opasno pa je otisla da piski. E tu je nastala komedija kada je trebala da cucne. Nije mogla lepo da se namesti jer joj je bilo hladno, a posto joj se jako piskilo, moje pametno kuce je otislo na stazicu koju su ljudi ugazili i tu obavila malu i veliku nuzdu. To je posle praktikovala svake zime. Po snegu trci i valja se, ali kada treba da piski, ide na stazu.

    Nikako nije volela da je mi kupamo. To je bio najtezi posao staviti Lunu u kadu. Imala je obicaj da pobegne ispod kuhinjskog stola i da rezi ako joj neko pridje. Cim spomenemo "Luna, ajmo na kupanje" ona je momentalno bezala pod sto i kezila zube. Naravno, vremenom smo prestali da joj govorimo sta cemo da radimo, pa je i taj posao postao laksi. Ali tada je nastajao drugi problem. Kada udje u kadu i kada je isperemo od sampona, ona nece napolje. Jako je volela da se tusira.

    Ona mi je bila prijatelj u pravom smislu te reci. Mogao sam da budem siguran da me nikad nece ocinkariti i da ce sve ostati izmedju nas dvoje. Iako je bila zensko, nikada me nije prekidala niti mi upadala u rec. Ona uvek prva saznala da mi se neko svidja, da sam poceo da pusim, da sam radio ovo, da sam radio ono... Nekad je izgledalo kao i da me razume, jer je drugacije namestala glavu dok ja pricam. A ako bi bilo nesto uzbudljivo, imala je obicaj da naculi usi i da se skroz unese u pricu.

    Kako sam voleo osecaj da znam da me neko ceka kod kuce i da je taj neko srecan sto cu doci. Otkljucavam vrata, ona je vec tu, cvili i skace po meni, lize me. Poput one pesme iz "Srecnih ljudi"

    "On me ceka, on me uvek ceka,
    na vratima jedna njuska meka..."


    Nije volela moje devojke, jer bi tada bila zapostavljena. Tada bi dolazila do vrata moje sobe i grebala po njima. Ako je pustim unutra, uglavila bi se pored mene da je mazim, a ako je ne pustim grebala bi po vratima i rezala, tako da je svakako moram pustiti. Blesavi pas.

    I tako je vreme prolazilo, ona je bila zdrava, nikakvih problema nije imala, drzala se fantasticno za svoje godine, nije bila ni gluva ni slepa, noge su je sluzile, sve dok pre dve godine nije pala kada je pokusala da ustane. Pri tome je toliko zacvilela da smo se svi u kuci presekli. Nakon par minuta, sve je bilo OK i ona je hodala normalno. Naravno, da nista ne ostavimo slucaju, sutradan smo je tata i ja odveli kod veterinara. On ju je pregledao, nesto pipkao po stomaku i mrtav 'ladan rekao: "Ovaj pas ima tumor i uginuce za mesec-dva." Grom iz vedra neba. Posle dugo vremena sam poceo da placem. Plakao sam jer nisam mogao da verujem sta se desava. Plakao sam jer je veterinar rekao da joj nema pomoci, jer je stara i nece preziveti operaciju. Ali je ipak odlucio da pokusa nemoguce i da joj daje neke antibiotike, cisto da joj bude bolje i da se ne muci previse. Nisam se odvajao od nje ni malo. Zeleo sam da poslednje trenutke njenog zivota provedem uz nju. I ona je bila svesna da joj je kraj blizu i neverovatno se trudila da nam olaksa jer je osetila kako smo svi u kuci tuzni. Na zalost, lekovi nisu pomagali, njoj je bilo sve gore i poslednja nada nam je bila da promenimo veterinara. Odveli smo je kod drzavnog veterinara. Kada smo doktorki ispricali da Luna ima tumor i sta nam je sve rekao privatnik, zena samo sto se nije onesvestila. Tek tada nam je bilo jasno da prokleti privatnik nije uradio nikakve analize nego je pricao napamet. Vrlo brzo je ustanovljeno da Luna nema T od tumora, nego je zapatila krpelja i krpelj ju je otrovao. Znaci, lecili smo psa od necega od cega nije bila bolesna. Doslo mi je da odem i da ubijem onog smrada od veterinara. Vec sutradan je Luna pocela sa terapijom. Primala je infuziju i to je trajalo po 4-5 sati. Nakon toga bi povratila penu, ali to je bio dobar znak, jer joj se tako organizam cistio. Bila je izuzetno slaba, tesko je disala, ali se posle nekih nedelju dana video pomak. To mi je ulilo nadu da mozda i nije sve izgubljeno. Doktorka je rekla da sve dok ne povrati krv, ima sanse. Jedno jutro smo je tata i ja odveli na infuziju i nakon pola sata Luna je pocela da povraca... Krv. Unutrasnje krvarenje. Bile su dve opcije - ili da je pustimo da se muci i da ugine ili da se uspava. Dok je primala injekciju da se vise ne probudi, oci su joj bile pune suza iako kazu da psi ne mogu da placu. O mojim ocima da ne pricam. Plakao sam ko nikad u zivotu. Posle 14 godina izgubio sam Lunu. Tacnije, za 2 dana bi napunila 14 godina. Rodjena je 2. 9. 1990. a uginula je 31. 8. 2004. Nikad me nije izneverila, nikad me nije iznervirala, uvek me je slusala... Sahranio sam je blizu moje zgrade zajedno sa njenim omiljenim cebencetom u jednom parkicu, jer nisam mogao da dozovolim da zavrsi na deponiji, a i da znam da mi je blizu. Evo, proslo je dve godine, a i dalje mi nedostaje... I dalje se desi da nocu kada idem u kupatilo gledam da li je mozda u predsoblju pa da je ne nagazim...
    Neki ljudi samo zinu, pa zagade okolinu...


    Nisam paranoičan, ali to ne znači da me neko ne progoni!

  2. #2

    Odgovor: Luna

    Par slika moje najbolje prijateljice.







    Luna 02.09.1990. - 31.08.2004.
    Neki ljudi samo zinu, pa zagade okolinu...


    Nisam paranoičan, ali to ne znači da me neko ne progoni!

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •