Jedna neobicna prica o...
KAKTUSIMA
Sukulentne biljke zajedno sa familijom kaktusa, imaju visoko specijalizovanu anatomsku gradju koja im omogucava da prezive duzu susu. Sve ove biljke mogu da skladiste vlagu u mesnatom tkivu svojih stabala, korenja, ili listova i mnoge od njih imaju karakteristican oblik radi smanjenja gubitka vode i podnosenja surovih uslova stanista. One takodje mogu da prekinu aktivni rast i predju u stadijum mirovanja pri nepovoljnim uslovima sredine. Njihov bizarni izgled odrazava jedinstven evolutivni razvoj, u kome su oblik biljke, funkcija biljke i mogucnost opstanka, nerazmrsivo spojeni. Skoro svi kaktusi i neke sukulente imaju bodlje koje predstavljaju izmenjene listove. Iako bodlje omogucavaju odbranu od predatora, glavna uloga im je da kondenzuju vlagu tako da voda kaplje na tle iznad biljnog korenja. Bodlje koje su vunaste i lice na kosu, takodje pomazu da se biljke zastite od hladnoce ili prejakog sunca.
Nasuprot popularnom verovanju, sukulente i kaktusi ne naseljavaju samo siromasne pustinje. Opseg njihovih stanista je sirok, od snegom pokrivenih alpskih padina i susnih ravnica Kolorada do vlaznih dzungli u amazonskom basenu. One uspevaju u uslovima koji cesto deluju kao nepodesni za zivot. Ipak, uspeh ovih biljaka delimicno je uslovljen nedostatkom biljnog sveta dovoljno otpornog da se sa njima uhvati u kostac u borbi za opstanak.
Retka kisa moze da podstakne dramatican i iznanadan period rasta, kad svaka sukulenta brzo cveta i donosi seme pre vracanja u poludormantno stanje.
Isprva su kaktusi rasli samo na americkim kontinentima. Sukulente su od prirode rasle u mnogim regionima od Severne Evrope do Dalekog Istoka, iako ih je vecina bila koncentrisana u Juznoj i Istocnoj Africi. Istrazivanja i trgovina tokom cetiri prethodna veka, kao i prirodno sirenje, omogucili su kaktusima i sukulentama da se nastane u novim stanistima sirom sveta. U kasnom XV veku, trka za pronalazenjem novih morskih puteva do Indije i njenog bogatstva, podstaklo je talas evropskih istrazivanja i time vodilo otkricu novih biljaka. Smatra se da je Kristofer Kolumbo prvi doneo kaktuse u Evropu. Pronasao je cudnovate biljke bez lisca na Zapadnoindijskim ostrvima i pokazao ih spanskoj kraljici Izabeli. Kaktusi su bili dobro poznati cvilizaciji Inka u Peruu, Asteka u Meksiku, kao i severnoamerickim Indijancima. Ove biljke su kao deo njihovog svakodnevnog okruzenja koriscene u religioznim obredima ali su im davane i najraznovrsnije prakticne namene.
Malo je biljaka koje deluju neukusnije od kaktusa i sukulenata, pa nije jednostavno shvatiti da se mnoge vrste kuvaju i jedu kao povrce, dok druge daju socne plodove. Najpoznatiji su plodovi od Opuntia ficus-indica; zuti, beli ili crveni plodovi se nasiroko prodaju na meksickim pijacama i mogu se naci u Australiji i u mnogim mediteranskim zemljama. Na visoravnima Bolivije, kaktus Neowerdermannia vorwerkii se kuva i jede na isti nacin kao i krompir. Od nekih kaktusa i sukulenata se cak mogu praviti slatkisi: gorko slatki mesnati delovi od Ferocactus wislizeni se kandiraju u rastvoru secera.
S pocetka dvadesteg veka, mesnati gomolj od Testudinaria elephantipes je koriscen kao izvor kortizona, agensa koji deluje protiv upala. Mnoge vrste Testudinaria se i danas koriste u proizvodnji kontraceptivnih pilula. Majusna vrsta kaktusa Lophophora williamsii, poznata kao pejote, smatrana je vrednom u proslosti zbog upotrebe u lecenju bolesti poput reumatizma i astme. Asteci su verovali da ova "sveta pecurka" ima misticne moci posto ima halucinogena dejstva. Iako je i danas koriste neki severnoamericki Indijanci tokom svojih religioznih ceremonija, posedovanje ovog kaktusa nezakonito je u mnogim drzavama.
Kaktusi i sukulente imaju druge neobicne namene. Primera radi, kaktus Oreocereus celsianus, koji od prirode raste u Argentini i Boliviji ima fine, meke bodlje koje podsecaju na kosu. One se sakupljaju i koriste poput perja za punjenje jastuka i pokrivaca. U Namibiji zbog zapaljivog sloja kojim je prevucen Sarcocaulon burmannii, mala zbunasta sukulenta dobila je nadimak "busmanova sveca" posto citava biljka moze da se zapali i koristi kao baklja. Verovatno najstarija tradicija gajenja kaktusa za posebne namene datira iz perioda postojanja civilizacije Asteka; ona je cvetala od XIV do XVI veka. Vrstu Opuntia coccenillifera gajili su Asteci kao biljku domacina za jednu vrstu stitastih insekata (Dactylopius coccus). Mnogobrojne zenke ovih insekata su gnjecene da bi se dobila intenzivna purpurna boja koja je koriscena za bojenje kraljevskih i svecanih odora. Od muzjaka stitastih insekata dobijala se blistavo crvena boja. Kada su Spanci stigli u Meksiko u XVI veku, osnovali su sopstvene plantaze kaktusa i proizvedenu boju slali su u Spaniju. Danas, boja koja se dobija od stitastih insekata ekstenzivno se proizvodi u Juznoj Americi i koristi za karmine i kao organska boja za hranu.
Prema legendi, astecki svestenik je sanjao da je Huitzilopochtli, bog Sunca, rekao Astecima da sagrade glavni grad tamo gde vide da orao sedi na visokom kaktusu. Oni su to uradili 1325. godine, a svedocanstvo predstavlja astecki rukopis iz 1541 g. (na slici) koji pokazuje mesto Tenochtitlan, novi glavni grad i deset asteckih plemena koji su ga izgradili. Taj grad je postao Meksiko Siti i simbol orla i kaktusa se i danas koristi na zastavi ovog grada.
prevela:
Marija Filipovic
dipl. ing. pejsazne arhitekture