Georg Trakl. (1887-1914)
Jezik ovog pesnika je taman. Ubrajali su ga, tumačeći ga veoma površno, u impresioniste, zato što se kod njega u prividno slobodnom sklopu ređa utisak za utiskom. Rilke je o njemu rekao sledeće: U međuvremenu sam ... ih mnogo čitao: potresen, začuđen, naslućujući i bespomoćan; jer ubrzo se shvata da su uslovi ovog zvučanja i sviranja nepovratno jedinstveni, kao okolnosti iz kojih upravo može da nastane san. Čini mi se da čak i onaj koji im je sasvim blizak doživljava ove prizore i uvide kao prilepljen za okno, kao izopštenik: jer Traklovo doživljavanje teče kao slika u ogledalu i ispunjava njegov ceo prostor, koji je nepristupačan kao prostor u ogledalu. (Ko je on mogao biti?).
1910.g.dobija titulu magistra farmacije. 1912.radi kao sanitetski potporučnik u garnizonskoj bolnici u Insbruku.
Trakl je umro novembra 1914.godine, potresen ratom; možda je on sam okončao svoj život. Živeo je dvadesetsedam godina, a očigledno je život bolno doživljavao već kao dete, a što je bivao stariji, to više mu se sve prekrivalo setom. Ako se za Trakla može reći da govori kao hrišćanin koji je sa verom izgubio i svet, onda se za Kafku može reći da kroz njega govori jedan pravoverni Jevrejin koji je izgubio veru u zakon. On, pomračeni vidovnjak, pevao je kraj oronulih zidova i Božji vetar gutao je njegov glas. Ali, to je Božji vetar u kome on nestaje, i upravo to je razlog Traklove nade i očajanja. Čovek ne može da živi bez trajnog poverenja u nešto neuništivo, pri čemu mu trajno mogu ostati skriveni kako ono neuništivo tako i poverenje.
Iz prikaza: O Georgu Traklu - Valter Kili


MUZIKA U MIRABELU

Vodoskok peva. Niz bezmerje
plavo oblaci nežni brode,
kroz stari park u predvečerje
polako tihi ljudi hode.

Praotački se mermer suri.
Ptice se jatom u dalj kreću.
Očima mrtvim faun zuri
u sene što se s tminom spleću.

Kružeći, lišće s krošnja starih
pada kroz prozor otvoreni.
U odaji se vatra žari
sablasne slikajući seni.

U kuću beli stranac kroči.
Pas juri trošnim hodnicima.
Služavka trne lampu, toči
sonata zvuke noćnicima.



UVEČE, SRCE MOJE

Uveče se čuje krik slepih miševa.
Dva vranca skaču na livadi.
Crveni javor šumori.
Šetaču se javlja malena krčma kraj puta.
Divno prijaju mlado vino i orasi.
Divno: pijan se povoditi u sutonskoj šumi.
Kroz crno granje probrujava bolna zvonjava.
Na lice kaplje rosa.



U STARI SPOMENAR

Neprestano se vraćaš, melanholijo,
o, blagosti usamljeničke duše.
Okončava se žarenje zlatnog dana.

Bolu se skrušeno strpljivi priklanja
brujeći blagoglasjem i mekim ludilom.
Gle! Smrkava se već.

Opet se vraća noć i jauče smrtno stvorenje,
a i još jedno pati s njim.

Drhteći ispod jesenjih zvezda
svake se godine dublje priklanja glava.