Dvoumio sam se u okviru koje teme da započnem govor o jednom od najvećih pravoslavnih filosofa - Žarka Vidovića. Da li u temi Književnost, Filozofija, ili Religija? A zapravo u svakoj od njih mogla bi se razvijati priča o Žarku Vidoviću i ostavljati segmenti njegovih filosofsko-hristoloških kazivanja. Nepoznat široj javnosti, kao monah posvećen molitvenom tihovanju, stvarao je i još uvek svedoči o posetama duha, ponekad držeći besede na duhovnim akademijama i manastirima. Rođen je 1921. u Bosni, u Tešnju kod Doboja. Gimnaziju je završio u Novom Sadu, studirao je u Zagrebu do 1941., a onda zahvaćen ratom prolazi kroz zatvore NDH, logore u Nemačkoj i Norveškoj, odakle je pobegao 1943.g.u Švedsku. Studirao je dalje u Upsali, a zatim u Beogradu od 1948.do 1952.g. Studirao najpre medicinu, pa prekinuo, da bi nastavio sa studijama istorije filozofije, pa istorije umetnosti. Diplomirao 1952.na istoriji umentosti i doktorsku tezu odbranio u Beogradu 1958.u Beogradu. Predavao istoriju umetnosti u Sarajevu i na Sveučilištu u Zagrebu, da bi 1967.prešao iz Zagreba u Begrad, gde je u Institutu za književnost i umetnost Srbije radio sve do penzije 1986. Živi u Beogradu.
OGLEDI O DUHOVNOM ISKUSTVU I
Prvi ogled: POJAM DUHOVNOG ISKUSTVA
1. Duhovno iskustvo nije metafizika
Ako je iskustvo sećanje, a duhovno iskustvo sećanje na duh, onda iskrsava pitanje: a šta je duh?
Ako duh nije mišljenje (daleko od toga da bi mišljenje moglo da bude duh!), onda ni duhovno iskustvo nije iskustvo mišljenja.
Razlika između duhovnog iskustva i mišljenja (mišljenja o tome i svakom drugom iskustvu!) mnogo je dublja od široko poznatih razlikovanja i suprotnosti između idealizma i materijalizma, tradicionalnog i revolucionarnog mišljenja (tj.uverenja), religije i ateizma, jer su sve te suprotnosti u samoj metafizici i predstavljaju samu metafiziku, kao različiti oblici metafizike, dok je duhovno iskustvo ne samo izvan metafizike, nego i izvan samog mišljenja.
Duhovno iskustvo nije mišljenje, jer nastaje pre mišljenja (pre mišljenja o njemu, duhovnom iskustvu), tako da ono ne može da proiziđe ni iz metafizike (kao mišljenja) ni iz samog mišljenja. Ono, naprosto, potiče iz duha: kao sećanje na duh. Tako opet iskrsava pitanje: šta je duh?
Poistovećujući bitije (postojanje) sa mišljenjem, metafizika samim tim unapred isključuje svaku mogućnost da se u njoj javi svest o duhovnom iskustvu ili da čak ona sama bude ta svest. Ako isključuje svest o duhovnom iskustvu, onda pogotovo isključuje svest duha: nemoguće je da metafizika bude svest duha (ili o duhu).
Samo zato što nastaje pre svake metafizike i što samo sobom stoji ne samo izvan metafizike, nego i izvan mišljenja, duhovno iskustvo je u stanju da se pred nama javi kao predmet mišljenja i kao pitanje kakvo metafizika (svojim osnovnim stavom pomenutog poistovećivanja) nikad ne može ni da postavi. Samo stojeći izvan metafizike a na stanovištu osvešćenog duhovnog iskustva (u momentu njegove osvešćenosti!) - čovek može da postavi i pitanje o duhu. Ali tada on već, u istoj osvešćenosti, stoji izvan metafizike i vodi dijalog sa metafizikom, sa metafizičarem u samom sebi i u drugima, čak sa metafizikom koju Hajdeger smatra samim prirodnim ustrojstvom čoveka (u Kant i problem metafizike): vodi, dakle, dijalog sa samom svojom ljudskom prirodom! Tako može da dovede u pitanje čitavu metafiziku, u svim njenim oblicima: religijskim (zapravo metafizičko-teološkim), ateističkim, tradicionalnim, revolucionarnim, pozitivističkim itd.
Ali pre nego pristupimo samom pitanju o duhovnom iskustvu, moramo da otklonimo neke jezičke i terminološke nedoumice.
(nastaviće se)