Dejvid Gaskojn, rođen 1916. godine, ušao je u englesku poeziju remboovskim korakom, kada je već 1932., dakle kao petnaestogodišnjak, objavio svoju prvu knjigu pesama. Ako je Pol Elijar pesnik kome se Gaskojn uvek divio, drugi jedan pesnik utisnuo je njegovoj poeziji mnogo dublji žig: reč je o Pjeru Žanu Žuvu. U pitanju je nesumnjiva, duboka duhovna srodnost. Vrlo brzo sazreli Gaskojn našao je sebe u ulozi pesnika-istraživača čovekove prirode i sudbine, iz vizure metafizičkog i religioznog iskustva. Vrlo značajan udeo u formiranju Gaskojnovog pesničkog mišljenja ima i i veliki Helderlin, s tim što je, očigledno, i put do njega vodio preko Žuva, koji je u Francuskoj lansirao poznijeg Helderlina i skovao dubioznu sintagmu Helderlinove pesme ludila. (Uzgred budi rečeno, kod nas je istim putem i jednako etiketirani Helderlin, dospeo do Matića i Dedinca). Dejvid Gaskojn objavio je relativno malo: šest nevelikih knjiga i Sabrane pesme, koje su posle prvog (1965.) doživele još sedam ili osam izdanja kako ovaj pesnik, inače davno ustoličen u antologijama, vremenom sve više dobija na težini i značaju. Zanimljivo je međutim kako je Gskojn na tako relativno malom prostoru izrazio toliko bogatstvo izažajnih mogućnosti, u rasponu od tragičnih vapaja do elegantne i svetlucave ironije pri čemu kao da je svaka pesma novo, iskonsko iskustvo.
(iz beleške Ivana V. Lalića)


TENEBRAE

Svrši se. Poslednji čavao
Dokončao je neljudski obrazac, i veo je
Pokidan. Božje su rane prebrojane.
Sve je sada oduzeto: prazno zjapi
Grob u stenu uklesan. Nema više
Preporoda u pogođenom suncu,
Nade u veru nema više,
Nema visine nema dubine nema znaka
I nema više istorije.

Neka bude tako: i gore.
I neka saznamo tvoju savršenu tamu.
I neka u Pakao siđemo sa Tobom.


DE PROFUNDIS

Iz ovih dubina:

Gde koraci tumaraju močvarom smrti i
Napregnut jedan paklen pogled pilji nem sa oborenih lica:

Iz ovih dubina, kakav to stidljivi krik
Zagcnut u suvom grlu, kao da kamen je
Zbunjeni nam jezik, uopšte može jeknuti:
Jer um je udarcem oslepljen
I možda neće više da pojmi
Prestolje Tvoje ...

Jer dubine
Osvetljava samo smrti
Močvarni plamen, jer stena je bola
Očito nepropustljiva prolomu našem:
Produbi naše dubine,

I pomozi sumnji našoj.