Robert Lovel (1917-1977) rođen je u Bostonu. Među precima mu je više istaknutih ličnosti, pa i dvoje poznatih pesnika, Džems Rasel Lovel i Emi Lovel.
Počeo je da piše vrlo rano, kao srednjoškolac, kada mu je profesor bio pesnik Ričard Eberhart. Celoga svog života duboko je i teško preživljavao nesrećne okolnosti u porodici i društvu. 1965.odbio je lični poziv predsednika Džonsona da učestvuje na festivalu umetnosti u Beloj kući, u znak protesta zbog rata u Vijetnamu. Njegove reakcije su bile dvostruke: duboka depresija (i klinički tretirana) i, s druge strane, sublimacija kroz književni rad. Konstante Lovelovog pesničkog izraza su tokom čitavog života: egzistencijalno pripovedanje, nadrealna slikovitost, istorijske aluzije, te, kao potka, ispovedni ton. Čitavo Lovelovo delo označava na neki način raspad tradicionalnih vrednosti u društvu, porodici i ličnom životu u Americi. Umro je od srčanog udara 1977. Nosilac je svih najvećih američkih književnih nagrada.
(iz pogovora Srbe Mitrovića)

DECA SVETLA

Oci nam čupahu hleb iz drvlja i kamenja,
Kosti Crvenokošca behu im vrtna znamenja;
Otisnuv se iz nizozemskog grotla
Na hodočašće bez pričesti, u sumrak Ženeve,
Posadiše tu zmijsko seme svetla;
A tu se snop sa snopom svetla ukršta da smrvi
Buntovne staklare podignute vrh Stene
I mnoga sveća kraj pustog oltara kaplje
I svetlo je tu gde beskućnoj Kainovoj krvi
Dato je da spaljuje nepokopano snoplje.


NA PRODAJU

Jadna glupava igračka,
uređena rasipnom zlovoljom,
nastanjena samo godinu dana -
vila moga oca na posedu Beverli,
na prodaju istog meseca kad je umro.
Prazna, širom otvorena, prisna,
nameštaj njen bogataški
činilo se na vrhovima prstiju
očekuje nosače
tik za petama pogrebnika,
Pripravna, uplašena
da će sama dočekati osamdesetu,
majka je kao mesec zurila s prozora,
kao da je u vozu ostala
stanicu dalje od svog odredišta.