Adonis, rođen u Siriji, nemirni i kontraverzni pesnik iz pedesetih i šezdesetih godina ovog stoleća, jeste, u stvari, pseudonim Alije Ahmeda Saida (1930). Desetak godina posle pojave slobodnog stiha (oko 1950.), pesničkog pokreta u kome će irački stvaraoci odigrati neospornu ulogu, Adonis, zajedno sa Libancem Jusefom al Halom, pokreće slavni i avangardni časopis ŠIR (Poezija). Oslonjeni na Arčibalda Makliša, delimično uvereni i u Aristotelovo poimanje poezije, stvaraoci okupljeni oko „Šira“ vide pesničko stvaralaštvo kao način da se stigne do istinske spoznaje sveta. Adonis i „modernisti“ negiraju političko-književni angažman, pa prema tome i socijalnu funkciju književnosti. U svim zbirkama Adonisa pesnički diskurs je dosledno metaforičan, ponekad nadrealan, a katkad i sinkretičan, tražeći most između islamske i hrišćanske mistike.
KRVNIKOVO OGLEDALO
Reče li da si pesnik?
Otkud dođe? Osećam ti kožu meku
krvniče, čuješ li me?
Poklonih ti glavu njegovu
uzmi je, evo ti kože al se čuvaj
da je ne oštetiš, meni najdražu i najskupoceniju
Tvoja koža biće mi tepih
biće mi najlepši somot
Reče li da si pesnik?
KAD BI UĆUTKALA
Kad bi ućutkala, kako rekoh, glas moj
pronašla bi pravi put
i njegovo uspeće i obukla
ruho derviša
koji ispijaju sunce i njegove daljine
žeđ bi svoju utolila
Kad bi, kako rekoh, glas moj ućutkala
i vračara bila
čiji su minareti duginih boja
izmeđ naših dana srebrnih ledenih razdaljina
ti bi našla pravi put ...