U mađarskoj literaturi dva su pesnika uspela da izvrše dalekosežne uticaje i da ostvare svojevrsnu društvenu i poetsku revoluciju: Petefi, u devetnaestom veku, Endre Adi, nepun vek kasnije. To su bili, i jedan i drugi, pesnici u kojima se otelotvorilo njihovo vreme, koji su sve društveno-političke i umetničke tendencije svog doba saželi u reč i delo. Rodio se 1877.godine u Ermindsentu, a umoran i skrhan, s crnim rukavicama kojima je prikrivao svoje ruke nagrđene bolešću koju mu je u Parizu podario Eros - na imanju svoje bogate žene, koliko slavljen toliko i omražen od mađarskog plemstva, umro je 1919. godine kao kakav "prokleti" pesnik zapavši u neki duboki, verlenovski misticizam.
(iz pogovora S.M.)

BELA ŽENA ZAMKA

Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)

Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)

Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.

(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.


POSLEDNJI OSMEH

Oh, živeo sam ružno,
oh, živeo sam ružno,
al' lep ću mrtvac biti,
al' lep ću mrtvac biti.

Lice će se prolepšati,
lice će se prolepšati:
osmehnuću se blago,
osmehnuću se blago.

U staklenim očima će,
u staklenim očima će
lik nečiji da zablista,
lik nečiji da zablista.

Hladne usne sa osmehom,
hladne usne sa osmehom
zahvaljuju tvoj poljubac,
zahvaljuju tvoj poljubac.