Ežen Gijevik rođen je 1907.godine u Karnaku, u Bretanji. Njegov rodni kraj je deo poluostrva koje se zove Finister, što znači kraj zemlje, jer se, sve do otkrića da je zemlja okrugla i do pronalaska Amerike, smatralo da je tu zaista kraj zemljine površine. Gijevikova poezija je teška, gusta i puna senzibiliteta, natopljena velikom ljubavlju prema ljudima, bilju, životinjama, materiji (zemlji, kamenu, rudama, vodi, vazduhu) i osnovnim fenomenima života: vatri, svetlosti, plimi i oseki. Jedna od najoriginalnijih i najosobenijih karakteristika Gijevikove poezije je u tome što se on u mnogim svojim pesmama, ma o čemu da govori, često obraća samom sebi, i tako su mnoge njegove pesme, u stvari, dijalog pesnika i čoveka u njemu.
(iz beleški Nikole Trajkovića)


ANEGDOTA

U ribnjaku
Bila si ti.
U tebi je bio
Ribnjak.

Bili smo nas dvoje i naš smeh
Na stazi kupinama oivičenoj.

U našim spojenim rukama bilo je mnogo bujnosti,
U našim pogledima nezasitne pohlepnosti.
Na površini bilo je mnogo crnila,
Mineral uznemiren u svojoj masi
Dok se vezuje u prostoru.

Nas dvoje u travi,
Sa zemljom, sa nebom,
Bila je to nada
Svih ostalih u vetru.

Činismo ono što je
Za sve bilo korisno.

I burno nas je pozdravljalo sve,
Kada nas ponovo staza prihvati.