Fransoa Vijon, francuski lirski pesnik, rođen je 1431, umro posle 1463. Dobio je konzervativno obrazovanje, ali se prepustio nemoralnom životu; ubio je sveštenika 1455, a zatim se pridružio jednoj kriminalnoj organizaciji i bio umešan u razbojništvo, krađu i tuče. Zatvaran nekoliko puta. 1462. osuđen je na smrtnu kaznu koja je preinačena u progonstvo. Više se nikada ništa nije čulo o njemu. Dela su mu objavljena posthumno Testament 1489.predstavlja prikaz njegovog života napisan sa velikom emocionalnom i poetskom dubinom. Fransoa Vijon, nesrećni pesnik XV veka, svojim životom i svojom poezijom jednom od najlepših u francuskoj i svetskoj poeziji bio je pesnik crnog humora, tragični pesnik grotesknog stila. U gotovo svakoj njegovoj pesmi groteskno se sukobljava sa sublimnim, i svaka je pesma oličenje izvanredne kontrole rima i disciplinovane kompozicije.
NEĆU DA KLETVE IKOM DELIM
Al nađe li se ko da kaže
da uvreda je sve što velim,
s istinom to se slabo slaže;
neću da kletve ikom delim:
nek mu za svako dobročinstvo
Bog, koji vlada Rajem celim,
duši i telu plati isto!
OČI SVETE ŠTO NUDEĆI MI
LAŽNE SLASTI
A voleo sam s puno strasti
to milo lice, oči svete
što nudeći mi lažne slasti
prostreliše me do u pete
nekada spremne i da lete,
al izdaše me u nevolji.
Treba ublažit krike klete
i odsad tražit zaklon bolji.