Edmon Imo rođen je 1907.g.u Sen-Floran-l-Vjej-u, živopisnom selu francuskog zapada, između gradova Nanta i Anžera, punom bujnog rastinja i bilja, kao i ostataka prohujalih doba i kultura. Otuda, on ima u sebi pored krvi galskih i anžujskih predaka i mnoge ostatke stare francuske tradicije trubadura. Tako je on njihov naslednik i sledbenik, iako u sasvim drugom stilu i savremenijem obliku. Njegova poezija odiše mirisom dobro obrađene zemlje, koja će uvek donositi obilne plodove, najbolja žita i najbolja vina, a ona su radost čoveku. Otuda i taj njegov retki i iskreni panteizam sveopšteg života. Obdaren i mističnom i religioznom maštom, proširuje mestimice svoje interesovanje i svoje misli i izvan svoje rodne grude, prelazeći uspešno granice čitavog sveta i realnosti idući ponekad u apstrakciju i fantaziju.
(iz prikaza N.T.)
PESMA IZ DALJINE TRAVE
Postoji jedan kraj koji ti posećuješ
Po mirisu jutra na prozorskim oknima
Kada smo mi završili sa blagošću
Branje zvezda u njihovim gnezdima.
Ti dobro znaš koja čudovišta vuku
Sigurnom rukom po zidu
Uporne utvare koje nas vezuju
Sa susedima iz drugog života.
Zemlja noći dodirnula je divljač
Koje nebo lovi lubardama zraka.
Oni će doći kao oganj bure
Zasipajući kratkotrajnim travama,
Padajući ne veći od prepelice,
I rasprskavajući se u krvave zastave,
A oganj neće imati više nikog
Ko bi se mogao odupirati
Ispred senki zore.
Zašto ti spavaš, moja ljubljena,
Na tako dalekim zvezdama
Veoma dragih uspomena;
Njihovi nas nimbusi približavaju
Jedne drugima kroz takve noći
I tolike snegove oblaka?
Strah otače laki listar
Rose po kome poležu životinje
I gde tvorovi krvare bez krika,
Izbegavjući put ka jazbini.
Ja vidim ruke tvoga sna
Da dosežu do blagih obala
Sa predelima prozračnim,
Gde nebo razvija svoju senku
I dodiruje svakog spavača
Prepuštenog bljesku sna.