Edmon Imo (Edmond Humeau)
Prikaz rezultata 1 do 3 od ukupno 3

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Edmon Imo (Edmond Humeau)

    Edmon Imo rođen je 1907.g.u Sen-Floran-l-Vjej-u, živopisnom selu francuskog zapada, između gradova Nanta i Anžera, punom bujnog rastinja i bilja, kao i ostataka prohujalih doba i kultura. Otuda, on ima u sebi pored krvi galskih i anžujskih predaka i mnoge ostatke stare francuske tradicije trubadura. Tako je on njihov naslednik i sledbenik, iako u sasvim drugom stilu i savremenijem obliku. Njegova poezija odiše mirisom dobro obrađene zemlje, koja će uvek donositi obilne plodove, najbolja žita i najbolja vina, a ona su radost čoveku. Otuda i taj njegov retki i iskreni panteizam sveopšteg života. Obdaren i mističnom i religioznom maštom, proširuje mestimice svoje interesovanje i svoje misli i izvan svoje rodne grude, prelazeći uspešno granice čitavog sveta i realnosti idući ponekad u apstrakciju i fantaziju.
    (iz prikaza N.T.)


    PESMA IZ DALJINE TRAVE

    Postoji jedan kraj koji ti posećuješ
    Po mirisu jutra na prozorskim oknima
    Kada smo mi završili sa blagošću
    Branje zvezda u njihovim gnezdima.

    Ti dobro znaš koja čudovišta vuku
    Sigurnom rukom po zidu
    Uporne utvare koje nas vezuju
    Sa susedima iz drugog života.

    Zemlja noći dodirnula je divljač
    Koje nebo lovi lubardama zraka.
    Oni će doći kao oganj bure
    Zasipajući kratkotrajnim travama,
    Padajući ne veći od prepelice,
    I rasprskavajući se u krvave zastave,
    A oganj neće imati više nikog
    Ko bi se mogao odupirati
    Ispred senki zore.

    Zašto ti spavaš, moja ljubljena,
    Na tako dalekim zvezdama
    Veoma dragih uspomena;
    Njihovi nas nimbusi približavaju
    Jedne drugima kroz takve noći
    I tolike snegove oblaka?

    Strah otače laki listar
    Rose po kome poležu životinje
    I gde tvorovi krvare bez krika,
    Izbegavjući put ka jazbini.

    Ja vidim ruke tvoga sna
    Da dosežu do blagih obala
    Sa predelima prozračnim,
    Gde nebo razvija svoju senku
    I dodiruje svakog spavača
    Prepuštenog bljesku sna.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Edmon Imo (Edmond Humeau)

    SENKE NAD VODAMA

    1.Zora

    Pod drhtavom zorom
    Lakih jutarnjih magli
    Zora se pojavljuje ozarena
    Po najvišim vrhovima,
    Tim klizavim opiljcima
    U kojima umire noć.

    Na dalekim posrebljenim glavama
    Lelujaju se bujne perjanice,
    Ali neka se kupa zora
    Podržavana na ivicama grana:
    Opiljci se prelivaju od boje sleza
    Do blagog rumenila zore.


    2.Morekazi

    Kičmeni pršljen na ustavi,
    Obojeni vršak na zarđalom gvožđu
    Nasred vode se usamljuje.

    To su ostrva koja odbijaju
    Udare plime
    Šupljih bregova vode.

    Nepokretne moreplovce
    Morekazi prikazuju,
    Dok vodene mase dele.


    3.Na obali vode

    Vode, te krilate palme,
    Obilno hrane kamelije,
    Snove vezane koncem,
    Kotve sa lancem pokvašenim.

    Suncobrani pralja,
    Dok ove lupaju po svežnjima pene,
    Ne ostavljaju pod naduvanim rubljem
    Sapunske iči ukovrdžene.


    4.Vodene vile

    Talasi obeduju na obali
    Rajske ribe;
    Vali, ti nežni osmesi,
    Zaobljuju blage nanose peska.

    Danaida, celofanom obavijena,
    Udeći godini čitavoj
    I u jesen dajući oproštaj,
    Pod talasima svira na surdini.

    Divni lopuh listića sedefastih
    Belim lokvanjima topi listove,
    Nasade vodenih leptirova,
    Sa žutim srcem taj njihov dah.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Edmon Imo (Edmond Humeau)

    OSKORUŠA

    Više no jednom senka mog života
    Učini se spojena sa drvetima
    Idući tako od jasena do leska
    Koje ništa nije gonilo na uspomene
    Dovoljno ljupke da se obnove
    I sa jedinom brigom za svoje lišće

    Istovetnost koja mi je bila davana
    Dobijala je odmah boju kolebljivu
    Jednog žilavog duha grana
    Kojima je bilo dovoljno da se pruže nebu
    Pa da se ogolela belika razvije
    Pod naprslom korom kao neka plaža
    Pusta izgleda pod jesenjim vetrom

    Tuga koja liže cigle predgrađa
    Nije slična seti kamena pod mahovinom
    Ona ne slama snagu moje senke
    Na prilaz nekog usamljenog ognja
    Buknulog negde na smiraju dana

    Nisam li te znao tako jasnom
    Senko koja kliziš niz staze travne
    Odgovarajući toliko mirisu
    Sveg bilja opojnog zdravca i nane
    Baš kao u dahu miomirisnom
    Životodavnog neba koje me napaja

    Da sebe ne izgnam iz tvoga daha
    Usuđujem se da krenem u opojne kore
    Kojih smo trpeli teško pijanstvo
    Radujući se bacani izvan kruženja
    Kroz lavirinte blagog porekla
    U koje srlja naša sudbina

    Ako utvrdim sada jednog sadruga
    Trajnog ko suseda mome telu
    A i da je iz reda biljnoga
    I još osetljiv na godišnja doba
    Ne manje određen svojim udovima
    Da u prašini gradimo zajednički stan

    Ti me oskorušo puniš oblacima
    I goniš ptice da prolaze
    Vreme da nagriza zidove
    Sunce da progoni godišnja doba
    I lišće da vene i opada
    Da ne bi s nama pravila senku
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Slične teme

  1. Edmon Žabes (Edmond Jabès)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 17.08.2013, 21:40

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •