ŽIVOT SVETOG SAVE


UVOD
Veoma davno živeo je jedan mladi princ. Bio je neobično mudar, bogat i lep. Sva vrata svetske slave i uživanja bila su mu otvorena, Ali, nešto u njemu odvraćalo ga je od svih tah čari i privlačnosti sveta za kojima su milioni ostalih ljudskih bića žudeli. I jednoga dana, tajno od svojih roditelja, on zavara trag dvorskoj pratnji i pobeže u jedno pusto mesto gde se nastani kao siromašni stranac. Jedina želja mu je bila da svoju dušu osveši Božjom istanom i voljom i da samo Njemu služi.
Mnogo godina kasnije, ovaj kraljević, vođen Božjom rukom, vrati se iz pustinje u svoju zemlju kao princ crkve i duhovni vođ svoje nacije za sva vremena. Iako je bio bez dece, on je kroz vekove postao otac miliona i miliona svojih duhovnih sinova i kćeri.

Ovo se dogodilo pre više od sedam i po vekova, ali duhovna buktinja koju je on upalio u svome narodu, još uvek gori, a broj njegove duhovne dece stalno se umnožava. On je bio prijatan, ali neustrašiv; neobično lep, a vrlo skroman; veoma aktivan, ali staložen; drušgven, a ipak usamljen. Umeo je da živi otmeno u oba dva sveta, te su se mnogi na njega ugedali.

I današnji Srbi, iz ljubavi prema njemu, podižu mu mnogobrojne zadužbine na svih pet kontinenata gde ih je ironija sudbine rasejala.

Istorija ovog neobičnog i divnog kraljevića biće izneta u ovoj knjizi.

PRINC RASTKO

Srpski narod je veoma naklonjen deci. Imati više dece Srbi smatraju velikim porodičnim blagoslovom.

Nemanja i njegova supruga Ana imali su dva sina i nekoliko kćeri. Onda su prestali da dobijaju decu dugo vremena, iako su želeli da ih još imaju. Počeli su da se usrdno mole Bogu da ih obraduje i trećim sinom, "koji će biti razonoda našoj duši, naslednik naše vladavine i potpora u našoj starosti." Svoje molitve potkrepili su zavetom da će, ako im Bog ispuni želju, posle toga nastaviti svoj život kao brat i sestra, a ne više kao muž i žena. I Gospod Bog, po veličini svoje dobrote, podari im muško čedo. Ono je zaista bilo čudo od deteta, lepo i bistro. Na krštenju mu dadoše ime Rastislav, skraćeno Rastko. Što je Rastko više rastao sve je više bio voljen ne samo od svojih postarijih roditelja, već od sve uže rodbine i cele države. Srećni roditelji gledali su dete sa nežnom ljubavlju i svetačkim poštovanjem, kao da ga nisu oni rodili, već kao da je poslato sa neba. Posetioci i mnogi drugi govorili su o njemu: "Ovo će dete biti novi znak svetu." Kao dečak, Rastko je bio vaspitavan od najboljih učitelja, koje su ljubimcu mogli da pronađu njegovi dragi roditelji. I u učenju i u vladanju on je bio ponos i radost svojih nastavnika. Kada je napunio petnaestu godinu, Nemanja mu dade jednu pokrajinu, da bi stekao iskustvo u upravljanju i administraciji3. Mladom princu dodeli otac nekoliko iskusnih državnika i oficira, da ga upućuju u prinčevskim dužnostima i vojnim veštinama. Isto tako mu je dodelio nekoliko plemićskih sinova da mu prave društvo u sportu i razonodi.

Rastko je revnosno i pažljivo pratio uputstva svojih starijih. Nije izbegavao ni poneke od pristojnih razonoda sa svojim mlađim drugovima. Činio je to uvek umereno, nikad preterano. Naučio je da ceni vrednost odmora i sporta. Uvek ljubazan, otvoren i živahan, on je sa drugovima išao na javne igre, bezazlene predstave, lov i naročito na vojne vežbe. Međutim, nikad nije učestvovao u prekomernim zadovoljstvima, večernjim gozbama ili u neumerenosti u jelu i piću. Rečeno je za njega da se nikad nije smejao, ali je uvek bio nasmejan. Svojom uzdržljivošću često bi posramio svoje neobuzdane drugove. On ih nije ukorevao rečima ili ljutitim pogledom; njegov lični životni primer bio je dovoljan prekor za njih. Umesto da troši vreme na sujetne razonode, on je čitao ozbiljne spise sa pergamenta, koje mu je otac nabavljao, naročito one o religiji i istoriji. Redovno je prisustvovao bogosluženjima u crkvi, molio se, postio i davao milostinju sirotinji. Svi su se divili njegovoj čednosti. Bio je omiljen zbog neobične plemenitosti. Bogate poklone koje je primao od roditelja i naroda brzo bi delio svojim službenicima, učiteljima i drugovima, ne zadržavajući ništa za sebe.

Čak i u svojoj ranoj mladosti Rastko je voleo da duboko i dugo razmišlja o veri, što je neobično za mlade osobe. Ovo ne znači da on nije voleo da radi. Naprotav, bio je veoma vredan i izvršavao je svoje dužnosti najsavesnije. Ali, posle rada, u slobodnim časovima, najradije je voleo da razmišlja o velikim tajnama čovekova bitisanja i sudbine. Veliki kineski mislilac Konfučije rekao je: "Lako je radita, teško je misliti." Prema tome, ima mnogo više radnika nego mislilaca među sinovima čovečijim. Srpski princ je bio uvek spreman za rad i naklonjen razmišljanju. Ove dve urođene osobine stvorile su najmudrije i najjače ličnosti u istoriji.

Takav je bio kraljević Rastko, sin Nemanjin, nežna grana velikog hrasta.

ZA VISE INFORMACIJA POSETITE OVAJ SAJT: Sveti Sava Biografija,Manastiri i Crkve ILI Zivot Svetog Save - Princ Rastko