Đidi Mađa
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4

Tema: Đidi Mađa

  1. #1

    Đidi Mađa

    Đidi Mađa rođen je 1961.godine kao pripadnik manjinskog naroda Ji, u provinciji Sečuan, Kina. Istoričari i antropolozi još nisu utvrdili poreklo ovog drevnog naroda. Po legendama pripadnici ovog naroda sinovi su orlova i prapretka Ziksia Alua. U Kini ga smatraju za jednog od najboljih pesnika. Ovom pesniku pesma služi da govori u slikama o onome što je duboko doživljeno i što se ne može iskazati, ono sa čime se živi i bez čega nema života. Mađa je pesnik pritajene nostalgije i dubokih emocija.
    (iz prikaza Dragana Dragojlovića)

    KONJANIK

    Posle trenutka,
    kada se loše okrenuo,
    sleteo je dole
    na kamen.

    Iznad njegove glave bilo je sunce.
    Oblaci su bili visoko i daleko.

    Spavao je,
    zaista je spavao.
    Njegovo telo bilo je na zemlji
    puno smrti.

    Ipak, i u tom trenutku
    ono što je zvonilo u njegovom krvotoku
    bio je topot kopita.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Đidi Mađa

    ODGOVOR

    Da li sećaš
    malog puta za Džilibjut?
    U slatki suton
    ona mi reče:
    Izgubila sam heklicu,
    požuri da mi je nađeš.
    (Tražio sam je tim putem).

    Da li se sećaš
    malog puta za Džilibjut?
    U težak suton
    zapitah je:
    Da li je tvoja heklica
    tako duboko probola moje srce?
    (Počela je da plače).
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Đidi Mađa

    OSMOUGAONA ULICA

    Duž jedne strane
    išli smo kao što svi idu.
    Još se sećam
    trenutka kad smo zaboravili na vreme,
    zaboravili jezik, zaboravili zvuk,
    jer takav je to trenutak.
    Molio sam se za razjašnjenje:
    nisam video ništa sem bakar i kamen.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Đidi Mađa

    SUPROTNOST

    Ja nemam cilja.

    Iznenada, sunce nagovesti
    opasnost iza mene.

    Spazih drugog sebe.
    Vrh glave utonuo je u vreme i u noć
    dok sisa gorku heljdinu mesečinu.
    Vidim da moja ruka nije ovde
    već je u crnom ponoru zemlje
    iz koga visoko podiže kosture cveća
    kako bi pleme u ceremoniji
    moglo sazvati predačke duše.
    Vidim prastari zid obasjan suncem,
    i sve mudre izreke nestale u piću.
    Vidim kako zvuci muzike puze kroz runo,
    i pevača kako vrhom jezika
    dotiče tajnovitu ilovaču.

    Ja nisam ovde već je to neko drugi ja
    koji se kreće u suprotnom pravcu.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •