Leopold Staf 1878-1957 Niko, u novijoj poljskoj književnosti, nije stvarao u tako različitim društvenim formacijama, niko za života nije toliko slavljen, nijedan poljski pesnik nije od toliko pokoljenja bio priznavan za najvećeg. I nijedan veliki pesnik nije tako brzo počeo padati u zaborav kao Leopold Staf. Objavio je tokom svog dugog života bezbroj knjiga poezije, drama, eseja, prevoda. Skandinavci su ga smatrali svojim vođom i učiteljem. Stafova poezija menjala se od epohe do epohe, od pravca do pravca, ali njegova posleratna poezija zadivljuje svojom svežinom, jednostavnošću, sažetošću, izvesnim humorom i životnom mudrošću.
(iz prikaza Petra Vujičića)


VISOKO DRVEĆE

Zar ima nečeg lepšeg od visokog drveća
Na koje zapad sipa bakar užareni,
Nad vodom što se, plaha, preliva i peni,
I granjem zasvođena biva dublja, veća.

Vonj vode, u senci zelen, na suncu mrk, ko vino,
Još jedva zatreperi u bezvazdušju snenom
Kad skakavci, na žezi avgustovskoj, leno
Makazama srebrnim seckaju tišinu

Što polako postaje sve dublja i veća
Dok sumrak vite krošnje u tamu ovija,
Iz koje oslobođena duša se probija ...
Zar ima nečeg lepšeg od visokog drveća!