Hans Magnus Encensberger
Mauzolej
Trideset sedam balada iz istorije napretka
Trideset sedam lučonoša napretka Encensberger smešta u mauzolej, to počivalište mrtvih, i onda, poput kakvog pozitiviste, iz prošlog stoleća, prezentuje činjenice, dokaze, argumente. Skida oreol, svodi na ljudsku meru ... I tako se na svetloj slici ljudskog napretka ukazuju tamne mrlje.
(iz prikaza - Zlatko Krasni)
Đ. de D. (1318-1389)
Đovani de Dondi iz Padove
provede život
praveći sat.
Sat bez premca, nenadmašen
četiri stotine godina.
Mehanizam višestruk,
eliptični zupčanici,
povezani zglobnim prenosnikom,
i prvo osovinsko kočenje:
neverovatna konstrukcija.
Sedam brojčanika
pokazivahu stanje neba
i neme revolucije
svih planeta.
Osmi list,
najmanje upadljiv,
pokazivaše čas, dan i godinu:
A.D. 1346.
Sopstvenom rukom iskovan:
nebeska mašina
beskorisna i neophodna kao i Trionfi,
taj sat od reči,
što ga sagradi Frančesko Petrarka.
Ali zašto da gubite vreme
nad mojim rukopisom
kada me nikada
dosegnuti nećete?
Trajanje dana,
čvorovi mesečeve putanje,
pokretni praznici.
Računar, ali
i nebo, istovremeno.
Od mesinga, mesinga.
Pod tim nebom
živimo još uvek.
Ljudi iz Padove
nisu gledali na taj sat.
Prevrat se nizao za prevratom.
Kolica su po kaldrmi prenosila okužene.
Bankari
su izmirivali račune.
Vladala je glad.
Poreklo one mašine
nejasno je.
Analogni kompjuter.
Menhir. Astrarijum.
Trionfi del tempo. Ostatak.
Beskoristan i neophodan
kao pesma od mesinga.
Nije Gugenhajm slao
Frančesku Petrarki čekove
svakog prvog u mesecu.
De Dondi nije imao ugovor
s Pentagonom.
Druge zveri. Druge
reči i točkovi. Ali
isto nebo.
U tom srednjem veku
živimo još uvek.