Žil Sipervjel rođen je u Montevideu, Urugvaj, 1884.godine, a umro u Parizu 1960. Razapet čitavog života na dva kraja sveta, on je stalno u opreci sa samim sobom: kad je na jednom od ta dva mesta, on misli na ono drugo, tuguje za njim, i stalno tako, čitavog života. Sipervjel je veliki znalac ispitivanja ljudske duše. Od nadrealista i mnogih pesnika njegove generacije, on se odvaja retkom harmonijom sreće koja preliva čitavu njegovu poeziju. Nasuprot prokletim pesnicima Sipervjel je smireni pesnik. U svojoj poeziji on obuhvata motive šire od kontinenata, i zadire i u kosmički svet. On je i pesnik prijateljstva, ne samo između ljudi, već izražava svoju naklonost i prema životinjama, rastinju i elementima, pa i onim nejasnim i tamnim bićima koja žive u nama. Sipervjel je pesnik duše u odnosu na beskonačnot, on je pesnik čoveka i kosmosa.


TO MALO ...

To malo okeana što dolazi iz daleka,
To sam ja, ja koji sam od ovoga sveta,
Taj zalutali brod, prepun mornara,
Da, ja sam taj što klizi po mapi sveta,
To plavetnilo zaboravljeno, al revnost poznata,
I taj šapat na obronku magle;
Da, to sam ja, ja koji počinjem tu,
To nemo srce koje u sebi guši krike,
Ta ptičja krila pored ptica bez krila,
Leteći uprkos svemu, kao bačen iz praćke;
Da, to sam ja, sa čovečanskom brigom,
I svuda hrabro, jer treba još živeti
Pod nebom koje više ne pamti zoru!