Leon-Pol Farg rođen je u Parizu 1876.godine. Prve stihove objavljuje još 1894. Prvu svoju zbirku "Nokturni" objavljuje u Nansiju 1905. U to vreme druži se s danas već klasicima, kao što je Pol Valeri, Andre Žid, i muzičarima Ravelom, Stravinskim i Debisijem. Posle I svetskog rata udružuje se s mladim nadrealistima Bretonom, Aragonom i Supoltom. Ali, ubrzo ih napušta. Oko 1924.sprijateljuje se sa Džemsom Džojsom. Od 1927. godine provodi u pariskom taksiju, iz koga posmatra noćni život Pariza. Posle nekoliko godina uzetosti umire 1947.godine.
Farg je veliki pesnik sa svojom tugom, širokim slikanjem finih unutrašnjih osećanja i snažno proživljenih pejzaža, ali i burlesknih metafora, kalambura, bufonerije. Naslednik Rablea, Sirana od Beržeraka, Skarona, Lotreamona i Nervala, pored Apolinera i Alfreda Žarija, a između Verlena, Fransisa Žama ili Laforga i nadrealizma, Farg ostaje potpuno samostalan i originalan. On nije ni epigon, ni šef škole. On je nezavisan i usamljen.
(iz prikaza N.T.)


U SIVOME SUTONU

Jednoga dana, u sutonu, prolazimo posle kiše
Duž zidova parka u kome sanjari drveće...
Idemo dugo pored njih. Vreme prolazi
I ruke se noći uvlače krišom preko starih Zidova...

Pa šta vas uzbuđuje u tom sivom času
Koji se neprimetno utkiva u tamne ruke baštenske ograde?
Večeras, tišina posle kiše ima u sebi nešto
Što podseća na izgnanstvo i na noć...

Dopire mnogobrojni šum
Lišća sa svih strana
Kao vatra kad se razbuktava...
Grane žmirkaju. Tišina
Vreba
Dok mirisi nailaze tako snažni
Da se zaboravlja da ima i drugih mirisa,
Te izgledaju kao pravi miris života...

Nešto docnije, sunce pozlaćuje
Jedan list, pa dva, najzad sve!
I tada, neka ptica koja se prva usudila,
Posle kiše,
Kliknu!
I kao da se neki opori cvet rascvetava iz utrnule lampe,
Iz moga srca uzdiže se himna jednog starog sna...

Još se jedan zrak šunja po ivici zida,
Pomera se lagano i vodi nas ka senci...
Da li je to kiša? Ili je to noć?
U daljini, tromi i teški koraci
Gube se
Duž zidova parka u kome stara drveta sanjare.