Ima mišljenja da ljubav ne postoji, bar ne na način koji je uvrežen u mišljenjima ogromnog broja ljudi.
Dobro, a šta je onda onda sa našim osećanjima prema svom detetu? Ako to nije ljubav, šta bi to moglo biti?
A, šta ako je ta ljubav na neki način uslovljena (genetikom ili iskustvom) činjenicom da je to dete deo nas?
Da li je moguće da je svaka druga ljubav stanje uma u kojem smo se nekako uverili da volimo samo zbog toga što nam je tako odgovaralo, jer, priznaćemo, očigledno se u trenutku može prestati voleti, samo ako nam to dovoljno odgovara?
Šta ako je ljubav nešto što smo sami kroz vekove i generacije izmislili u potrebi za nekim smislom u želji da damo ovom svetu neku vrstu lepote koju u stvari on nema?