Stanislav Grohovjak 1934-1976 Mada je jedva pamtila ratne strahote, Grohovjakova generacija je ponela u sebi sve posledice ratnih neuroza, i u svojim delima ih izrazila rečitije od prave ratne generacije. Teško je odrediti šta je u njegovom stvaralaštvu bilo osnovno: mladićki strah od egzistencije ili mladalačka opčinjenost smrću, opčinjenost složena, perverzna, rafinovana. Bio je izraziti pesnik kulture, nadovezivao se na bogatu tradiciju baroka, manirizma, ekspresionizma, operisao najbogatijim kulturološkim asocijacijama, suprotnostima, mnogo gradio na osnovu slikarstva i muzike, oživljavao motive svetske i domaće književnosti i kulture. Vodeći život pun sukoba i izgaranja, dočekao je da nekoliko godina bude suočen sa smrću koja ga je neumoljivo obeležila. Upravo u tim godinama pokazao je nesvakidašnju hrabrost, stvarajući kao u svojim najboljim razdobljima.
(iz prikaza P.V.)
MOLITVA
Majko božja od Anđela
Majko božja od pauka,
Snežnih jedra smeđa Gospo
Malo zvono s minđušama,
Majko sa orlovskim perom
Majko božja kolonijalna
I rudnička i astralna
Što lepršaš na korveti
Na Holanđaninu lutalici
Ponosita na lafetu
Dugoruka dugovrata
Zlatoprsta uskonoga
Puna ljudi ko Evropa
Rudniče naših nadahnuća
O fabriko naših patnji
Na meseca srpu tankom
Mudra roditeljko zraka
Kao vrt puna milosti
Makar sitan blesak prospi
Na tamne pesme Grohovjaka