Rišard Krinjicki *1943. Kad se pojavio u poeziji bio je jedan od najdarovitijih negovatelja tzv.lingvističke poezije. Doduše, uvek je bio dalek od suve cerebralnosti pesnika ovog pravca. Njegove su pesme več od početka bile prožete osećanjem, i to norvidovski prefinjenim osećanjem. Takođe, u njegovim ranim pesmama bila je prisutna istorijska i društvena stvarnost. Najvažnija komponenta ove poezije ipak je njena etičnost.. On se stalno pita kako se može živeti u današnjem neljudskom svetu. Smatra da pesnik nema prava da zatvara oči pred ljudskom patnjom i nepravdom. Zato on u peziji istupa kao svedok i učesnik. Moralni problemi ipak su kod njega postisnuli lingvizam kao taštu jezičku igru.
(iz prikaza P.V.)
ŠTA JE POEZIJA KOJA NE SPASAVA
NARODE I LJUDE
Šta je poezija ako ne spasava
narode ni ljude
ni narode i ljude od samih sebe
već samo ono što ljudi
i narodi tako lako mogu da unište?
Šta može da bude više, ako ne glas savesti
uznemiren kao kucanje smrtnog srca,
jači no strah od bede i smrti.
BELA ZASTAVA
bela zastava
bela zastava postelje
bela zastava bolničke sobe,
bela zastava krvi,
bela zastava oblaka,
bela zastava neispunjenog sna,
i bela zastava svega što ostaje,
koja se razvija kao svilača,
koja se razvija kao zavoj,
da, da, pokoravamo se
neumoljivim udarima slučajnoga srca