Stanislav Baranjčak *1946. Bio je svojim pisanjem živo uključen u političku borbu, što je platio uklanjanjem sa Poznjanskog univerziteta, gde je bio zaposlen, kao i višegodišnjom zabranom objavljivanja. U pesničkom postupku nadovezivao se na školu Julijana Pšiboša, mada je vidno i iskustvo koje je u nekadašnjoj krakovskoj avangardi ozakonio njen drugi važan predstavnik, Tadeuš Pajper. Baranjčuku je bliska Pšiboševa leksika, ali i baroknost stiha, tako prisutna u poeziji Tadeuša Pajpera. Njegova poezija pleni najraznovrsnijim tehnikama stiha, stila, fraze, melodike, čak i pravih patiša i parodije, naročito kad pesnik hoće da ismeje drveni jezik kojim se služe politički člankopisci i koji je uvrežen na radiju i televiziji. U svojim prvim zbirkama njegovo jezičko majstorstvo bilo je blisko školi pesnika lingvista. Svoju učenu i politizovanu poeziju Baranjčak nikada ne spušta na nivo banalnosti ili novinske publicistike. To su pesnčke igre pune divnog humora i sarkastičnog smeha. Baranjčak-pesnik i Baranjčak-kritičar se međusobno dopunjuju.
(iz prikaza P.V.)


SUTRADAN

Sutradan posle još jednog
skupnog samoubistva uvek se isto
ujutru ide po novine,
uvek se isto beli
upravo napadani sneg ili se rađa
bleštavočisto sunce letnjeg jutra,
uvek isto zvone boce s mlekom i
mirišu kifle, uvek isto
mala devojčica s torbom na leđima
trči u školu spotiče se i pada
i razbija koleno i ima mnogo plača i u tome plaču
uvek ima
tako mnogo života