Sposobnost opazanja sveta oko sebe..
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    U poslednje vreme se pitam cesto da li smo mi ljudi previse zaokupljeni sobom i svojim problemima do te mere da bukvalno ne percipiramo svet oko sebe...

    Bukvalno smo postali zombirani...hodamo automatizovano, obavljamo iste radnje svakodnevno...i skoro smo slepi u gluvi na svet koji je oko nas...

    Ne kazem da je taj svet bas ruzicast...iako ima i puno lepote u njemu, sto kazu "lepota je u oku posmatraca"...ali mi se cini da tim nacinom zivota propustamo neke dragocene trenutke u zivotu...

    ...da bi opazili neki (lep) cvet koji se probio iz neke kaldrme..i bori se da opstane, ulicnog sviraca koji svojim (nevestim) muziciranjem pokusava da nam prolepsa dan, oblak koji eto bas tada poprimio oblik medveda...ne treba puno vremena....

    a nekada sve to ide mimo nas...
    Budi pametan i pravi se lud

  2. #2

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Eh, a ja sam se naslušala kritika na svoj račun, baš zbog toga...

    Vazda su me kritikovali zbog moje nasušne potrebe da se odlepljujem iz svakodnevice, da u najglupljem danu uočim nešto zanimljivo, da sanjarim, da izmaštavam... I sad mi još uvek mama često kaže :"Ali kako sad možeš da se blesaviš?", a duboko me određuje tatina izjava: "Dupe na zemlji, glava u zvezdama."

    Ne znam, bez tih pomalo svesnih pomeranja vizure, ja ne bih mogla da živim. Čim se nešto pretvori u kalup, dobijem snažnu potrebu da to korigujem, izmestim, na neki način promenim. To me inspiriše, daje mi osećaj da sam živa, inače mislim da bih umrla od dosade...

    I ni' me strah umrit' od lipote...
    Poruku je izmenio izabelitta, 15.05.2009 u 13:47
    Vrag odneo šnalu...

  3. #3

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Skoro da bi' mogla da kažem da "bolujem" od ultrahipermegaturbo percepcionizma .
    I toga sam svesna.
    I jedino to ne menjam.
    I super mi je tako ... čak.. i kada mi uopšte nije super.
    Jer drugačije ne bi' ni znala, ni htela ... ni umela.

    Drugačije - to više ne bi' bila ja.

    Obzirom da za "sredinu" ne znam ... jer je i nemam, moj opseg zapažanja, mereno od 0 do 100 je ili 0 ili 100.
    Ali, ja znam za jadac. To se dvojakost moga znaka samo poigrava samnom.
    Ponekad grubo, ponekad mučki, ponekad tako da pomislim da to uopšte i nije moja, već neka tuđa ... ko zna čija dvojakost.
    Srećom ... već znam ... čim me baci, sa betonskom pločom oko vrata, na samo samcito dno,
    odmah mi baca i spasilački konopac (sa kompletnom ronilačkom opremom)
    kojim ne samo da me izvuče na obalu, nego me zafrljači, katapultira u nebesa ... visoko, visoooko među zvezde i planete, za koje ni ja ... ni niko do tada nije ni znao da postoje.

    I tako ...

    izvežbana sam do perfekcije, da u delu provedenom na dnu (množina bi valjda bila dnima ) isključim sva čula.
    Sorry. Taj me deo ne interesuje . Ni malo. Samo žmurim, ćutim, ne slušam, ne osećam ... ništa ... i čekam da prođe.
    Ako nešto tamo i primetim... kada prođe trudim se da zaboravim ... što pre, nemam ja vremena za ta pamćenja.

    Mene čekaju svi ti mikrodetalji tamo gore, sve te lepote i divote, svi ti meni slični ljudi, sve te boje, sve reči, svi oblici,
    čeka me taj moj svet(ić) načičkan, nakinđuren detaljima koje treba što pre da vidim, da čujem, da osetim, da doživim ...
    i da TO sve popamtim,

    pre nego me (bitch) opet gurne na neku od nula ... ko zna kog dna.




    THE PAST IS HISTORY, THE FUTURE IS MISTERY,TODAY IS A GIFT... THATs WHY ITs CALLED " PRESENT "


  4. #4

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Citat leptiric kaže: Pogledaj poruku

    ...da bi opazili neki (lep) cvet koji se probio iz neke kaldrme..i bori se da opstane, ulicnog sviraca koji svojim (nevestim) muziciranjem pokusava da nam prolepsa dan, oblak koji eto bas tada poprimio oblik medveda...ne treba puno vremena....

    a nekada sve to ide mimo nas...
    Trudim se da me ne mimoilaze, te neke sitnice,koje su oko nas ...
    Jutros sam ispratila zoru na svojoj terasi, upijala mirise tek dolazeceg dana, mesane sa mirisom kafe,slusala probudjeni cvrkut pticica,u pocetku tih, a onda kako se sunce sve vise pomaljalo, kao da ih je ohrabrilo,pa je i cvrkut bio sve glasniji,
    skoro da me je podsetio na jednu tako dragu sonatu ili sam uobrazila ...
    Jos uvek znam da se zagledam u oblake i trazim siluete, poznatih likova i onda uhvatim sebe kako se smesim jer sam u ogromnom plavetnilu, razaznala siluetu devojke sa dugom gustom kosom.
    Masta ili sta vec, ali to je deo mene, opazam veoma cesto ...

  5. #5

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Povod za otvaranje ove teme je bila nedavno procitana (istinita) prica...

    Covek je sedeo na stanici metroa u Vasingtonu. D.C, i poceo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je sest Bahovih komada, oko 45 minuta. Za to vreme, posto je bilo radno jutro, izracunato je da je bar hiljadu ljudi proslo kroz stanicu, najveci broj njih odlazeci na posao.

    Nakon tri minuta neki sredovecni covek je primetio muzicara koji svira.

    Usporio je, zastao na par sekundi, a onda pozurio da stigne na vreme tamo kuda je krenuo. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: jedna zena mu je ubacila prilog u kutiju bez zastajanja, nastavljajuci da hoda. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga slusa, ali je onda pogledao na sat i krenuo dalje - ocito je kasnio na posao.

    Najvise paznje je pokazao trogodisnji decak. Majka ga je pozurivala ali je dete zastalo da cuje violinistu. Majka ga je onda povukla, i ono je krenulo sa njom, neprestano se osvrcuci. Takvu reakciju pokazala je jos nekolicina dece, ali su ih svi roditelji bez izuzetka primorali da nastave dalje.

    Za 45 minuta sviranja samo sest ljudi se zaustavilo i kratko slusalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju uobicajenom brzinom. Violinista je sakupio 32$. Kada je prestao da svira nastala je tisina, ali to niko nije primetio. Niko nije zapljeskao niti pokazao bilo kakvu reakciju.

    Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzicara sveta. On je svirao jedno od najintrigantnijih dela ikada napisanih, na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre nastupa u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu gde je karta kostala 100$.

    Ovo je stvarna prica. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vašington Post...

    Nije cudo sto su upravo deca tako reagovala, jer sto je rekao Mika Antic...treba odrasti do deteta
    Budi pametan i pravi se lud

  6. #6

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Sad bih mogao da citiram onu ofucanu "Lepota je u oku posmatrača". I hoću () jer je baš tako (i nije ograničeno samo na lepotu). Ali mislim da je to sposobnost koja se ne uči. Ili je imaš, ili ne.

    Ako je već imaš, treba je samo zalivati svakodnevno...da ne uvene.

    Ako je nemaš...uživaš.

  7. #7

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Али чак ни онда кад се ради о најбезначајнијим стварима у животу, ми нисмо чврсто састављена цјелина која је истовјетна за свакога, коју сватко, ако само хоће, може да упозна као какав текст уговора или тестамент; наша је друштвена личност дјело мишљења других људи. Чак и тако једноставан чин као што је "видјети неку познату особу", дјеломице је интелектуалан чин. Ми тјелесну појаву бића које видимо испуњавамо свиме ониме што о њој знамо, и у цјелокупном лику који себи предочујемо то знање сигурно има највећи удио. Оно довршава изглед лица заобљујући га тако савршено, тако вјерно и точно оцртава линију носа, тако се уплиће у звучност гласа, као да је она тек провидна спољашност да сваки пут кад видимо то лице и чујемо тај глас, наново у њима налазимо и наново слушамо оно исто што знамо. Нема сумње, у оном лику Свона који су себи саздали моји родитељи, није због њихова незнања било многих појединости из његова монденог живота, а те су биле узрок што су други људи, кад су били с њим у друштву, видјели да на његовом лицу царује отмјеност и да се зауставља на његовом орловском носу, као на својој природној граници; али зато су моји родитељи могли да на то лице, коме су одузели сав мондени чар, па је сада остало празно и пространо, да на дно тих сад већ нимало драгоцјених очију, нагомилају неодређени и благи преостатак - полусјећање и полузаборав - оних доконих сати које смо послије наших свакоседмичних вечера с њим заједно провели око стола за картање или у врту, у оно вријеме кад смо живјели животом добрих сусједа на ладању. Тјелесна је спољашност нашег пријатеља била тако натрпана тим нашим знањем, као и неким успоменама на његове родитеље, да је овај Свон постао тако потпуно и живо биће да ми се чини да остављам једну особу и приступам другој, различитој, кад у сјећању од онога Свона, кога сам потпуно точно упознао тек послије, прелазим к првоме Свону, у коме изнова налазим дражесне заблуде своје младости и који је, уосталом, мање сличан оном другом неголи особама које сам упознао у исто вријеме, као да је наш живот неки музеј у коме се сви портрети из истога времена чине као портрети исте породице и имају исти основни тон - к оном првом Свону, који је сав окружен доколицом и мирише миомирисом великог кестена, кошарице с малинама и стручка велика салате.

    Марсел Пруст, "Пут к Свону"
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  8. #8

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    I ne znam nikog ko za sebe može reći da je uvek otvoren za svet koji ga okružuje. Ne bih rekla da je to sposobnost. Ima ih itekako sposobnih, ali u datom momentu zaokupljenih ovim ili onim i jednostavno zatvorenim za drugo ili druge.
    Ne bih za sebe tvrdila da sam u svakom momentu otvorena za sva zapažanja. Ujutru bauljam do posla kao sodarski konj istom trasom, ne bih prepoznala rođenu majku da mi dolazi u susret, ne vidim ništa, ne primećujem ništa, ja još uvek sanjam krevet.
    Kod Gradske kuće sam nebrojeno puta videla momka koji svira gitaru. A prvi put sam zastala da ga slušam kada me je dete mojih prijatelja sa kojima sam šetala odvuklo do čike što lepo svira.
    A opet, nekad, tražim život oko sebe. Slatko dete, milog prolaznika. baku i deku koji šetaju pridržavajući jedno drugo, i zalazak sunca, i nečiji lep glas i svašta nešto lepo.
    A da li je ono što je meni lepo uvek i lepo?
    Proleća 99. sam se naspavala kao nikad u živou zahvaljujući bombama i svom odbrambenom mehanizmu. Jedno jutro stižem na posao i sa kolegom (takođe naspavanim) oduševljeno komentarišem divan oblak u obliku mede koji se vidi iznad katedrale. Na to nas dočekuje histerija nenaspavanih i komentar da samo nama budalama može biti lepo što su polivali Rafineriju cele noći i što se Novi Sad dimi. Jbg, nama je oblik dima bio lep, ali nismo bili ograničeni informacijom kakav je to oblak.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  9. #9

    Odgovor: Sposobnost opazanja sveta oko sebe..

    Citat leptiric kaže: Pogledaj poruku
    U poslednje vreme se pitam cesto da li smo mi ljudi previse zaokupljeni sobom i svojim problemima do te mere da bukvalno ne percipiramo svet oko sebe...
    Jos uvek je rano, da bih se otudjila... okrenula ledja lepoti prirode, koja jos uvek postoji u nasoj "basti", i nije daleko!!! Samo se treba nakaniti, izvuci lenje noge iz kuce. Ja sebe nalazim u mnogim problemima, i za neke od njih nemam, ili bar jos uvek nemam resenje! Ali u svoj toj zbrci, koju zivot svima nama neminovno servira 3x dnevno, pre i posle jela, pomazu mi kao "sedativ" odlasci od kuce, kada mogu svu svoju paznju da posvetim jednom zalasku sunca, ili kisnom oblaku... kada mogu da se divim gomili opalog lisca koje mi se u svakojakim jarkim bojama zagonetno smeska.... Jos uvek osecam miris jezera, zatvaram oci na zvuk vetra koji shumi u krosnjama vec napola suvog lisca!
    Smejem se pticama koje se valjaju u prasini, njihovoj lepoti i slobodi. Pogled mi luta okolinom, gledam veverice kako sramezljivo i prestraseno nose svoje plodove, ko zna gde...
    I tada nestaju, makar za kratko, sve moje tuge, svi problemi.... samo postojim ja, okruzena svom lepotom boja, mirisa, zvukova i oblika.... Uostalom evo jednog od "mojih trenutaka" .... i bilo mi je bas lepo...










    Poruku je izmenio ZOE, 13.10.2009 u 03:03
    neunistiva zlojebaba!

Slične teme

  1. Da li lažete sami sebe?
    Autor PropelerZviz u forumu Filozofija
    Odgovora: 120
    Poslednja poruka: 01.12.2015, 15:41
  2. Ocenite sebe
    Autor Najgora u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 29
    Poslednja poruka: 12.04.2012, 13:28
  3. Ja volim samo sebe
    Autor duga12 u forumu Psihologija
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 10.11.2009, 18:17
  4. Davati sebe?
    Autor biterlemon u forumu Filozofija
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 13.08.2009, 11:06
  5. Sposobnost plesa u dvoje
    Autor kohili u forumu Filozofija
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 21.06.2009, 10:55

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •