Skoro da bi' mogla da kažem da "bolujem" od ultrahipermegaturbo percepcionizma
.
I toga sam svesna.
I jedino to ne menjam.
I super mi je tako ... čak.. i kada mi uopšte nije super.
Jer drugačije ne bi' ni znala, ni htela ... ni umela.
Drugačije - to više ne bi' bila ja.
Obzirom da za "sredinu" ne znam ... jer je i nemam, moj opseg zapažanja, mereno od 0 do 100 je ili 0 ili 100.
Ali, ja znam za jadac. To se dvojakost moga znaka samo poigrava samnom.
Ponekad grubo, ponekad mučki, ponekad tako da pomislim da to uopšte i nije moja, već neka tuđa ... ko zna čija dvojakost.
Srećom ... već znam ... čim me baci, sa betonskom pločom oko vrata, na samo samcito dno,
odmah mi baca i spasilački konopac (sa kompletnom ronilačkom opremom)
kojim ne samo da me izvuče na obalu, nego me zafrljači, katapultira u nebesa ... visoko, visoooko među zvezde i planete, za koje ni ja ... ni niko do tada nije ni znao da postoje.
I tako ...
izvežbana sam do perfekcije, da u delu provedenom na dnu (množina bi valjda bila dnima
) isključim sva čula.
Sorry. Taj me deo ne interesuje . Ni malo. Samo žmurim, ćutim, ne slušam, ne osećam ... ništa ... i čekam da prođe.
Ako nešto tamo i primetim... kada prođe trudim se da zaboravim ... što pre, nemam ja vremena za ta pamćenja.
Mene čekaju svi ti mikrodetalji tamo gore, sve te lepote i divote, svi ti meni slični ljudi, sve te boje, sve reči, svi oblici,
čeka me taj moj svet(ić) načičkan, nakinđuren detaljima koje treba što pre da vidim, da čujem, da osetim, da doživim ...
i da TO sve popamtim,
pre nego me (bitch) opet gurne na neku od nula ... ko zna kog dna.