In memoriam
Slike nežne siline
KAD gledate ostrva u suton, predveče, kada se sve stopi i više nema sunca, čini vam se da obrisi obala i ostrva počinju da liče na monumentalne, zaobljene ženske forme, govorila je Kosara - Kosa Bokšan, koja je na svojim slikama stapala govor ljudskog tela i snagu prirode. Umetnica koja je u subotu preminula u Beogradu, a veći deo svog života provela u Parizu, verovala je da je atelje bedem i zaštita, mesto gde se živi punim intenzitetom.
Kosa Bokšan je rođena 1. januara 1925. godine u Berlinu, od majke Helene Gertrude Jarius i oca Slavka Bokšana. Od treće godine živela je u Beogradu, u Miročkoj ulici. Upisala je Likovnu akademiju u klasi profesora Ivana Tabakovića, koji je, kako je isticala, svojim studentima “sistematski budio radoznalost, otvarao nove vidike i olakšavao da dođu do sopstvenog izraza.”
Traženje tog sopstvenog izraza nastavila je odlaskom 1947. godine u ratom razrušeni Zadar, gde s Petrom Omčikusom, Mićom Popovićem, Batom Mihailovićem, Verom Božičković, Ljubinkom Jovanović i Miletom Andrejevićem osniva čuvenu “Zadarsku grupu”. Bio je to bunt protiv akademskih teorija i “slikarstvo u znaku nepristajanja”.
Slede prve izložbe, sudar s novim svetom i odlazak u Pariz 1952. (“u kojem su se tada svi osećali kao kod kuće”), prvo pojavljivanje s “Narandžastom apstrakcijom” 1954, gradnja
ateljea s Petrom i prijateljima 1957. u Žentijiu, odakle je nedavno i krenula na svoju poslednju izložbu u Ljubljanu.
Odlazila je, ali se i vraćala, neraskidivo vezana za svoje poreklo. Zauvek su je obeležili obilasci manastira i Pećke patrijaršije, boravak u Ritopeku, intenzivni doživljaji stalnih letnjih odlazaka u Velu Luku. Izlagala je redovno u Parizu, ali i u Beogradu, Novom Sadu, Gornjem Milanovcu...
Od ranih autoportreta, ekspresivnog realizma i apstraktnog ekspresionizma, preko apstraktne pariske faze, do njenog enformela i nove figuracije, i večitih apstraktnih pejzaža, Kosa je slikala simbolični doživljaj čovekove ambicije da se održi. Slikala je “Ikarov let”, kao krv crvene kosovske božure, prirodne, ekološke i ratne erupcije i eksplozije, čemprese, stogove sena, miris žetvi i polja, koji su je vraćali u Panoniju njenih stričeva.
Njene slike, grafike kao stanje svetla i tame, mitovi, simboli i pasteli, skulpture i tapiserije, obraćali su se čovekovom razumevanju. Autonomna, simbolična, emancipovana, eruptivna, drugačija, izražajna, bezgranična i rodoljubiva, nije želela da se njeno slikarstvo dopadne, već da opomene, ukaže na trajnost i promenljivost, ustajanje i padanje. Što je i suština života.
Komad vina i gutljaj hleba pod ribarskom mrežom pauka u pariskom južnom predgrađu Žentiji, i njen atelje, pod krošnjom kiselog drveta, bili su mediteranska oaza i način života Kose Bokšan i njenog supruga, slikara Petra Omčikusa.
Uvek je ovde nekoga bilo. Prijatelji i namernici dolazili su da proniknu u slike nastale nežnom silinom, da porazgovaraju, o suštini života, u filteru stalno prisutne ozbiljne muzike. Kosa je volela muziku, slike, boju, ljude, prirodu i balet.
SPLAV I BROD
- U Parizu je sve počelo od Žerikoovog “Splava meduza”. Kontakt s ovim platnom u Luvru je bio jedan od mojih najvećih događaja i likovnih šokova: to njegovo ogromno platno, dramatika ljudi koji traže spas u održaju života. Onda je Meduzin splav preplavljen ”Pijanim brodom”. To je radost životu u kontaktu sa morem, suncem, mladošću, kao optimistički znak na novom putu. Da siđemo jednom sa Meduzinog splava - govorila je Kosa.
Večernje novosti