Ne samo osmeh, blagi pogled i problem je rešen...
Vaspitana sam tako, da nije teško izgovoriti tu tešku stranu reč, pri tom i misliti isto.
Ne izvinjavam se zato što moram, ili neko tamo smatra da bi trebalo da se izvinem, ili možda zato što smatram da bi tako trebalo da postupim, a opet to '' izvini '' nije u skladu sa mojim trenutnim osećanjima.
Počinjena greška, slučajna uvreda, pomisao da sam možda nekome oduzela vreme, a nisam imala pravo na to...
To je deo situacija koje me navode da se izvinem.
Ne čekam izvinjenja - jednostavno se dese, ili ne.
( uglavnom u momentima kada mi više nisu bitna...
)
Reči su vetar...
Za izvini ili izvini, zašto, kako, zbog koga ili čega... uvek sam tu...