Borisav Stanković Stanislavu Vinaveru:
Pisati je teže nego orati. Pisati je beskonačno teško. Treba sve reći. A kako da se kaže?
"Do realizma sam došao spontano, ne razišljajući o tome. U to vreme nisam znao šta je to ni naturalizam, ni idealizam. Ja sam čovek koji se ne zanima teorijama ni intelektualnim konstrukcijama. Inteligencija ne stvara umetnička dela, ona može da razume ili da uglača ono što osećaji stvore.
Moj način rada je vrlo prost. Nosim u glavi do kraja jednu scenu i tek je onda bacim na hartiju... Naravno da se ispravke kasnije same nameću. Ali se dešava i ovo: imam jednu scenu gotovu, svršenu. Počinjem da je pišem i neočekivano ispod te scene pojavljuje se jedno drugo rešenje, jedno drugo grupisanje, druga slika, koja mi se nikad do tog trenutka nije predstavila pred duhom. To novo rešenje bude toliko jako, da odem za njim bez razmišljanja. Tek ako posle nekoliko dana uspem da tu ispisanu scenu svedem na onu zamišljenu. Neki put ispadne da je to nenadano rešenje bolje od onog zamišljenog i onda ga ostavim, ali...
Ne, ja ne volim da radim. I teško je to; to je kao kad čovek uzme da kopa...
Moja koncepcija umetnosti je takođe prosta: jedna umetnost, ako ne pokrene neka plemenitija osećanja u vama, nije umetnost. Drugo, treba da čini da zavolite svoga bližnjeg."
Ako čovek ne može da daje uvek nešto bolje i jače nego što je ranije davao, najbolje je da ne daje ništa."
Iz intrvjua sa Branimirom Ćosićem
"Priznajem da mnogo menjam i verujem, kunem ti se, da ne činim to iz neke pasije, već prosto nikad mi nije kako hoću. Sve mi je da ga popravim, doteram, i da ne ispadne što ne bi tebalo..."
Iz pisma Paji Markoviću Adamovu.
J. Dučić: "Stanković je dao sliku svoje sredine, ali je ipak, i pre svega davao sliku čovekove duše."
S. Vinaver: "Sa Borom sam proveo godine i trenutke... U kafanama i krčmicama na Dunavu. Bora je nalazio sitne ljude sa promašenim životniom ciljem i izvitoperenim duhovnim smernicama.
On je snivao o nekoj književnosti, retkih i dragocenih smola: ogroman hrast čovekov, sa dubokim razraslim korenjem u dubinama zemlje..."
PočaljiNaslov: Re: BORA STANKOVIĆ Danas u 4:05 pm Select/Unselect multi-quote Odgovoriti sa citatom Izmeni/Izbriši poruku Obriši ovu poruku
1903. Borisav Stanković dobija stipendiju ministarstva prosvete i sa platom pisara ministarstva finansija i dodatkom iz "Finansijskog pregleda" odlazi u Pariz.
1904. Posle godinu dana ukinuta mu je stipendija i "repatriran" je u Srbiju. Revoltiran, daje otkaz na državnu službu. U znak protesta piše pismo Nikoli Pašiću.
U Pravdi od 14. novembra u rubrici Važne vesti pod natpisom "Suvišni ljudi u SrbiJj" štampao je ovo:
"Sinoć je jedna grupa ljudi, koji su u Srbiji postali suvišni, održala konferenciju (Janko Veselinović, Dragutin Ilić, Bora Stanković, Petar Kočić, Nevesinjski, Nikola Janković i dr...) na kojoj su rešavali šta da rade kad su ovde postali suvišni. Posle poduže debate, rešeno je da se obrate Branislavu Nušiću — koji je prvi postao suvišan u Srbiji te otišao u Novi Sad da hleb zarađuje — da im on ako može — izradi od Patrijarha da dobiju jedan od srpskih manastira u koji bi se mogli smestiti..."
Radoje Domanović Borisavu Stonkoviću, književniku
Ti znaš mene, ja znam tebe. Suviše je izlišno da ne kažem smešno, kad me ti pitaš u kakvom sam ti svojstvu uputio pitanje: "da li kao ovlašćeni branilac današnjeg režima, ili kao privatno lice?" Ja se nikad ne bih stideo da branim današnji režim, kad ga ko nepravedno napadne, niti bih se ustezao, da ukažem prstom na mane, ako ih ima...
Borislav Stanković Rodoju Domanoviću
Posle 29. maja privremena vlada poslala me je na stranu. Čak sa većim dodatkom, nego što bih pre imao: sa stipendijom Ministarstva prosvete i, iz Ministarstva finasija...
Posle desetinu dana dobija naše poslanstvo depešu ministra spoljnih poslova g. Nikole Pašića, kojom se imam repatrirati.
Vratio sam sam se u raskućenu kuću, ne svršiv ništa, sa dugovima bez svoje krivice, i ponižen. Otišao sam u Min. finasiaja da i lično protestujem. Odgovoreno mi je da je zato morao ministar spoljnih poslova da me repatrira što je ministar prosvete g. Ljubomir Davidović odgovorio mome ministru, kad ga je ovaj pitao o meni: Kako ja nikakva posla memam sa Ministarstvom prosvete.
Samouprava, 23. novembra 1904.
Radoje Domanović Borisavu Stankoviću, književniku
Veliš javno i otvoreno da si ti zališan u Srbiji, a to zato što ti u ovoj zemlji nije dobro, što si zapostavlje, što nisi nagrađen itd...
Književnik živi od književnosti. Priznajem da su prilike u nas za književnost još takve, da je hleb književnikov gorak. Ko ti je tome kriv? Taj si poziv tako mučan za naše prilike izabrao sam, izabralo ga tvoje osećanje. Na to te nije niko primorao, niti te je mogao primorati. PriznaJem da se bolje rentira trgovati s jarećim i jagnjećim kožama nego pisati priče, i ako hoćeš ono što se rentira ti biraj to. To Je tvoja volja. Niko ti neće stati na put. Ali reći ćeš: Znam, znam prijatelju, u tom slučaju država je dužna da podiže i pomaže talente. Jeste: Tebe je pomagalo i ono doba pre 29. maja i zato mu hvala. To jedno dobro ne opravdava mnoga zla onog režima, ali ja mu to, možda jedino dobro priznajem...
Zar je zališan Janko, koji danas prima sa državne kase oko 5000. Zmaj je primio 4000. Lj. Nenadović 4000. a danas Milovan Glišić, a valjda tek on ima godina i zasluga prima 4800.
Radoje Domonović Samouprava, 25. novembar 1904.
Borisav Stanković Radoju Domanoviću
Jučerašnjim tvojim pisanjem ti: ili ne znaš šta hoćeš, ili zaista imaš kakvu ulogu i onda je čoveku nemoguće da s tobom ima posla.
Borisav Stanković Samouprava, 26. novembar 1904.
izvor:riznicasrpska