Postoje periodi u životu kada nam se čini da sve stoji. U stvari, ne čini nam se, zaista nas u pojedinim trenucima ljubav "neće" ili se pak rehabilitujemo od one prošle i nikako da dođemo sebi pokušavajući da dozovemo u naš život nekog drugog tj. trećeg
Onda obično pravimo pogrešne izbore (jer su gladni ljudi po pravilu loši kupci), trošimo vreme i energiju na raznorazne nemoguće misije spajanja, traženja, zavođenja ili prosto dignemo ruke i neko vreme mrzimo osobe suprotnog (ili istog - ima nas raznih) pola i tako ozlojeđeni ulazimo opet u novu vezu.
Ova tema se zato zove kreativna samoća, jer period u kome smo sami nije naš usud, robija i prokletstvo sudbine. Naprotiv, bolje je kvalitetno samovati nego obitavati u nekvalitetnoj vezi. Ljudima je to nekako teško, ulaze iz veze u vezu samo da ne bi bili samo. A samoća nudi toliko mogućnosti za rad na sebi, kontemplaciju, introspekciju, pruža nam šansu da ponovo zavolimo sebe ukoliko smo umislili da nekog drugog volimo više nego sebe ( što je potpuno nezdravo).
Elem,
šta radite kada ste sami? Kad nema ljubavi na vidiku i prosto osećate, da je došao trenutak za suočavanje sa sobom?
Radite li na svojim potencijalima istim onim elanom koji ulažete ne bi li se bacili u zagrljaj nekome samo radi zagrljaja?