Lars von Trier
Lars Trier je rođen 30. Aprila 1956. godine u Kopenhagenu, Danska. Njegovi roditelji su bili komunisti, uz to i posvećeni nudisti (često su toliko grejali stan da su svi šetali goli). Sam von Trier često ističe da je odrastao u ateističkoj porodici. Inspirisani novim shvatanjima, roditelji ne podržavaju priče o religiji, iskazivanju osećanja ili bilo kakvoj vrsti uživanja, takođe svojoj deci ne postavljaju nikakva pravila. Sve ovo je jako uticalo na von Triera, na njegovu ličnost i odrastanje. Sam je često govorio o problemima u svom detinjstvu zbog nedostatka discipline od strane roditelja. „Religija je bila skroz zabranjena, i zbog toga me ja uvek interesovala. U isto vreme ja sam neurotična osoba. Moj najveći problem u životu jeste - kontrola, ili bolje rečeno nedostatak kontrole.” Dalje dodaje „Kao dete, stvarate razne rituale da sebi održite kontrolu. Veoma sam se plašio atomske bombe, zato svake noći, pre nego što bih otišao u krevet, morao sam da izvodim sve te rituale da bih spasio svet. Sa psihološke strane, religija je neka vrsta zamene za te dečije rituale, koja su tu da bi sprečila da se sve ne vrati ponovo u haos”. Nedostatak pravila i discipline u početku su uzrokovali sitne probleme, Lars von Trier objašnjava: „Pravila uopšte nisu postojala, što je stvaralo dosta problema, kao na primer: odlučiti kad ići kod zubara (?). Sve je bilo na tebi samom. I završiš tako što ništa ne obaviš, ništa ne uradiš. To je stvaralo dosta anksioznosti kod mene. Takođe sam morao sam sebe terati da radim domaći, zato što mi to niko nije rekao da radim. Kada nemate nikoga da vas disciplinuje, to morate da radite sami. To mi je zauzvrat donelo dosta discipline prilikom rada - ja stalno radim. Takođe, ovo mi je donelo i dosta kreativnosti.”
Mladi Lars je ubrzo otkrio bioskop. To je bila oaza, skrovište od spoljašnjeg sveta u kome je Lars mogao da dođe u kontakt i da nauči mnoge stvari koje su mu bile zabranjene od strane roditelja. Pošto je dobio prvu Super-8 kameru kao poklon, Lars počinje već sa 11 godina da pravi svoje filmove. 1979. godine upisuje filmsku školu u Danskoj. Tokom svojih studija snima filmove
Nocturne (1980) i
Befrielsesbilleder (1981) - oba su dobila nagradu za najbolji film na filmskom festivalu u Minhenu. U to vreme njegove kolege mu daju nadimak „von Trier“ - kao šalu (von - plemićka titula), jer su ime Lars i prezime Trier veoma česti u Danskoj. To ime je zadržao i danas u svetu je pod njim i poznat. Diplomirao je 1983. godine.
Odmah po završetku studija počinje rad na svojoj prvoj trilogiji Evropa. Trilogiju otvara film
Forbrydelsens Element (Element Zločina, 1984). Film je premijerno bio prikazan na filmskom festivalu u Kanu i osvojio je nagradu za najbolje tehničko rešenje. Sledeći film u trilogiji je bila
Epidemija (1987). Film je takođe uvršten u oficijelnu kansku selekciju. U ovom filmu se pojavljuje i sam Lars von Trier igrajući samoga sebe (i scenarista filma Niels Voersel - koji je takođe radio kao ko-scenarista na filmovima Element Zločina, Evropa i Kraljevstvo I i II - takođe se pojavljuje u filmu isto glumeći samoga sebe). Von Trier u ovom ostvarenju govori i o svojim fobijama, ideološkim opsesijama, svojim dramaturškim metodama i svojoj estetici. Film je, u stvari, von Trierov dokumentarac o samom sebi. Poslednji u trilogiji bio je film
Zentropa (Evropa, 1991) kojim je von Trier osvojio svoju prvu Zlatnu Palmu u Kanu.
1992. godine zajedno sa filmskim producentom Peter Aalbcak Jensenom (sa kojim je producirao film Evropa - Zentropa) otvara producenatsku kuću Zentropa Entertainment. Time je stekao finansijsku i kreativnu nezavisnost. Zentropa Entertainment producira mnoge filmove i TV serije, takođe postaje jedini mainstream studio koji producira i hardcore porno filmove ka sto su:
Constance (1998 ),
Pink Prison (1999),
Hot Men Cool Boys (2000) i
All About Anna (2005).
Da bi zaradio novac za novonastalu kompaniju, von Trier snima seriju
Reigt (Kraljevstvo, 4 epizode, 1994) i drugu sezonu Reigt II (Kraljevstvo II, 4 epizode, 1997). Žanrovski orijentisana kao horor-triler-drama, radnja serije smeštena je u bolnici u Kopenhagenu (prava bolnica) koju zaposedaju duhovi, a na čijem se mestu nekada nalazila močvara. Serija postiže neverovatan uspeh kod kritike i danas je svrstavaju među najbolje ikada snimljene uz seriju Davida Lyncha - Twin Peaks. Serija dobija i američku verziju koja nailazi na loše kritike i hladan prijem, naročito evropske publike.
Godina 1995. pokazaće se kao prekretnica u njegovom životu. Von Trierova majka mu na samrti otkriva da čovek koga smatra ocem, u stvari to nije. Lars se susreće sa svojim pravim ocem, koji posle prvog susreta odbija dalji kontakt sa njim. Razočaran i besan, Lars von Trier pokušava da izbriše svog očuha i bilo kakvu vezu sa njim i njegovim poreklom, time što se preobraća u katolika i prihvata katoličanstvo za svoju veru. Laž i obmanjivanje koje spoznao imaće veliki uticaj na njegov filmski umetnički izraz. Težeći ka apsolutnom iskrenošću u svom životu i umetničkom radu, Lars von Trier osniva Dogma 95 - umetnički filmski pokret. Tehničke novotarije koje donosi Dogma 95, uticale su na film
Braking The Waves (Kroz Talase, 1996), koji je osvojio Grand Prix u Kanu. Za isti film Emily Watson biva nominovana za Oskara. Film otvara novu trilogiju
Golden Heart koju nastavlja i završava sledeća dva filma. Iako film Kroz Talase donosi uticaj Dogme 95, prvi čist Dogma film je njegov sledeći
Idioterne (Idioti, 1998 ), fantastično ostvarenje koje priča banalnu priču o dvoje ljudi koji se pretvaraju da su idioti. Kroz film novootkriveni Dogma 95 koncept privlači pažnju čitavog sveta i inspiriše mnoge filmske stvaraoce širom sveta.
2000. von Trier se odlučuje da snimi mjuzikl sa Irskom pevačicom Bjork -
Dancer In The Dark (Ples U Tami, 2000), u kome kritikuje smrtnu kazanu. Lars von Trier i Bjork zajedno pišu pesme, a jedna od njih „I’ve Seen It All“, biva nominovana za Oskara (to jedina von Trierova nominacaja za istu nagradu). Bjork, je takođe nominovana u kategoriji za najbolju žensku ulogu, ali ostaje bez ijedne nagrade.
2003. godine u Kanu predstavlja svoju novu trilogiju, tada neimenovanu i do danas nezavršenu, The Land Of Opportunity, filmom
Dogville, u kojoj glavnu ulogu tumači Nicole Kidman. Trilogija na najoštriji način kritikuje ljudsku rasu i bavi se njenom problematikom kroz sve užase koje donosi hipokrizija i represija. Film gubi u konkurenciji za Zlatnu Palmu od filma The Elephant (Slon) Gas-Van Santa. Drugi deo trilogije stiže 2005. pod nazivom
Manderlay, osiromašen izostankom Nicole Kidman koja zbog obaveza nije mogla da ponovi ulogu
2006. snima komediju
The Boss Of It All. Film je snimljen koristeći se specifičnim filmskim procesom Automavision, koji se sastoji u tome da reditelj odabere najbolji položaj kamere, a onda kompjuter odluči kada ce seći, uveličati.
Poslednji projekat danskog reditelja je bio horor film
Antichrist čije snimanje je svojeremeno bio prinuđen da prekine zbog problema sa depresijom. 2007. Trier se hospitalizovao u mentalnom institutu u Kopenhagenu, nagovestivši da možda nikad neće moći da snima filmove. Snimanje je ipak nastavljeno, a glavne uloge su dodeljene Willem Dafoeu (sa kojim je Lars prethodno sarađivao na filmu Manderly) i Charlotte Gainsbourg (koja je za ulogu u ovom filmu nagrađena na filmskom festivalu u Kanu). Film je kritikovan za mizoginiju i hvaljen kao vizuelno remek-delo.
Zbog stava prema Americi i tona kojim o njoj govori često je kritikovan za antiamerikanizam (naročito posle filmova Dogville i Manderlay). Često ga prozivaju i za mizantropa. Ovakve tvrdnje, iako možda privdne, su bez dokaza. Lars von Trier je, u stvari, mislilac i filozof u istom onom redu kakav je recimo i Dostojevski; a film koristi kao ekspresiju i prostor za iskazivanje svojih stavova i razmišljanja.
Von Trier je takođe poznat po svojim brojnim fobijama, u koje mnogi sumnjaju tvrdeći da je u pitanju marketinški trik, među kojima je najpoznatija ona od letenja. Zbog nje Trier nikada nije posetio Ameriku. Ovo mu i zameraju u njegovim filmovima, kako neko ko nikada nije kročio na američko tlo, može govoriti o njoj, na šta on odgovara da „ni Amerikanci (ekipa filma) nikada nisu bili u Kazablanku, ali su snimili film Kazablanka“. Zbog ove fobije, reditelj je sve svoje filmove snimio u rodnoj Danskoj i susednoj Švedskoj. Kada je morao da ide na Kanski festival, putovao je kolima.
Impossible Smurf Tales - Lars von Trier
Lars von Trier - IMDb