Australijan open – mnogo pitanja, koji su odgovori?
Saša Ozmo
Počela je teniska 2012. iza vrata je i prvi Grend slem turnir, a nad ATP turom nadvijaju se brojna pitanja koja će u narednih 11 meseci dobiti odgovor.
Može li Novak Đoković izvanrednu prošlu sezonu da pretvori u dominaciju svetskim tenisom? Ima li Rafael Nadal snage da uzvrati udarac i vrati se na presto?
Dokle će Rodžer Federer prkositi godinama i igrati na najvišem nivou? Ostaje li Endi Mari bez GS titule?
Koliko iz drugog plana mogu Conga, Del Potro, Tipsarević i ostali? Šta će biti sa mladićima – Raonićem, Tomićem...? Deo odgovora na ta pitanja dobićemo na 100. Australijan openu, koji u ponedeljak počinje u Melburnu.
Posle iscrpljujuće 2011. i problema sa sitnim povredama i nedostatkom motivacije u završnici sezone, Novak Đoković se oporavio i oran dolazi na mesto u kojem je osvojio svoj prvi Grend slem trofej.
Egzibicije nisu baš pouzdan pokazatelj forme, ali Novak je u Abu Dabiju demonstrirao da je voljna kriza prošlost. Videlo se da je željan tenisa, a udarci su mu bili oštri i pravovremeno je stizao na loptice. Dovoljno za prve mečeve u sezoni.
Prošle sezone Novak je na Australijan openu odigrao nestvarno, izgubio je samo jedan set i prikazao savršen i neobičan spoj napadačke i odbrambene taktike koji smo krstili "totalnim tenisom"
Iako je tada bio treći na svetu, Đoković je došao nekako iz senke. Sada je situacija drugačija – Novak dolazi u Australiju sa oreolom najboljeg. Njegova velika prednost biće vera u sebe koju je izgradio prošle sezone.
Ogromno samopouzdanje Novak crpi iz činjenice da je sada on u situaciji da kaže „sve zavisi od mene i niko me ne može pobediti ako igram najbolje što mogu“. A to je veoma lepo saznanje.
Upravo taj psihološki momenat trenutno je na Đokovićevoj strani, a on, saglasiće se skoro svi teniski stručnjaci, jeste presudan na najvišem nivou takmičenja.
Druga strana iste medalje jeste činjenica da je od lovca postao lovina, kako su se slikovito izrazili u jednim dnevnim novinama, pa će shodno tome svi biti dodatno motivisani da pobede baš Novaka.
Đoković je mnogo radio na poboljšanju servisa – početni udarac jedini je u kojem je prošle godine oscilirao i biće od vitalne važnosti da za Melburn dostigne potreban nivo rutine i samopouzdanja pri servisu.
Jednako važni biće i udarci sa osnovne linije, a Novak će se truditi da nešto češće izlazi i na mrežu, pogotovo u mečevima sa slabijim rivalima.
U prve tri runde Đoković ne bi trebalo da ima problema – Lorenci i potom verovatno Hiraldo i Štepanek nisu teniseri od kojih bi prvi teniser sveta trebalo da strepi.
Osmina finala nosi sa sobom prvi ozbiljan ispit – najverovatniji duel sa Milošem Raonićem ili Endijem Rodikom. U oba slučaja, ritern i strpljenje biće ključni faktori zbog izuzetnih servisa rivala.
I dok Rodik nije što je nekad bio, mladi Raonić pokazuje sposobnost da izuzetno kvalitetno servira u dužem vremenskom periodu. Zato će tu oprez biti preko potreban.
Projektovani Đokovićev suparnik u četvrtfinalu jeste David Ferer, mada će Tipsarević, Gaske i još neki tražiti svoju šansu. U polufinalu mogli bismo da vidimo reprizu prošlogodišnjeg finala sa Endijem Marijem, koji je željan da 2012. učini godinom u kojoj će uzeti prvi GS trofej.
Rafael Nadal u Dohi je ispao u polufinalu, nije igrao ništa naročito, ali to nija nikakva novost za Španca na početku sezone. Izvesna simbolika može se pronaći u tome što je i 2009. godine, kada je osvojio Australijan open, Nadal u Dohi ispao od Gaela Monfisa, samo u četvrtfinalu.
Ono što Rafaela treba da brine više od poraza jeste povreda ramena i ostali zdravstveni problemi koji ga prate tokom karijere. Prošle godine Nadal je predao meč četvrtfinala Davidu Fereru i bila bi šteta ukoliko bi se nešto slično ponovilo i sada.
Uprkos odličnim rezultatima prošle sezone, Nadal je ranjen brojnim porazima od Đokovića, što je i sam priznao u nekoliko navrata. Samopouzdanje je ključni činilac Nadalove igre i svi udarci, pre svih bekhend i servis,
poboljšavaju mu se kada je ono na visokom nivou.
Relacija,međutim, funkcioniše i u obrnutom smeru, što bi mogla da bude ozbiljna poteškoća za Nadala. Više ga ne percipiraju kao „neuništivog“ i on će ove godine, između ostalog, raditi na vraćanju autoriteta. Počev od Melburna.
Uprkos stvarima koje mu ne idu na ruku, Nadal je i dalje Nadal, a to je tautologija koja u njegovom slučaju i te kako ima značenje.
Ne vidim ko bi mogao da ga ugrozi do četvrtfinala (možda Izner?), a Tomaša Berdiha, najverovatnijeg rivala u četvrtfinalu,savladao je u poslednjih devet okršaja.
O eventualnom dvoboju sa Federerom u polufinalu teško je bilo šta reći jer će igra tokom turnira definisati mnogo toga. Iz ove perspektive, utisak je da je Rodžer spremniji igrački, ali Nadal je dobio poslednja četiri duela na Grend slem takmičenjima.
Rodžer Federer je prošle godine prvi put od 2002. ostao bez Grend slem trofeja, a igrao je samo jedno finale (na Rolan Garosu). Njegov trener Pol Anakon ističe da je kod Federera fascinantno to što mu želja za tenisom ne
jenjava.
To smo videli i u završnici prošle sezone, kada je osvojio trofeje u Bazelu, Parizu i Mastersu u Londonu. Istina je da Đoković, Nadal i Mari nisu bili maksimalno spremni u finišu, ali Federer je igrom zaista podsetio na stare dane, o čemu sam podrobnije pisao u tekstu posle Mastersa
Iako će mu prioritet biti Olimpijske igre u Londonu, u centru Federerove pažnje biće i četiri najveća turnira. U Melburnu je titulu osvajao četiri puta i biće izuzetno motivisan da ponovi taj uspeh, čime bi dokazao da je prošla sezona bila slučajnost.
Federer ima sve što je potrebno za tako nešto – i igru i ’glavu’. Ostalo je pitanje nijansi, nekada i sreće, ali prevashodno činjenice da su glavni rivali već dobijali Rodžera u uzbudljivim mečevima na Grend slem turnirima.
Uz to, vreme radi u njihovu korist. Koliko god se dobro držao, 30-godišnjem Švajcarcu šanse u odnosu na Đokovića, Nadala i ostale opadaju sa protokom vremena.
U prva dva kola Federer ne bi trebalo ni da se muči, potom ga verovatno čekaju Melcer ili Karlović, ali Rodžer ima rešenje za njihovu igru. Bilo bi interesantno videti Federerov okršaj sa Dolgopolovom ili Tomićem u osmini finala, ako neko od njih dvojice dogura dotle.
U četvrtfinalu projektovani Rodžerov suparnik jeste Mardi Fiš, ali u tom delu žreba je i Huan Martin del Potro. Bila bi prava poslastica videti reprizu finala US opena iz 2009. godine.
Godine prolaze, a Endi Mari je i dalje bez Grend slem titule. Škotu se ne može poreći da se trudi, prošle godine je bilo izvesnih pomaka u duelima sa Nadalom na US openu (nije psihički pao tokom meča kao npr. na Vimbldonu), ali to je nedovoljno za igrača njegovog kvaliteta.
Priča ostaje ista – ukoliko Mari savlada ’demone’ koji ga progone, ukoliko uspe da se izoluje i da se koncentriše samo na tenis, šanse za titulu mu rastu.
Njegov ritern je, uz Đokovićev, najbolji na svetu, kreće se neverovatno, ali prijalo bi mu da poboljša servis i da nešto više rizikuje u ključnim momentima. Jer, da citiramo Del Boja, junaka kultne serije „Mućke“ – ko reskira, profitira. Možda baš tako bude ove godine u Marijevom slučaju.
Za protivnika na startu ima talentovanog Rajana Herisona iz SAD. Poznato je da Mari malo ’sporije’ počinje najveće turnire, ali sada bi morao da bude oprezan. Ni Gzavije Malis nije baš lak protivnik za drugu rundu, a i rival u trećem kolu je neizvestan (Bogomolov, Gulbis, Ljodra).
U osmini finala Marija bi trebalo da čekaju Monfis ili Troicki, a u četvrtfinalu Conga. Utisak je da Škot ima najteži žreb od prve četvorice nosilaca.
Na pitanje ko tokom sezone može da remeti planove članovima ’velike četvorke’, dva imena nameću se kao odgovor – Žo-Vilfred Conga i Huan Martin del Potro.
Congin veliki kvalitet jesto što se ne plaši duela sa najboljima, naprotiv, u njima uživa. Francuz je uspeo da pobedi prva četiri tenisera sveta na Grend slem turnirima – Marija 2008. u Melburnu, iste godine na istom turniru bio je bolji i od Nadala, Đokovića je savladao dve godine kasnije na Australijan openu, a na prošlom Vimbldonu izbacio je Federera.
Ono što je Congi nedostajalo tokom karijere jeste kontinuitet – to je delom posledica za tenis nešto slabijeg mentalnog sklopa, ali i brojnih malera u vidu povreda.
Čini se da je Conga sada potpuno sazreo (i Đoković je rekao da igrači sa iskustvom postaju psihički stabliniji), da je posvećen tenisu i rešen da napravi još neki ’bum’ u naredne dve godine. Kada ima svoj dan, veoma je teško igrati protiv njega, u to smo se mnogo puta do sada uverili.
Uzevši sve navedeno u obzir, Conga bi ove godine mogao prvi put da se domogne Top 5 na ATP listi.
Povreda ručnog zgloba skrenula je sa pravog puta Huana Martina del Potra. Posle osvajanja US opena 2009, dugo je pauzirao, pa je prošlu godinu proveo vraćajući se u formu i ponovo se adaptirajući na zahteve vrhunskog tenisa.
Na Grend slem turnirima nije stigao dalje od četvrte runde, ali verujem da Delpo može da zaigra na nivou četvrtog na svetu sa početka pretprošle godine. Razloga za to ima nekoliko. Prvo i najvažnije, psihički je veoma stabilan. Drugo, kombinacija njegovog servisa i forhenda moćno je oružje protiv svakog rivala. Treće, za visinu od 198cm, dobro se kreće i na zadovoljavajući način se bori sa niskim slajsovima.
Janko Tipsarević je u drugoj polovini prošle godine napravio vidan kvalitativni skok u svojoj igri, što mu je donelo najbolje rezultate u karijeri. Servis mu je neuporedivo pouzdaniji nego ranije, uspeva da drži visok nivo početnog udarca u dugim vremenskim periodima, što mu ranije nije polazilo za
rukom.
Tipsarević ume dobro da se brani, ali u ključnim poenima uglavnom se odlučuje za napad. Mnogo je konstantniji i ne muči se sa slabijim rivalima kao ranije. Potpuno se posvetio tenisu, u svakoj njegovoj izjavi vidi se glad za novim uspesima i, s obzirom na takav stav, razumno je pretpostaviti da će Janko ostvarivati dobre rezultate i u 2012. godini.
Robin Soderling oporavlja se od mononukleoze i biće interesantno videti kojim tempom će se on vraćati u formu. Viktor Troicki ustalio se u prvih 20, a njegov primarni cilj u ovoj sezoni biće bolji rezultati na najznačajnijim turnirima.
David Ferer je bio i ostao veliki radnik – od njega ne treba očekivati čuda, ali ni velike oscilacije. Ipak, i Španac je u godinama, pa bi uprkos besprekornoj fizičkoj spremnosti njegova karijera mogla polako da krene
silaznom putanjom, pogotovo kada se uzme u obzir njegov iznurujući stil
igre.
Mardi Fiš je bio sjajan prošle sezone, ali mišljenja sam da je dostigao maksimum i da više od postignutog ne može. Napadačka igra Tomaša Berdiha uvek je razlog za zebnju i Čeh se već ustalio u Top 10. Tu bi trebalo i da ostane, bez značajne razlike u rezultatima u odnosu na prošlu godinu.
Gael Monfis je u Dohi najavio da bi ovo mogla da bude njegova sezona, ali i on se muči sa povredama i oscilacijama. Problem kontinuiteta ima i Aleksandr Dolgopolov,momak sa najvećom amplitudom kvaliteta igre u toku meča. Ipak, pravo je uživanje gledati Ukrajinca kada je u naletu, zbog njegove brzine, neobične tehnike i raznovrsnog izbora udaraca.
Mladi Bernard Tomić fizički je ojačao, što je bio osnovni preduslov da se iz nedelje u nedelju takmiči sa najboljima, a ne da samo periodično iskaže talenat. Najveće iznenađenje sezone mogao bi da bude Miloš Raonić – to smatra i selektor Dejvis kup reprezentacije Srbije Bogdan Obradović, a Tipsarević je izjavio da je samo pitanje dana kada će Kanađanin ući u Top 10.
I zaista, da nije bilo povrede u drugoj polovini 2011. godine, Raonić bi sigurno već bio u prvih 20, ovako je 25. na ATP listi. U Melburnu se vraća na mesto na kojem je prvi put zablistao prošle godine, ali na putu ima Rodika i Đokovića, što mu znatno otežava posao. Ipak, moguće je da tokom ove godine Raonić dođe do prvog četvrtfinala na Grend slem turnirima, možda čak i više.
Videćemo može li Grigor Dimirov da izbrusi svoj talenat i da postane relevantan faktor na Turu, a tu je i niz drugih tenisera koje ne treba zaboraviti poput Simona, Gaskea, Čilića, Verdaska, Bagdatisa, Južnog... Uostalom, događaji tokom sezone sami će nametati teme za pisanje, pa ćemo videti da li će i ko neočekivano izbiti u prvi plan.
izvor:B92