Koja bi trebala biti uloga baba i deda u životu unučića?

Moji baba i deda živeli su na 15 minuta od mene. Nisu me čuvali, nisu me vaspitavali niti školovali, ali su oni najzaslužniji za moje srećno detinjstvo. Živeli su za mene i sestru, mazili nas i razmazili (što je bila muka roditelja da nas dovedu u red kada se vratimo od njih, ali tako se valjda i gradi autoritet). Kada smo već dovoljno odrasle da više nam više ne treba njihova briga, pažnja, njihovo vreme, obasili bi nas džeparcem znajući da se deca dok su mala kupuju pažnjom, a kada su veća poklonima. Bili smo im ponos, sestra malo više babin, ja malo više dedin.
I danas, na slavama, o praznicima, o svim porodičnim okupljanjima imam utisak da su tu negde. I uvek, ali uvek imam osećaj da gde god da su, da me vide, prate, da sa mnom i dalje se raduju, tuguju i ponose.

I sutra, da imam svoje dete, zadužila bih moje da budu ne oni koji će mi decu čuvati i odgajati, već oni koji će ih razmaziti pružajući im vreme, pažnju i ljubav oslobođenu one roditeljske odgovornosti.