Ovo će biti vrlo tužna tema. Prenosim predgovor i autentične delove iz knjige "Pozdravi nekog", kooatura Vesne Ognjenović i Budimira Nešića (autori knjige "Olovka piše srcem"), u izdanju IRO "Gradina". Četvrto izdanje je izašlo 1979.
_________________________________
PREDGOVOR
Materijal za ovu knjigu sakupljen je tokom našeg redovnog rada na radnim mestima psihologa u Centru za socijalni rad - Zemun i Prihvatilišta za decu i mladež u Beogradu. Obe ustanove su socijalne i tretiraju probleme počev od socijalne ugroženosti do najtežih slučajeva maloletničkog prestupništva.
Tokom rada na knjigi korišćeni su odgovori sa testova ličnosti, sa testova inteligencije i spontani dečiji iskazi dobijeni preko psihološog intervjua. Dogadjaje smo rekonstruisali iza obavljenih intervjua, pa samim tim nije moglo da se izbegne izvesno "glačanje" materijala. Ipak smo se trudili da, koliko je to moguće, sačuvamo autentičnost.
Podaci ispod teksta su iz zvanične dokumentacije ustanova. Njih smo dodavali da bismo kompletirali sliku i da bismo pokazali da postoje psihološke doslednosti u ličnosti i ponašanju. Neke tekstove smo ostavili bez dopunskog dela jer smatramo da sasvim dovoljno sami govore.
Tokom čitavog rada na knjizi, vodili smo računa o jednom važnom momentu: da ih ne povredimo ako se prepoznaju.
Mart 1971.
O.V. - N.B.
____________________________
VENČANICA
Ne znam ja zašto se ljudima koji stupaju
u brak izdaje venčanica. Moja mama je
otišla od nas a venčanica je ostala. Eno
je u kuhinji na prozoru. ali šta će nam.
Ne treba nam venčanica. Stvarno ne znam
zašto im daju venčanicu.
Dečak, 11 godina.
Odgovor sa testa inteligencije
na pitanje: Zašto se ljudima
koji stupaju u brak izdaje venčanica.
HOŠTAPLER
Ja mislim da sam ja jedan od retkih.
Smatram to zato što se svi tuže na mene. Ja
sam, kako bi rekla moja baba, hoštapler,
koji se druži sa lošim društvom koje ga
tera da puši i krade, mada ja neću.
Samo ponekad hoću.
Dečak, 14 godina.
Učestvovao u dve provalne kradje.
KAD BI SE TO MOGLO
Znate, ja bih hteo da budem toliko
ozbiljan da se više nikad, ama baš
nikad ne nasmejem.
Narod bi posle pričao o meni, a tata bi
se sigurno kajao.
Dečak, 14 godina.
"Rodjen samu Beogradu, 1.VI 1958.
godine. Moji roditelji kažu da sam
tada bio mnogo lepši."
(Beleška psihologa)
ČOVEK KOJI SE SMEJE
Kada mi je najteže, ja se smejem.
I to bezobrazno
ADRESA NEPOZNATA
Moji roditelji su se razveli kada sam pošao
u prvi razred osnovne škole. Tata je jedno-
stavno otišao a da mi ni ruku nije pružio.
Išao sam kod njegove sestre, ali ona mi je
rekla da zna da se javljao iz Švedske, ali da
je adrsu negde zaturila. Pričala mi je da je
tata prošlog avgusta dolazio u Beograd na
odmor i da je tu bio mesec dana.
Ljutio se što nisam došao da ga vidim.
A ja sam ceo prošlogodišnji avgust bio
u bolnici. Možete i da proverite ako hoćete.
Moj tata nije ni pitao za mene. Posle sam
išao i kod bake. Mama je išla sa mnom,
ali je ostala ispred zgrade. Baba se isto
ljutila što nisam posetio tatu kad je bio
kod nje. Dala mi je samo dinar za sladoled,
a adresu neda zato što se tata ponovo
oženio i ima srećan brak. Kaže, ako ti dam
adresu sigurno ćeš mu pisati, pa možeš brak
da im pokvariš.
Jedva sam sišao niz stepence.
Uz put smo mama i ja zajedno plakali,
ali to je bilo poslednji put da plačem za njim.
Dečak, 12 godina.
Prima socijalnu pomoć.
Majka teško bolesna.
U školi dobar i disciplinovan
učenik.
* * *
Čuo sam da se čovek može kretati po mahovini,
možda je to bolje, ali ja ne znam kako.
Kada bih se izgubio u šumi, prvo bih se okrenuo
oko sebe i potražio senku. Kad bih je našao,
pošao bih za njom. Kuda ide senka išao bih i ja.
Tako bih valjda negde stigao.
Dečak, 15 godina, zvani "Banana".
Smešten u Prihvatilište zbog skitnje i prošnje.
"Juče smo vodili decu u pozorište. Svi su bili
veoma disciplinovani. Uz put je "Banana" rekao:
- Nastavnice, neko će možda da pomisli da smo mi djaci."
(Beleška vaspitača)
* * *
draga nastavnice moja
ja bih vas molila da mi čuvate zimske cipele
ostale su mi dole na spratu i da mi pošaljete
tatinu sliku ja sam je zaboravila a vi ste
zaboravili da mi date vašu.
nena
Pismo iz Centralnog zatvora
***
Da sam ponovo dete, volela bih da imam
druge roditelje.
* * *
ja moram da odem
čujete li
moram
u meni za mene
nema života
vi tugu ne poznajte
a ako ikad
zaželie
da je upoznate
zavirite mi
u dušu
Devojčica, 17 godina.
Dva puta pokušala samoubistvo
i kao hitan slučaj primljena na
psihijatrijsku kliniku.
_______________________
(Prekucala iz knjige GD)
Nastaviće se