Moji roditelji su se razveli kada sam imala 1 godinu. Zivela sam sa tatom i njegovim roditeljima. Ali vise su se baba i deda brinuli za mene nego tata. On se par puta zenio, ali bi se to raspalo posle par meseci, tako da te zene me nisu bas nesto vaspitavale, ali nisu ni prolazile pored mene kao da ne postojim.
Ali kada se ozenio zenom koja mi je rodila polubrata... Katastrofa. Mesala se u sve, ali bas u sve. Zabranjivali su mi izlaske, citali mi dnevnik... Pocele smo da se svadjamo, a kod tate bi uvek ja ispala kriva. Nisam bas pricala sa tatom o problemima i tako tim, nismo bili bas bliski. Tek kada sam otisla, shvatio je sve. Tek sada smo onako, ok. Trudim se da izgradim neku tata-cerka vezu, nikada nije kasno. Postao je popustljiv, ne ogranicava mi izlaske, niti kod koga odlazim. Trudim se da ne izigram to malo poverenja.
Keva... Keva je druga prica. Nismo zivele zajedno 14 godina. Da je neka druga na njenom mestu, potrudila bi se da zadobije moje poverenje, da bude bar malo strpljiva. Ne. Ona to ne radi. Puca za sitnice. Misli da je onako kako ona kaze ispravno, a ono sto ja kazem pogresno. Ako je ona sa 16 godina pravila gluposti, ne znaci da cu i ja to isto raditi.
Pre par meseci priznala sam joj jednu tajnu. Ne biste verovali kako je reagovala. Poludela je, nije htela da razgovara sa mnom, "razocarala sam je, kako sam mogla to da uradim". Ne razume me nimalo. Nije bas lako kada ne mozes majci da se poveris. Ali... Ja nju ni ne gledam kao na majku. Ne mogu. Ne znam zasto. Vise mi je kao neka poznanica, sa kojom igrom slucaja zivim.
Mesa se u sve. Kako se oblacim, koje boje su mi nokti (crni), kako se sminkam (opet crno), kako se ponasam i govorim... Stvarno je naporno.
Mrzim to sto mi se mesa u zivot previse. Ne shvata da, ako sama ne naucim iz sopstvenih gresaka, nikada ni necu nauciti.
Eto, ni sa jednim od roditelja nemam bas neku vezu, tipa roditelj-dete. Jbg.