Ana Ahmatova - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 47

Tema: Ana Ahmatova

  1. #16

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Nema u životu spokojnog sata
    za koji bih rekla da sam ga zaslužila;
    meni je dosta malo zvezdanog zlata,
    da ne bih roptala i tužila.

    Kad mi pošalješ bol sagnem se smerno;
    kad koraknem bojim se da nisam što skrivila.
    Nema dela tvog kom se ne bih divila,
    pa ma kao crv malo neizmerno.

    Ako ti želiš, zlikovci me vređati mogu,
    Nezaslužene ću grehe da ispaštam.
    Meni je slatko da patim i da praštam,
    ako je to milo pravednom Bogu
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #17

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Doslutih smrt za svoje drage
    Svi ih plotuni oboriše
    O, tugo moja!
    Te se rake
    Mojim pesmama otvoriše
    Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 12:55 Razlog: sh

  3. #18

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Kraj samoga mora

    1.

    Reckaju drage obale nisku,
    Sva jedra pobegla u more,
    A ja sam sušila slanu kosu
    Vrstu daleko od kopna, na steni.
    Plivahu k meni zelene ribe,
    Sletao mi je i beli galeb,
    A ja sam bila drska, ljuta, vesela
    I nisam znala da je to sreća.
    Haljinu žutu peskom zatrpavah,
    Da je ne oduva vetar, odnese skitnica,
    I otplivavah daleko u more,
    Ležeć' u valima tamnim, toplim.
    A kad se vraćah, svetionik s istoka
    Već je treperio svojim sjajem,
    I monah s kapije Hersonesa
    pitao bi: ''Što ti lutaš noću?''

    Susedi znahu - imam njuh za vodu,
    I, kad bi kopali novi bunar,
    Pozivahu me da kažem gde će,
    Da ljudi ne bi uzalud radili.
    Ja skupljah francuske metke stare
    K'o što se gljive i jagode beru,
    ili donosih kući u skutu
    Parčad od bombi, zarđalu, tešku.
    I u ljutini govorih sestri:
    ''Ja ću, kad postanem carica,
    Da sagradim šest jakih oklopnjača,
    I još šest torpednih čamaca,
    Da brane drage sve do Fiolenta''.
    Uveče, molih se pored kreveta
    Pred tamnom ikonom na zidu
    Da gradni oblak ne smlati trešnje,
    Da mreže izvlače krupnu ribu,
    A i da haljinu onu žutu
    Skitnica lukav ne primeti.

    Družih se s ribarima često,
    Ispod izvrnutog starog čamca
    Za vreme pljuskova s njima sedeh,
    Slušah o moru, sve pomno pratih,
    Potajno verujuć' svakoj reči.
    I oni su na mene svikli.
    Ako me nema u pristaništu,
    Starešina bi po mene slao
    Devojku: ''Vratili su se naši!
    I sad ćemo pržiti ribu.''

    Bio je visok sivook dečak,
    Pola godine od mene mlađi,
    On mi je doneo bele ruže.
    Upitao me je kratko: ''Smem li
    Da sedim s tobom na onoj steni?''
    Ja se nasmejah: ''Šta će mi ruže?
    Pune su trnja, bodu!'' - ''Pa šta ću -
    On će tad meni - sad ja da radim,
    Kad se u tebe zaljubih tako.''
    Mene to povredi: ''Čuj gluperdo! -
    Upitah ga. - Šta si ti, princ možda?''
    Bio je samo sivooki dečak,
    Pola godine od mene mlađi.
    ''Hteo bih da se tobom oženim, -
    Reče on - brzo ću da odrastem,
    Pa ću sa tobom na sever poći...''
    Zaplakao je visoki dečak
    Zato što nisam ni ruže htela,
    A ni da s njim na sever krenem.

    Ja sam ga tešila, dosta slabo:
    ''Pomisli sam, biću carica,
    Zašto bih imala takvog muža?''
    - ''E ja ću onda da budem monah,
    I to kod vas - u Hersonesu.''
    - ''Ne, ne treba, bolje: jer monasi
    Neprekidno samo umiru.
    Kad god im dođeš - neka sahrana,
    A oni ostali ne plaču.''

    I ode dečak, bez pozdrava,
    Odnese sobom prelepe ruže.
    Ja sam ga pustila da ode,
    Ne pozvav: ''Ostani malo sa mnom.''
    A tajni bol zbog rastanka je
    Zacvilio k'o labud beli
    Nad plavom stepom pod pelinom,
    Nad pustim gradom, nad Korsunjom.

    2.


    Reckaju drage obale nisku,
    Dimljivo sunce u more palo.
    Izađe Ciganka iz pećine,
    Zove me prstom da priđem bliže:
    ''Što ti lepotice, ideš bosa?
    Brzo ćeš bogata, srećna biti.
    Čekaj do Uskrsa važnog gosta,
    Gostu ćeš tome da se pokloniš.
    Nećeš ni ljubavlju, ni lepotom,
    Pesmom ćeš samo da ga osvojiš.''
    Ciganki dadoh svoj zlatni lančić
    I krstić zavetni sa krštenja.
    Pomislih radosna: ''Eto, mili
    Prvi mi glas o sebi posla''.

    Prestah u nemiru svom da volim
    Sve moje zalive i pećine,
    Da zmije prepadam u ševaru,
    Krabe da za večeru skupljam.
    Počeh kroz južni do' da odlazim,
    Kroz vinograde, u kamenolom
    Što nije bilo baš tako blizu.
    I dešavalo se često da mi
    Gazdarica iz novog majura
    Maše i zove: ''Zašto ne svratiš?
    Svi kažu - da ti donosiš sreću.''
    Ja odgovarah: ''Donose sreću
    Potkovice i mladi mesec,
    Ako te pogleda zdesna u oči''.
    Ne volim da zalazim u kuće.

    S istoka vetri duvahu suvi,
    A s neba zvezde padahu krupne,
    U donjoj crkvi služahu molepstva
    Za mornare što na put polaze,
    U dragu stizahu i meduze -
    Ko zvezde, u noći opale,
    Plavile se iz morske dubine.
    Kako sve ždralovi grakću s neba,
    Kako se nemirni cvrčci čuju,
    Kako o tuzi soldatuša peva -
    Sve to ja upamtih nežnim sluhom,
    Al' nisam samo pesmicu znala
    u kojoj ostaje princ uz mene.
    Devojku počeh često da sanjam
    S uskom brazletnom, s haljinom kratkom,
    S belom sviralom u ruci hladnoj.
    Smireno sedne, i dugo gleda,
    O mojoj tuzi ne pita ništa,
    Niti o svojoj govori išta,
    Samo me nežno po ruci gladi.
    Kako će princ da me prepozna,
    Pamti li on kako izgledam?
    Ko moju kuću da mu pokaže?
    Ona je sasvim skrajnuta s puta.

    Jesen se nastavi kišnom zimom,
    U beloj sobi s prozora duva.
    Bršljan se njiše s ograde vrta.
    Po dvorištu mi psi tuđi jure,
    Pod prozorom mi do zore viju.
    Teško je vreme za srce bilo.
    Gledam u vrata i tiho zborim:
    ''Mi ćemo, Bože, vladati mudro,
    I dići visoke svetionike.
    A čuvajući vodu i zemlju
    Nikoga nećemo da uvredimo.''

    3.


    More odjednom postade dobro,
    Povratiše se laste u gnezda,
    Zemlja crvena od maka posta,
    Razveseli se sve priobalje.
    Za jednu noć nam čak leto dođe -
    A proleća i ne videsmo.
    Prestadoh da se pribojavam
    Da će me sudbina mimoići.
    Tako sam uveče, o Vrbici,
    Iz crkve došavši, sestri rekla:
    ''Uzmi brojanice i sveću moju,
    Bibliju našu ostavljam ovde.
    Za nedelju će da bude Uskrs,
    Vreme mi je i za spremanje -
    Jer princ je svakako već na putu,
    Doći će da me odvede morem.''
    Ona me ćutke s čuđenjem gleda,
    Uzdahnu samo - seća se, valjda,
    Šta reče Ciganka kod pećine.
    ''On će ti doneti ogrlicu
    I prsten s plavim draguljima?''
    - ''Ne - rekoh - ne znam zasad ništa
    Kakav je poklon pripremio.''

    Sestra i ja smo vršnjakinje,
    Jedna na drugu ličimo mnogo,
    K'o male nas je razlikovala,
    Po mladežima, jedino mama.
    Sestra ne hoda od malena,
    I kao voštana lutka leži.
    Nije se ljutila ni na koga,
    Sve vreme je plaštanicu vezla.
    U snu je buncala o svom vezu,
    Čula sam kako šapuće noću:
    ''Plašt Svete Device će plav biti...
    Bože, za apostola mi Pavla
    Biseri-suze nedostaju...''
    Dvorište lobodom skroz obraslo,
    Magare pase kraj kapije,
    A na ležaljci od slame Lena
    Leži, i, raširenih ruku,
    Za svojim poslom silno čezne -
    Greh je raditi na takav praznik.
    Slani nam vetar donosio
    Iz Hersonesa zvon Uskršnji,
    Svaki je udar u srce bio,
    Pa se po krvi razlivao.
    ''Lenočka - rekla sam sestri svojoj -
    Ja ću sad otići na obalu.
    Ako naiđe princ da me vodi,
    Ti mu pokaži put do mene.
    Neka me sustigne u stepi,
    Danas bih morala na more.
    - ''A gde si pesmu naučila,
    Tu, kojom ćeš princa da dozoveš? -
    Spuštenih kapaka me sestra pita. -
    Više u grad i ne odlaziš,
    A ovde takve ne pevaju.''
    Ja joj se nagnuh nad uho samo
    I prošaputah: ''Znaš li šta, Lena,
    Pa ja sam sama smislila pesmu,
    Od koje bolje na svetu nema.''
    Ne poverova mi i dugo me,
    Dugo s prekorom gledala ćutke.
    4.

    Ležalo sunce na dnu bunara,
    Stonoge se pod zracima greju,
    I bežalo mi čarano polje
    Kreveljeći mi se kao pajac,
    Dok se visoko dignuto nebo
    K'o Bogorodičin plašt plavilo -
    Nikada takvo pre nije bilo.
    Utrkuju se lagane jahte,
    Besposličarki se belih mnogo
    Skupilo u konstantinovskoj trupi -
    Imaju danas povoljan vetar.
    Lagano pođoh na rt iz drage,
    Na crne, oštre, brazdave stene,
    Penom za oseke zalivene,
    Stalno ponavljajući novu pesmu.
    Znala sam: s kim god princ sada bio,
    On će me čuti i zbuniće se -
    Zbog toga mi je i svaka rečca
    Kao dar Božiji bila draga.
    Vodeća jahta ne ide - leti,
    Ali je sustiže druga što je,
    Dok se sve ostale tek naziru.

    Kako kraj vode legoh - ne sećam se,
    Kako zadremah tu - ni to ne znam,
    Ali se prenuh i videh: jedro
    Blizu leprša. A tu preda mnom,
    U vodi porinut do pojasa,
    Rukama hvata ogromni starac
    Ivice priobalskog stenja,
    Promuklim glasom u pomoć zovuć'.
    Ja počeh molitvu iz sveg glasa,
    Kako me učiše iz malena
    Da se zaštitim od strašnih snova,
    A i od nevolja rodnog doma.
    Samo što rekoh: ''Čuvaru Sveta!'' -
    Videh - u rukama starčevim se
    Nešto belasa, srce mi se sledi...
    Iznese starac onoga što je
    Bio u najlepšoj krilatoj jahti,
    I položi ga na mrki kamen.

    Ne smem da verujem svojem vidu,
    Grizem i prste da dođem k sebi:
    Opaljen suncem, moj princ nežni
    Leži i mirno gleda u nebo.
    Oči mu zelenije od mora,
    Tamnije od naših kiparisa -
    Videh kako se polako gase...
    Bolje da sam se rodila slepom.
    Nerazgovetno kao da jeknu:
    ''Lastice, lasto, o, ala boli!''
    Očito, učinih mu se pticom.

    U suton sam se vratila kući.
    U mračnoj sobi je tiho bilo,
    A na mom kandilu gori visok,
    Boje maline, izdužen plamen.
    ''Princ nije dolazio po tebe -
    Reče mi Lena, kad ču korake -
    Čekala sam ga do večernje,
    A i u luku sam decu slala.''
    ''Nikad neće po mene doći,
    Neće se više vratiti, Lena.
    Moj princ je danas preminuo.''
    Sestra se dugo još krstila,
    Bez reči, k zidu okrenuta.
    Ja sam shvatila da Lena plače.
    Čula sam pojanje nad princom:
    ''Hristos voskrese iz mrtvih'' -
    I neviđenim je bleskom sjala
    Okrugla crkva.

  4. #19

    Odgovor: Ana Ahmatova

    U kući tajac naglo nasta...

    U kući tajac naglo nasta,
    Ocvao je zadnji mak,
    Umrtvi me dugi dremež
    Pa susrećem rani mrak.

    Tihi vetar, crno veče,
    Zasuni su zatvoreni.
    Gde je radost, brigo, gde si,
    Ti ženiče, zaljubljeni?

    Ne nađe se tajni prsten,
    U čekanju minu dani,
    Zarobljena moja pesma
    U grudima se sahrani.


    ...

    Сразу стало тих...

    Сразу стало тихо в доме,
    Облетел последний мак,
    Замерла я в долгой дреме
    И встречаю ранний мрак.

    Плотно заперты ворота,
    Вечер черен, ветер тих.
    Где веселье, где забота,
    Где ты, ласковый жених?

    Не нашелся тайный перстень,
    Прождала я много дней,
    Нежной пленницею песня
    Умерла в груди моей.

  5. #20

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Nećemo piti iz iste čaše



    Nećemo piti iz te iste čaše
    ni vodu, a ni slatko vino, niti
    ljubiti se u rano jutro naše,
    ni navečer kroz prozor motriti.
    Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
    ali u jednoj živimo ljubavi.

    Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
    s tobom je vedra prijateljica tvoja.
    Ali ja shvacam strah u oku tamnom,
    i ti si krivac moga nespokoja.
    Mi susrete odužujemo svoje,
    a mir naš sačuvat sudjeno je.

    Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,
    u stihovima tvojim lebdi moj dah.
    O, ima plamen kojega ne smije
    dotaknuti ni zaborav, ni strah.
    I da znaš kako sad privlače mene
    te tvoje usne suhe i rumene.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 12:58 Razlog: sh, ch, zz

  6. #21

    Odgovor: Ana Ahmatova

    ***

    Dvadeset prvi. Noć. Ponedeljak.
    Obrisi prestonice s maglenog ruba.
    Smislio neki zaludni veseljak
    Da na zemlji postoji ljubav.

    I iz dosade i lenjosti svoje
    Svi poverovaše u šta se ne sme:
    Čekaju sastanke, rastanka se boje
    I pevaju ljubavne pesme.

    Al' nekima se otkrije tajna,
    pa ih oblije mir i divota...
    Ja u to upadoh slučajno
    I postadoh ko bolesna otad.

    1917.
    M.S.

  7. #22

    Odgovor: Ana Ahmatova

    ***

    Kao kroz slamku, ispijaš mi dušu.
    Znam opojan i gorak ukus da je.
    No mučenje neću molbom da narušim.
    O, moj spokoj nedeljama traje.

    Kad završiš, reci. I nije baš neka
    Šteta duše što će tad nestati.
    Otići ću putem nedalekim
    I dečiju igru pogledati.

    Procvetaće žbunovi ogrozda,
    I ciglu će putem doterati.
    Ko si: brat moj, il' ljubavnik, možda,
    Ja to ne znam, i ne moram znati.

    Što je svetlo tu i napušteno,
    Odmara se premoreno telo...
    Prolaznici misle zamagljeno:
    Udovica od juče, zacelo.


    1911.
    M.S.

  8. #23

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Basma

    Iz visokih vratišta,
    Zaohtinskih blatišta,
    S nehođenih putišta,
    S nekošenih straništa,
    Kraj noćnih kordona,
    Uz uskršnja zvona,
    Nezvan,
    Nesuđen -
    Uđi u moj dom da večeraš.

    1935.
    M.S.

  9. #24

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Pesik (Tajne zanata, 4.)

    Taj posao ništa ne košta -
    I lako i ugodno to je:
    Prislušneš iz muzike što šta
    I predstaviš ko nešto svoje.

    I veseli skerco od nekog
    U stihove neke sakrivaš.
    I kuneš se da srce meko
    To ropće sa blešavih njiva.

    A posle ćeš goru već čuti
    Od tobože ćutljivih jela,
    Dok zavesom pokretnom muti
    Magluština beskrajno bela.

    Uzimam s leva i s desna
    Sve što ću bez kajanja moći,
    Po trunku od lukavog sveta,
    I sve - od tišine u noći.

  10. #25

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Ljubav

    Čas kao zmija u klupku
    Kraj srca prst sudbine vuče,
    Čas danima slično golupku
    Na prozoru belom guče.

    Čas blistavim injem zasija,
    Čas s prividom šeboja drema...
    Al' tačno i trajno nas vija
    Gde mira i radosti nema.

    Zna tako zaridati slasno
    Uz tugu violinsku tešku,
    I nju je pogoditi strašno
    U nekom još neznanom smešku.

    M.B.

  11. #26

    Odgovor: Ana Ahmatova

    ***


    Kukavicu priupitah
    Koliko mi još ostade
    Borova šuma se zanjiha
    Žuti zrak u travu pade
    Ni jednog zvuka u gustišu
    Idem smelo
    A prohladni vetri njišu
    Vruće čelo



    1919
    Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 13:01 Razlog: sh, ch, zz

  12. #27

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Oproštajna


    Ne smejah se i ne pevah
    I ceo dan ćutah,
    Sa tobom sam samo htela
    Od prvog trenutka:
    Prvu razmiricu slatku,
    Ludih snova punu meru,
    I ćutljivu, tvrdu, kratku
    Poslednju večeru.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 13:02 Razlog: ch

  13. #28

    Odgovor: Ana Ahmatova

    Lotova žena



    I pravednik s Božjim poslanikom krenu
    u goru crnu, sjajan i ogroman,
    a nemir jasno prozbori kroz ženu:
    još nije kasno, baci pogled poman

    na kule crvene Sodome rodjene,
    trg gdje si pjevala, na dvor gdje si prela,
    na prazne prozore te kuće uzvišene
    gdje mužu milom djecu si donijela.

    Pogleda; smrtnom okovane bolju,
    gledati njene oči nisu mogle,
    i prozirnom se tijelo stvori solju,
    prirastoše joj k zemlji brze noge.

    Od koga bit će oplakana ta žena,
    zar tako malim se gubitkom čini?
    U mome srcu neće biti zaboravljena,
    jer dade život za pogled jedini.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.03.2010 u 13:04 Razlog: sh, ch, zz

  14. #29

    Odgovor: Ana Ahmatova

    U spomen M. Bulgakovu

    Evo to ja tebi, mesto grobnih ruža,
    Umesto kandila dimnog;
    Ti, tako surovog života, iskuša
    Do kraja preziranje divno.
    Ti vino pio si i šaljiv bio,
    I zid ti zaguši disanje,
    I strašnu si gošću sam k sebi primio,
    I ostao nasamo kraj nje.
    I nema te, sve u krug ućuti
    O tužnom životu visokom,
    Samo moj će glas, nalik flauti
    Zvučati na nemom podušju tvom.
    O, ko sme verovati da će, ludoj skoro
    Meni, plačnoj zbog dana bivših,
    Meni što gorim na ognju sporom,
    Sve zaboravivši, sve izgubivši,
    Pripasti spomen na njega punog sila,
    I volje, i blistavih sanja,
    S kim sam kao juče govorila
    Dok je krio bol smrtnog drhtanja.

  15. #30

    Odgovor: Ana Ahmatova

    U spomen V. S. Sreznevskoj

    Skoro je nemoguće, zar si ti to bila:
    Pod blaženom lipom, usred blokade, bolnice,
    U tamničkoj ćeliji, i gde su zle ptice,
    I raskošne trave, i voda nemila.
    O, menjalo se sve, ti si uvek bila.
    Čini se da mi oteše duše pola,
    To što beše tobom - u njoj sam uzrok znala
    Nečega glavnog. I sve zaboravih za tren...
    Ali me doziva tvoj zvonki glas otuda
    I moli da ne žalim, i čekam smrt ko čuda.
    Pa dobro! Probaću.

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •