Ana Ahmatova

[zrNce]

***


Djavo ne oda. Uspelo mi je, znači.
I jasni znaci moći su tu.
Uzmi mi srce iz grudi i baci
najgladnijem psu.

Sve to ni na šta ne liči,
ni reči neću izgovoriti vama,
nema sadašnjosti, prošlošću se dičim
i zagrcnuh se od takvog srama.

[zrNce]

***


Ti me izmisli. Takve na svetu nema,
takve na svetu i ne može biti.
Dan i noć muči te sablasna scena –
ni lekar izlečiti – ni pesnik utoliti.

Sreli smo se u nemogućoj godini,
kada svetu su presahli i snaga i snovi,
sve svelo je od jada, sve bi u crnini,
Sveži su bili samo grobovi.

Bez fenjera ko crna smola nevski talas.
Okolo gluva noć ko zid je stajala.
I kad me je pozvao tvoj glas,
šta sam činila – ni sama nisam znala.
A ti mi dodje – ko vodjen zvezdom,
stupajuci, po toj tragičnoj jeseni,
u taj zanavek napušteni dom,
odakle prohujaše jata stihova spaljenih.

[zrNce]

***


Rekao je da nemam suparnica
Da za nj' nisam obična žena
Nego prijatna svjetlost
I pjesma neobuzdanog zavičaja
Kada umrem, da neće tugovati
Da neće zavapiti, izgubivši pamet:
”Uskrsni!”
Ali će u isti mah shvatit’ da je nemoguće živjeti
Tijelu bez sunca i duši bez pjesme.
A šta sad?

[zrNce]

***


N. Rikovoj....


Sve oteto je, razdano, prodano,
krilo je crne smrti treptalo,
sve je tjeskobom gladnom izglodano,
pa zašto nam je svijetlo postalo?

Odiše danju od daha višnjeva
ispod tog grada šuma nestvarna,
a noću novim sazviježdjima sijeva
dno srpanjskoga neba prozračna.

I tako blizu dolazi čudesno
k ruševnim i blatnim kućama...
Nikome, nikome nije izvjesno.
već oduvijek je željeno nama.

[zrNce]

***


Lenjingradska se beda
rukama isprati ne da,
suzama se neće smiriti
ni u zemlju zariti.

Čitava vrsta hoda treba
da se zaobidje ova beda.
Neću ni pogledom, ni znakom,
ni prekorom ni rečju lakom,
ja ću je zemaljskim poklonom,
u polju zelenom

Spomenuti.


***


Ništa mi ne ostavljaj za uspomenu.
Znam ja koliko kratko uspomene traju.


***


Već je i jastuk vreo
sa obe svoje strane,
i druga gasne, evo,
sveća, i krici vrane
postaju sve glasniji.
Noćas u san nisam smela,
kasno je misliti o snu,
kako je neizdrživo bela
pruga na belom prozoru.

[zrNce]

***


Slušala sam glas, zvučao je utješno.
Govorio je: "Dodji ovamo
Ostavi svoj zaostali grešni zavičaj
Ostavi Rusiju zauvijek.
S tvojih ruku krv ću sprati
Tužni sram zimskog sunca
Iz srca ću ti izvadit’
Novim imenom ću prekrit’
Bol poraza i uvreda."
Ali ja sam hladno i mirno
Rukama prekrila glas
Da ne bi tom nedoličnom govoru
Oskrnavila žalosni duh.

[zrNce]

Iz ''Crnih pjesama''

Riječi, da te uvrijede
I. Annenski



I

Dobro je što se ne uzesmo,
i ne nazva me dragom svojom,
ja sudbom postadoh i pjesmom,
burom i nesanicom noćnom.

Ne biste poznali me sada
na nekoj postaji posljednjoj
u toj što bjeshe, jao, mlada,
u toj Parižanki poslovnoj.



II

Sva obećanja on minu,
prsten mi s ruke skinu,
u zaborav me spremi...
Ničim mi nisi mogao pomoći,
pa zašto opet ove noći
svoj duh šalješ k meni?
Zgodan je bio, mlad i ridj,
on je i ženom bio,
mamio u Rim i Pariz,
žalosno cvilio,
bez mene nije mogao,
makar ljaga, makar propao....

Ja sam bez njega mogla.

[Bombica]

Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad...
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al' primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, -
mladoženja to odbit ne sm'je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana...
A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno -
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.

[zrNce]

***


Dok jedni gledaju u drage oči,
a drugi piju sve do jutra orno,
ja pregovore vodim svake noći
sa savješću tom svojom nepokornom.

I govorim: "Ja nosim tvoje breme
preteško, znaš sama koliko ljeta".
Samo što za nju ne postoji vrijeme,
i za nju nema prostora ni svijeta.

I opet crna karnevalska večer,
zloslutni park, i spor kas konja mine,
i vjetar prepun veselja i sreće
dolijeće na me s nebeske strmine.

A iznad mene miran, dvorog pazi
svjedok...o, tamo, tamo neka budem,
po drevnoj pokraj paviljona stazi
uz onu mrtvu vodu i labude.

[zrNce]

Natpis Na Knjizi "Trska"


M. Lozinskom


Skoro od sjeni prekoletne
u času smaka svjetova,
primite darove proljetne
zauzvrat boljih još darova
da se ta, iznad svih vremena
neslomljiva i odana,
sloboda duše uzvišena,
a prijateljstvom uvijek zvana,
osmjehne meni isto rada
k'o prije trideset ljeta....
I Ljetnoga parka ograda
i Lenjingrad pun snježnog smeta.
iskrsnu kao sred te knjige
u magijskih zrcala tmuši,
i ponad lete što nosi brige
uskrsnula da trska šušti.

[zrNce]

Cinque


1.

Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.

Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.

Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.

Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nikada.

Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.

Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.

2.

Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.

3.

Ja nisam bila zaljubljena
da sažaljenje prosim,
vec idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!

4.

Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il' to što nitko uspio nije
o tudjoj mi ljubavi reći.

5.

Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgodjeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rodjeni?

Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj nevidjenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?

[zrNce]

Mili, Ne Gužvaj Mi Pismo Svako


Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.

Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,

već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim...
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.

Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.

[zrNce]

U Spomen Prijatelja


Na dan pobede, nežni, magleni
Zora nam se ko privid osmehuje
A kao udovica, uz grob bezimeni
Zakasnelo proleće nešto snuje.


Ne žuri ono da se ispravlja
Na noge. Miluje i zemlju i travu
I leptira s ramena na zemlju stavlja
I prvi maslačak duva u glavu.

[zosim]

RASPEĆE
"Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam"
I

Zbor anđela veliki čas slavio,
Nebesa topiše vatre rujne.
Ocu reče:"Zašto si Me ostavio!"
A Majci:"O ne oplakuj Me ...

II

Magdalena se tukla, ridala,
Učenik drag se skamenio,
A tamo gde je Majka stajala
Ćutke, niko gledati nije smeo.

[zosim]

ZBUNJENOST, 3

Kao što nalaže pristojnost,
Došao si mi, uz osmeh mek
Polulaskavo, poluleno
Poljupcem ruku dotaknu tek -
I zagonetnih, drevnih likova
U mene pogledaše oči...

Dest godina mrenja, krikova
I sve moje besane noći
U tihoj reči se stopilo
I ja sam je rekla - uprazno.
Otišao si, opet je bilo
U duši i pusto i jasno.