Za nekoliko sati ućićemo u 5. oktobar 2006 godine. To će biti šesta godišnjica od najmasovnijeg okupljanja građana nošenih istom idejom na ulicama naših gradova. Možda je ova tema trebalo da bude postavljena 24. septembra kada je sve počelo, kada je veliki vođa, poslednji put, najintenzivnije i najpokvarenije do tada pokušao da udari na našu inetligenciju i na našu svest. Objavili su da ulazimo u drugi krug glasanja za predsedničke izbore, objavili su to i pored brojeva koji su jasno govorili u prilog tome da će u drugi krug ući samo oni koji nikada u životu nisu uspešno sabrali dva i dva... Onda smo se malo mučili, smišljali, pokušavali da pregovaramo sa onima sa kojima nikada nikakvi pregovori nisu bili mogući, i na kraju smo izašli na ulice, po ko zna koji put u našim malim životima u kojima se već nagomilalo onoliko istorije koliko nije u nekoliko pokolenja kod nekih srećnijih nacija. O energiji, motivu, odlučnosti izlišno je govoriti. Ja sam na taj dan bila u Beogradu, sa tih nekih pola miliona ljudi, neki od vas su bili u nekim od vaših gradova, neki na barikadama, gde se branila poslednja odstupnica čovečnosti. Bilo je veličanstveno i veliko, uz nažalost dve ljudske žrtve, mada je moglo da bude i mnogo gore. To su neke od onih stvari koje će nama običnim malim ljudima zauvek ostati nepoznanice, ko, kako i šta se sa kim dogovarao u tim momentima. To bih ostavila istoriji i istoričarima, ako je upošte moguće pisati i brisati našu istoriju. Ono što ja pamtim vezano za taj dan jeste da sam se u nekoliko naleta jako uplašila, jer me je masa nosila kud je htela i nisam mogla da vidim šta se zapravo dešavalo. Pamtim da su mi grlo, nosi i oči bili sprženi suzavcem i da, kada sam konačno prodisala i progledala neki drugi vazduh je strujao mojim gradom, otrčala sam kod drugarice u njen iznajmljen stan na Slaviji i gledale smo interviju sa novim predsednikom države na državnoj televiziji. Posle smo šetale oslobođenim Beogradom, kako smo to volele da kažemo, i disale konačno nekako drugačije. O tome šta i kako se desilo u danima, mesecima i godinama koje su sledile svako od nas ima neko svoje lično svedočanstvo. Što se mene tiče, ja sam u tom danu ostavila svu svoju energiju i nadljudsku volju, da po cenu bilo čega istupim za ideju, za "našu stvar". Zanima me kako je ovaj dan, i da li je uopšte obeležio vaše živote. Zanima me kako ste se osećali tada, nekoliko dana pre, nekoliko dana posle i kako se osećate sada kada već imamo šestogodišnju distancu. Ne moramo da se opterećujemo suvim činjenicama, isečcima iz novina, sa sajtova nekih tv stanica, samo naše lično poimanje, pošto je taj dan kao i svi dani pre i posle njega trebalo da bude u funkciji poboljšanja kvaliteta naših običnih života.