Branislav „Brana“ Crnčević (Kovačica, 8. februar 1933. — Beograd, 14. april 2011.) je bio srpski književnik, aforističar, novinar, scenarista i političar.

Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju karijeru je započeo kao službenik predstavništva zrenjaninske pivare u Novom Sadu. Zatim je usledila novinarsko-urednička faza u listovima „Jež“ i „Duga“, kao i u listu za decu „Mali jež“. Takođe je objavljivao kolumne u raznim listovima i časopisima, među kojima su „NIN“ i „Politika“. U međuvremenu, objavio je svoju prvu knjigu za decu Bosonogi i nebo, a nešto kasnije i prvu zbirku aforizama Piši kao što ćutiš. Na književnu scenu je stupio pod pseudonimom Vinon Rumski i Branislav BIP. Tokom svoje duge karijere pisao je literaturu za decu, romane, aforizme, priče, televizijske drame, pesme... Dobitnik je nagrade „Zmajevih dečjih igara“ za stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu, 1987. godine, te nagrada Zlatni beočug za životno delo (Beograd, 2010), Zlatni ključić grada Smedereva za književnost za decu, Zlatni krst Cara Lazara za pesništvo (Gračanica, 2010), Majstorsko pismo Književne zajednice „Borisav Stanković“ (Vranje, 2011).

Crnčevićeva dela su osećajna, jednostavna i bajkovita, što ga preporučuje kako deci, tako i odraslim čitaocima. Za građu svojih dela, on uzima stvarne, razigrane, ali i tužne slike života. Književnoj temi pristupa anegdotski sa stanovišta humora i fine ironije. Aforizmi koje je objavljivao uglavnom su na temu karaktera Srba i problema male države.

Pored njegove književne karijere ističe se i Crnčevićevo političko angažovanje, pa ga tako mnogi danas pamte kao dobrog prijatelja bivšeg predsednika Slobodana Miloševića. 1990. godine izabran je za predsednika Matice iseljenika Srbije. Bio je član SDS-a, i zagovornik nevinosti Radovana Karadžića pred Haškim Tribunalom. Po odlasku Vojislava Šešelja u Hag učlanjuje se u SRS, ali nakon cepanja te stranke na dve političke opcije odlazi za Tomislavom Nikolićem u SNS. Brana Crnčević je član Senata Republike Srpske od 1996. godine i dobitnik Ordena Njegoša prvog reda.

Preminuo je 14. aprila 2011. godine u Beogradu, posle duge i teške bolesti.[1] Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Bibliografija

1963. Bosonogi i nebo
1963. Cipelice od krokodilske kože
1963. Njen prvi čaj
1965. Devojka sa tri oca
1965. Kafanica, sudnica, ludnica (izvođeno i kao predstava u Ateljeu 212)
1965. Piši kao što ćutiš
1968. Dunavo
1967 – 1971 Zanati
1971. Kapetan i lula
1971, 1981, 1989, 2006. Dnevnik jednog...
1978. Peta strana sveta
1982. Sibiri
1982. Emigrant i igra
1984. Mrav dobra srca
1985. Snovi bez tumačenja
1990, 2006. Srpska posla
1992, 2006. Srpska i hrvatska posla
1994. Glasnik
1997. Crni đavo, crveni rep I-II 2001. III
2001. Pesme
2003. Zaštitnica umetnosti i druge pripovetke
2005. Zemlja nadimaka
2006. Knjiga zadušnica
2006. Obećani svet
2007. Sedam mokrih majica i drugi zapisi
2008. Ima da nas nema
2009. Čuvari pepela
2010. Šta ima
2011. Crni đavo, crveni rep I-II
2011. Zaštitnica umetnosti i druge pripovetke
2012. Trosobna samica / Trёhkomnatnaя odinočka, drama


Izvor: Branislav Crnčević — Википедија