Besmrtnost Lorkine smrti.
Dok Lorkino pesnistvo zivi i posle njegovog tragicnog susreta sa smrcu, slozicemo se da najcitaniji spanski i svetski liricar slavu duguje smrti, ali onoj smrti koju je uzbudljivo, ubedljivo i nezaboravno iskazao stihovima.
Omiljen kao gitara jos za zivota, on je dokazao da su detinjstvo i smrt, dve bitnosti njegovog pesnistva, ucinilo to pesnistvo vecnim, buduci da proistice iz narodnog vrela i kobnog zelenila andaluzijskih likova i mesecine.
Ono sto njegovu liriku cini neponovljivom (pevanje na nacin Petrarke ili Majakovskog moguce je, ali pevati lorkisticki nije), jeste kazivanje bez jednolicnosti, stalni zaokret iza ugla iznenadjenja, ostvaren smeloscu izraza koji svakoj stvari otkriva neslucenu sustinu i stav.
Naravno, u pitanju je darovitost ciji je sinonim vilenjastvo, a vilenjakom pesnik naziva presudnog tajnog pokretaca retkih pojednaca. On nije ni muza, ni andjeo, ni demon, obicni pobuditelji pesnikovi.