Jednog trenutka sve zaboravih
Jednog trenutka sve zaboravih i dođoh.
A ti mi pogledom svojim otkri da l' onih dana
postoji
još sen, kao daleki bledi oblak na vidiku u kome
kiše više nema.
Oprosti mi moj zanos, samo sad.
Ruže su još u pupoljku; ne znaju one da ovog leta
cveća mirisnog brati nećemo.
Jutarnja zvezda treperi u zoru, ranu svetlost
zamrežilo granje
pred tvojim prozorima, ka nekad, onih dana.
A ja zaboravih da vreme je sad drugo, i dođoh.
Zaboravih kako si me postidela, okrenuvši glavu od srca
koje sam ti nudio.
Sećam se samo onih reči što izgovaraše drhtavim usnama,
sećam se u svojim tamnim očima bleska strasti
kako pomicaše, kao u smiraj dana krilo ptice
što traži svoj dom.
Zaboravih da se ti i ne sećaš i dođoh.
*
Srećan sam što me više nećeš čekati sa izrazom
sažaljenja u pogledu.
Na oči mi suze naviru, al' to je samo čarolija noći,
to su samo reči moje na rastanku, što i mene
zbunjuju prizvukom očaja.
Proći će noć i doći svetlost dana, oči će se osušiti, srce će
se smiriti; i neće više biti vremena za plač.
Ko kaće da je teško zaboraviti?
Milosrdna smrt nagriza srž života i ludoj upornosti
njegovoj smirenje donosi.
uzburkano more utišaće se najzad u svojoj stenovitoj kolevci;
šumski požar pašče u san na postelji od pepela.
Ti i ja ćemo se rastati, raskid će sakriti mlada trava
i cveće što se smeje na suncu.
*
Ako ljubav nije ništa nego bol,
zašto će ljubav ova?
Kakva ludost tražiti uzdarje srca njenog
za svoje što joj dade.
Sa gorućom u krvi strašću
i žarom mahnitim u pogledu.
Zašto lutanje kroz pustinju?
Ne čezne ni za čim na svetu
onaj koji sebe poseduje sam.
Za njega nije slatki miris proleća, cveće i ptica poj;
A ljubav kad dođe, kao senka zakloni sav svet,
Potire život i mladost.
Zašto onda tražiti u magli ljubavi
pomračenje postojanja svog?