PEĆINE
Aprila sam odlučio da pređem planinske vrhove i spustim
se ka moru.
Od zime bio sam opčinjen jednom vešću iz novina i neobičnim
slikama okeanskih dubina.
Neko je dole pronašao novu vrstu života.
U petnaestoj godini dečaci kao ja znaju za mnoge tajne i odmah
prepoznaju pesmu u svemu što ih okružuje.
U čavrljanju trava ili u mrmljanju vetra. U mekom coktanju reke
što rije usnama sprudove. U blagom dahtanju šljunka i
otkucaju srca neke bube na dlanu.
Kasnije, mnogi potroše čitav usplahiren život da sve to ponovo
otkriju. Da opipaju. I provere. Da objasne. I dokažu.
Ljudi najteže vide ono što je nevidljivo. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost očiju.
***
Onda: ta vest. Te slike. Taj svet karbohidrata. I materinstvo
hemije.
Ti zagonetni sistemi života, što se ne otvara iz sunca i iz
svetlosti, nego ga plodi mrak, jer obasjano je ljubavlju vulkana
što se mehuraju pod strahovitim pritiskom vodenog
zagrljaja.
Džinovski cevasti crvi, koji umesto očiju imaju purpurne
kreste. I laticama vrebaju. I brste vreli mulj.
Šta će boje u tami, u dubinama mora, razmišljaju dečaci u
petnaestoj godini, dok u sebi pevuše svoja purpurna pitanja.
I otkud krabe i pauci što gmižu po magmi? Ili korali i alge
sa hemoglobinom u krvi, kao u kapilarima sisara?
Ljudi najteže shvataju to što je nezamislivo.
Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost mudrosti.
***
Ushićen i potresen otkrićem te čudne prirode, za koju ne bih ni
saznao da sam se ovde na zemlji rodio stoleće ranije, išao
sam ka moru kao ka zvuku iz sna.
Pa valjda zato i nisam primetio na vreme kako me neko prati,
ali ne planinskim stazama, već iznutra, kroz stene.
Naviknut da se stvarnost od polovine marta ponaša prema meni
nekako pomereno, i da mi raspršuje razum kao severni vetar
oreole maslačka, odlučio sam da ćutim, da posmatram sa
strane i pravim se ravnodušan.
Ko me sledi, taj sigurno ima dubokih razloga.
Tim pre, što je i dečak. I ima moje oči. I moje crte lica.
I ima moje godine i moju tihu upornost.
Što onda ne bi imao i moju lepu radoznalost?
Znao sam: neće izdržati. Pojaviće se iz kamena.
***
Izišao je iz stene u smiraj šestog dana. Čitavu milju preda
mnom. Spustio se do potoka i zapalio vatru.
Prao je čelo i oči dok sam mu prilazio. Onda sede na kamen i izvadi
iz nedara pregršt nezrelih narova. Pružio mi je pola.
''Na čudan način stižete'', rekoh umesto pozdrava.
On je lomio plodove i neko vreme ćutao. Na licu mu je treperio
zlatnocrveni odsjaj od soka, vatre i sunca što se po nama
grušalo.
Nabacujući granje, reče: ''Priđite vatri.''
Lepljivi krici ždralova još uvek su mi mirisali na sever i na
sneg.
U ovom kraju je bilo škorpiona i zmija. Zato sam ležaj prostro
uz samu obalu potoka.
On reče: ''Budite spokojni. Paziću na vas dok spavate.''
Magla sa vode, na mahove, kao da je dobijala pamučne napade
kašlja.
Ostali čvorovi sumraka polako su se vezivali u pepeljastu
tišinu.
***
Sunce je odavno zašlo. Ćutali smo i jeli dve ribe što sam
ulovio u viru ispod kamena.
Onda legoh na leđa i zagledah se u nebo. Jedan cvet - bela
kometa, sa dugim repom peteljke, obleteo je galaksiju mog
užarenog uha.
Rekoh: ''Iako nemam neke vidovite oči, ja sam vas ipak posmatrao
zatvorenog u kamen i želeo bih da shvatim, čestiti
prijatelju, je li to lavirint pećina kroz koji se vi krećete,
ili u sebi nosite nekakav urođen dar da prolazite kroz
tvrdo?''
Seo sam levo od njega, niže za čitavu glavu, odajući mu tako
dostojno poštovanje.
On reče: ''Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas
teraju. Od koje ste vi vrste?''
***
Od koje sam ja vrste?
Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I
kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega
i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da
svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde,
neće moći završiti.
Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne
mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha,
metala, ikre, semenja...
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To
beskraj po meni hoda.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane,
neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice
prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica
realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u
tačku i produžetka u nedogled.
Dečak je i dalje ćutao.
***
Ovako sam mu rekao:
''Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam
u jedno: nemam pamet od magle.
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga
otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke
uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam još koračao. I mnogo puta sam
živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.
Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se
smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom
prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?''
***
I ovako sam mu rekao:
''Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz
mene, već lice moga naličja.
Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava,
množi se novost već poznatog.
Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da se
uobličim u krošnju svoga konačnog?
Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u
premorenom vazduhu među pepelnim senkama?
Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se
igram. Vidite kako to umem.
Igra je neobičan i nepogrešiv život.
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem.''
***
Od koje sam ja vrste?
Postoje ljudi iz prošlosti koji žive i danas. Ko se pažljivo
zagleda, možda ih može primetiti već negde u budućnosti.
Eto od koje sam vrste.
Sve što mi učini prolaznost, ne prima se: ni poljupci, ni
ožiljci, ni starenje.
Pokret od mene do mene nije umeće šarenila, mada mi se sva
tkanja poznaju kao ćilimu.
Tu negde oko očiju, tu negde oko usana, moj osmeh čita petlje i
blaži nesklad boja.
Prislanjam jezik uz nepce. Tu je sav okus prostora. Mili po
meni tišina.
Otvaram poklopce noktiju. Moji prsti mi pevaju.
Pokret od mene do mene nije ni umeće venjenja. Ja samo uplićem
smisao večitih ornamenata u ovu prelepu njušku, mokru od
sopstvene svetlosti.
***
''Verujte'', reče mi on, ''odavno nisam sreo nekoga ko je u sebe
tako aljkavo preobučen.
Vi osećate stvari kao što životinja oseti zemljotres, šumski
požar, poplavu ili smrt.
Ali to nije dovoljno.
Mučite se da mislite dalje od odmišljenog.
Da li se drveće muči dok lišćem rezbari prostore? Da li se
okean muči dok brsti stenovite obale?
Da li se izvori muče dok putuju kroz zemlju? Da li se vetrovi
muče dok bez napora udišu jedno po jedno nebo?
Probaću da vam objasnim neke obične stvari. Ali vas upozoravam:
najteže je razumeti ono što je razumljivo.
I najteže je čuti ono što vam prećutim. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost ušiju.''
***
Sedeli smo do svitanja. On reče da u kamenu nema nevidljivih
hodnika, niti mora postojati nekakva posebna lukavost da se
prođe kroz tvrdo.
Jednostavno se bira prvi, najpreči put, i to je čitava pamet.
Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj
nemoći.
Jer zašto na njih ne naiđu oni koji ih ne vide? Ili ih vide, a
preziru?
Nema ni tajni, ni trikova, niti se takve stvari mogu negde
naučiti.
Treba zadržati dah, zažmuriti, i zatim, zagnjuriti se u
planinu.
Poneko nikad ne primeti, ushićen lepotom svog vida, da zagledan
u neobično, smeta njegovoj običnosti.
***
Gledao sam ga zbunjeno: ''Samo mi nemojte reći da prolazak kroz
stenu zahteva isti napor kao i hod kroz vazduh''.
On se zamisli začas i reče: ''Imate pravo. teže mi je kroz vazduh.
Mučim se da ga savladam.
Vazduh je dosta žilav, neposlušan i razmažen. I uvlači se u
čoveka.''
''O ovom bi'', rekoh, ''valjalo razmisliti. Ako nije čarolija, i
ako svako može da se kreće kroz tvrdo, znači: i ja bih mogao.
Biću vam blagodaran ako uspem da shvatim čime se tamo ulazi.''
''Ćutanjem'', reče on. ''Vi koji prolazite samo kroz razređeno,
isuviše ste brbljivi.
Zadihani u srcu, retko kad osetite istinski ukus reči.
Ja, i kad najviše žurim, žurim vrlo polako. To nazivam
razmišljanjem.''
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
I ovako je rekao:
''Treba dopustiti mislima da se smire i stalože, da bi vam od
svega ostalo tek nekoliko reči, oljuštenih i čistih,
lišenih nepotrebnog.
Sve teže se odlučujem na upotrebu govora. Velika je to smelost
i opaka je nevolja, i beskrajna je slava i čudovišan jad, usuditi
se kazivati.
Sjaj i dragocenost vatre. Nemir lišća i oblaka. Čvrstina i grč
planine. Istrajnost jezerskih voda. Dah vetra u dolinama.
Miris sunca u semenju.
Sve su to dostojanstva pred kojima sam postiđen i kad pogrešno
slušam, a kamoli kad pokušam i da ih objavim rečima.
Govor je opasna umetnost.''
***
A zašto nam je potrebno da znamo svetle reči?
''Da ih u sebi nosimo, prostodušne i smirene, kao čestitu opremu
protiv lukavstva i zablude.''
A koliko je potrebno takvih istinskih reči da se ispuni
život?
''Deset. Možda čak dvanaest. Ko shvati tih dvanaest reči, uspeće
da odabere na kraju onu najsvetliju, i odbaci sve ostale.
Jer u poslednjoj reči sadrži se sav govor.''
A zašto nam je potrebno da znamo najčistiju reč?
''Da je u sebi ljuštimo kao svoj način ćutanja. To je jedini ključ
kojim se može otvoriti najtvrđa stvar na svetu.''
***
Tako mi je govorio. Kroz polusan sam video kako polako gricka
poslednje zrno nara.
U potoku je svitalo, u vatri s smrkavalo.
Jesam li išta primio? To što u sebi nosimo, prevazilazi
dokaz, ali dobro je saznati kako se misli bez napora.
Ko tako ume da misli, taj ima oslonac u nečujnom. Ko ume tako
da odluči, taj ima oslonac u nevidljivom.
Bio sam sanjiv i umoran, sav nešto nežno ošamućen. Umalo da
mu priznam, ni učtivo, ni oholo, da mu obazrivo verujem.
Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra
načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni
plač od straha i lepote.
Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?
Duboko se poklonio. Reče da smatra čašću što mi je pomogao da
budem manje umišljen. Zahvaljuje mi na tome.
Više se nismo sreli. Odlutao je kroz kamen.
***
Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da
izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su
neukaljane.
Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.
Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da
je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.
Da je nikad više ne upotrebim uzalud.
Onda sam pokušao da me misao o njoj provede kroz kamenu
liticu.
Udario sam čelom i pao licem ka zemlji sa punim ustima mleka.
Govorio sam mlekom. Vilice su mi bile otečene i rovite.
***
Onda sam rekao život. I rekao sam sloboda. Ponavljao sam te
reči.
I kad mi se učinilo da imam u ustima svetlost, odlučih da ih
progutam kao zalogaj saća i sačuvam u sebi.
Da te dve reči nikad ne upotrebim uzalud.
Dogodilo se isto. Udario sam čelom o liticu pred sobom i pao
licem ka zemlji sa punim ustima vatre.
Govorio sam žar, i desni su mi bile u plikovima i ranama.
Izabrah još neke reči. Dugo sam ih ponavljao. I videh da govorim
meso i da govorim dim. I videh da govorim kišu i da govorim
korenje.
Skoro sam se udavio.
***
I tek tada sam shvatio da svaka reč na svetu sadrži u sebi govor,
ma bila i najobičnija.
Reč: ptica. I reč: hleb. I sreća. I ljubav. I istina.
Jer veličina reči nije u njenom značenju, nego mome značenju.
Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh.
Jesam li, najzad, siguran? Ako ni u šta drugo, bar u svoj neuki
um?
Bio sam, napokon, spreman da se ponovo vratim rečima kao: majka,
sloboda ili život.
Ali ne da ih govorim, ali ne da ih mislim, već da ih živim u sebi,
žureći polako i oprezno.
***
Postoje mnoge stvari koje sam zanemario.
Dok gledam kako april silazi u dolinu i u naručju odnosi
nezrele plodove kiše, ljuštim se, ali se provlačim kroz
okoštali vazduh i rskavicu nevidljivog.
Da li ću ikada biti dovoljno mudar i upućen u rastvaranje
prepreka?
Kad budem ravan vodi, koja bez ikakvog oslonca drži na plećima
brodove natovarene nebom, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan nebu, koje bez ikakvih eksera zakiva zvezde u
prazno, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan vetru, koji bez kičme i kostiju nosi težinu
ptica, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan sebi, možda ću to razumeti. Vreme je da
odrastem bar do sopstvenog temena.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
ZAVEŠTANJE
Hodajući na rukama, učio sam od breza kako da me ne polome
septembarske oluje.
Visoke noge šuma, očišćene u vetru, jedva su dodirivale
providnu zemlju severa u svom suludom galopu.
Zabadale su u prazno nepotkovana kopita, kao da oko njih
predeli lebde i nemaju dna.
Od krhkih vratova grana, opasno savijenih u netaknute lukove,
učio sam se šta je nežnost i tananost snage.
Kroz mokre zastore noći, razderane na mahove zlatnim testerama
munja, dugo su mimo mene galopirali čopori pokislih
divljih breza.
I tek kad im je svitanje bacilo oko vrata omče i okove svetlosti,
zastale su uz reku, otresajući sa slabina srebrnoplave
senke naježene od umora.
Postoji u starih ljudi verovanje da stvari bezazlene i čiste,
neokrznute venjenjem, mogu da rađaju sebi sopstvene roditelje.
Zemlja je jača i mudrija. Rađa iz blata i pepela.
Iza prve čistine kao da su se mladice razmakle s puno nežnosti
i u tišini propustile rzanje nove zore.
Šta sam ja to, u stvari, nacrtao tog jutra pastelnim kredama
očiju i zadihanom maštom na lepom ždrebećem čelu
riđeg jesenjeg sunca?
Ostavio sam beleg. Dokaz da sam tu bio. Ne da bi drugi saznali,
već da u mene uraste to pitko providno jutro.
Možda sam nehotice, pomogao oluji da bude umiljatija?
Jer evo, povukla se preda mnom. I samo ponekad od nje planina
u daljini zazvoni i rasprsne se kao zrela lubenica.
Treba imati obraza i velikog poštenja kad odlučimo da negde
ostavimo svoj trag.
Ne može se to činiti na nekim tuđim delima, kao što čini vetar,
dok brusi mora i pustinje i prisvaja ih u nasleđe.
Ne može se to činiti neozbiljno i površno, kao što čine kiše
kad potpisuju predele.
Šta je, uopšte, ime?
Podatak u krštenici nije drugo do nadimak za mnoga prava imena
koja u sebi nosimo, a nisu nam ih upisali.
Nisu nas ni poznavali u trenutku rođenja.
I šta je, uopšte, rodoslov?
Čuvaj se svakog ko veruje da je neko i nešto samim tim što je
nikao kao izdanak velikog i uvaženog korenja.
Potomak nije zanimanje i ne možeš se time baviti celoga veka.
Treba se ujediniti s kišama, režati vetru u zube i vikati svoj dah.
Ne može prošlost biti tvoja lična svojina. Prošlost je svojina
budućnosti.
Ne možeš je koristiti kao kapu i košulju. Ne možeš ocem
plaćati voznu kartu i bioskop, ni izgovarati dedu umesto
reči zakletve, ni pevušiti pradedu umesto stihova himne.
Šta znači biti vlasnik nečijeg prezimena? Pa celog leta me
niko ne pita ni za ime, a kamoli za pretke.
Postoje u nama zvuci što zaglušuju gromove. Svako ih u sebi čuje
u trenutku rođenja.
Zatim ih neko vreme prepoznaje i pamti.
U kotrljanju šljunka i obrušavanju neba. U rasprskavanju cvetova
i osipanju kiše.
Pamti ih, pa zaboravi, jer nauči da govori.
Nikada dugo srećan i nikad dugo nesrećan, topim se u brzinama
kojima sebe prestižem.
I ne poštujem strogost i okoštalost razmišljanja.
Divno zdrav od slobode koju nosim u sebi, ja pokušavam, evo,
kroz smiraje oluje, na mokroj trsci vetra da iskažem te
zvuke kao šare po koži svetlosnih događaja koji se zovu:
dorastam.
U podne, na ivici šume, prebiram po svom temenu. Šta mi je,
posle svega, ostalo od detinjstva?
Jedno jedino čulo kojim sam doticao nedodirive stvari,
osluškivao zvuke što se nisu oglasili, ili video oblike
koji tek imaju nameru da jednog dana nastanu.
To je volšebno čulo. Njime se čisti um.
Neki ga zabunom zovu: velika uobrazilja. Eto zašto ja nikad ne
mogu ostariti.
Zato što umem da verujem i što umem da učim.
Onaj ko uči - ne stari.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Zar je prezime to, kad se duboko pokloniš i deklamuješ bez daha
zakone prethodnih zakona, ljubav prethodnih ljubavi i
čast prethodnih časti?
Izgovaraš ih navijen, jezikom tromih sposobnosti predaka koji,
i mrtvi, na tvoja leđa tovare sve svoje promašaje, neispunjene
nade i polupane zamisli, umesto da te rasterete i ostave
na miru.
Zar misliš da je to prezime?
Ne. Prezime je lična stvar. Stanje ljudskog duha. Ono se ne nasleđuje.
I ne sme ti se dogoditi, ni slučajno ni nesvesno, da ga nosiš na
grudima kao tuđu medalju.
Prezime je početak, a ne nastavak čoveka.
Mada nisam savladao veliki zanat sviranja, razumem umetnost slušanja.
Mogu da se zakunem da imam skrivene uši u svemu što me okružuje.
Za mene prisluškuje voda, kamenje, bilje i ptice. Prisluškuju gde
izvirem i redovno mi otkrivaju mnoštvo mojih imena.
Treba mi da se umijem u nekom svečanijem buđenju.
Brzacima i barama lagano sahnu usne. Hodam kroz breze na rukama
i sve je na ovom svetu okrenuto naglavce.
Izdržao sam, eto. Moj koren je u starom, ušećerenom nebu.
Zato i rastem u sunovrat, u susret zemlji i ljudima.
Imam nekakvo unutra koje nije u meni, nego u svetu, spolja.
Sa usana mi se krune mrve milion želja.
Možda izgledam luckast što sam sa svima u srodstvu.
Brat ribama i vatri. Rod insektima i vodi.
Sunarodnik sam kristalima. Zemljak zvezda i oblaka.
Vršnjak sunca i vazduha.
I blizanac svih doba.
U tumačenju nečega što još nije razumljivo, ima ogromne draži
koja se zove: otkriće. Ali sve mi se čini da je to sporedna hrabrost.
Govorim s poštovanjem o jednoj pravoj hrabrosti, o hrabrosti
detinjstva, koja tumači neke sasvim razumljive stvari,
otkrivajući u običnom ono što niko pre toga nije ni pomislio.
Govorim s poštovanjem o jednoj ludoj kapljici koja se, usamljena,
penje uz vodopad i stravično se muči da uzleti u nebo.
Ta kap u sebi, jedina, nosi uspravnu misao. Sve ostalo je bujica.
Kap ne zna da nije moguće da se teče uz vodopad. Niko joj nije objasnio
i zato uporno nastavlja, lepa u svom neznanju.
I sve je bliže vrhu.
Moje detinjstvo je vodoskok u vodopadu sveta. Jer oči su mi duže
nego saznanje i razum. I ruke su mi duže nego čežnja i mašta.
Eto o čemu govorim ovom današnjem sebi, kao da to zaveštavam
nekom sutrašnjem sebi koji će se tek roditi iz neizmerja
svtlosti radoznalog neznanja.
Šta znači u olujama sjediniti se sa stvarima? Da li se s njima
stapamo, ili nam same prilaze i vraćaju nam darovitost da
pripadnemo svemu, a ipak budemo svoji?
Ostaju za mnom obrisi neozleđenih predela i ja se po njima
valjam u mreži jesenjeg dana, lebdeći iznad tla kao pramenje magle.
Mada nisam savladao veliki zanat vajanja, razumem umetnost
gledanja i to je moja sreća.
Daljine brste u meni naviljke retkih oblaka. Sa opranih sapi
isparava im se umor.
Mada nisam savladao veliki zanat stvaranja, ipak znam šta je to
umetnost razumevanja stvorenog.
Gazim po nebu bos i spotičem se o srču davno smrskanih zvezda.
A na oči mi padaju, kao velike šubare zaboravljenih predaka,
divlje brezove grane.
Ne znam gde prestaje vetar, a gde počinju trepavice.
Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime, već kao
svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečega što je bilo, ne nečeg što je
sada, ne nečeg što se priprema.
Odjek sam svega zajedno.
I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio. Zoveš se kao
pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju mogućnošću da
sutra zaprepaste i zapanje mirnoćom svoga unutra.
I mirnoćom svoga spolja.
Šta je, uopšte, ime?
Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore kao opiljci svemira,
i da plodimo cvetanja veštinom poverenja i majstorijom
nade.
Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?
Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja plamtim. I čuvam u
tom požaru način paljenja zvezda. Otud i takve čarolije
u dubini mog oka.
Znaš kako se ja zovem? Zovem se čekanje tebe.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Kao neki spomenar
(sinopsis za scenario ''Trojica iz starog Sombora'')
Možda više i nema onog pravog Sombora koji, tu i tamo, živi u glavama starog sveta. Kad kažem pravi, ja onda mislim na romantiku jednog vremena, na detinjstvo Petra i Milana Konjovića, na fenjerdžiju koji je zalazio u Paprikin sokak, Ulicu zalaska sunca ili Ulicu zelenih stabala.
Ima li te kamere koja će hteti da potraži bar lepa stara imena?
I kafana ''Kod lončeta'' sad je samo bife koji se zove drugačije, i fijakeri su nekako suviše rasklimatani i uprljani blatom. A za to vreme, možda sporije nego u drugim gradovima, ali nekako sigurno i sve nemilosrdnije, raste nekakav uglađeniji i urbanizovaniji Sombor, hladan za stari svet, sa industrijom, samouslugama, ponekom neonskom reklamom...
I kao da je sve manje topline.
Šta bi mogla da učini kamera ako beleži stari Sombor i trojicu ljudi koje smo odabrali? Valjda, pre svega, da snimi njihove portrete i na kraju njih žive. Ali ne više od toga. Jer Sombor nisu oni. Sombor je njihovo sećanje, Sombor je i Laza Kostić, i groblje, i zelenilo koga je sve manje, i duga popodneva u čamotinji, i valjda sve ono što je pesnik umeo da zabeleži.
Treba, valjda, zaći malo u te kuće i posedeti u tišini pliša i bidermajera, među ozbiljnim porodičnim portretima, blaženopočivših i negda uvaženih graždana, tih Ečika i Bogdana sa voštanožutim licima, tih Šandora i Lazika u somotskim odorama, u svili i čoji. Tih rođaka na izbledelim braonkastim fotografijama, tih goblenskih dama i namolovanih trgovaca, ćurčija, advokata, đaka, vatrogasaca, glumaca...a više od svega starih zdanja, kapija, prozora, krovova, fasada...lepih balkona koji se nikada više neće ponoviti.
To je romansa o starom Somboru.
Treba obići lepo, toržestveno groblje. Treba imati pošte prema svemu što je negda bilo. Ako nigde - ovde u Somboru sigurno. Jer to je, od Kanala do salaša na Staparskom putu, ili na drugu stranu do Vašarišta, ili na treću - od turske kaldrme do pravoslavnog tornja i krova preparandije, jedan od onih jakih gradova, sa snažnim ljudima, koji su ulazili u istoriju plahovito i naglo, u paorskim čizmama, preko pijace i trgovine, vojničkim cokulama, preko rana i medalja, usmena i grobova, u lakovanim građanskim cipelama, preko osmeha i poklonjene ruže, u šestoprezima od kojih danas postoje još samo slike i pesme što se pamte...
Razbarušeni momački i pesnički. A smerni kao na devojačkim vezovima, svi ti somborski sveci, pijanice, oficiri, gospođe sa knjigom u ruci, kafanski svirci, sluškinje, dobošari i oni sa salaša...
Od svega što mi je ostalo u tom gradu, imam požuteli dugi spisak hartije pomalo već nalik na pergament, rukopis dokon, kitnjast...naslikan. Spisak starih somborskih ulica.
Srnina ulica. Nikad je više neće biti. Ulica zore. Ni nje. Izbrisana je i Vojnička, Bezimena, Letnja, Kupinova i Obrazovna. Večernja. Muzička. Drugarska...
Ne postoji više ni Petlov ni Kurjački sokak.
Ulica kapa danas nosi ime Ilije Birčanina, a Dobošarska datum: 21. oktobar...
Nema više ni Zečje, ni Pletarske, ni Zmijine. Ostale su još Kratka, Uska ulica, Mirna... na prste da ih čovek nabroji.
Sećanja ipak žive. Veljko Petrović o svakoj firmi, o svakoj kući, o svakoj porodici, o svakom nadgrobnom spomeniku ili ukrasu na fasadi ume da ispriča po jednu veliku priču iz negdašnjeg njegovog Sombora.
Milanu je to valjda lakše. On je naslikao svoju romansu o Somboru. I sačuvao za sva vremena.
Petar Konjović ga ima u svome srcu i sećanju samo kao eho.
Gde je danas taj stari Sombor? Sećanja se polako gube, ljudi se razilaze...Fijakeri se uljudno uklanjaju automobilima. U izlozima roba od plastike. I konji više nisu lepi kao nekad. Nema ko da ih toliko voli i da se ponosi njima.
Otvori se kafana, pa je nazovu klub.
U hotelu nema više tamburaša. Na njihovo mesto došla je pevačica sa kastanjetama, saksofonista velikih obraza i bubnjar koji nepogrešivo poznaje afrokubanske ritmove.
Stari Sombor ćuti. On je dostojanstven u svojoj nemoći i samo po nekad, prođe Švrakinom ulicom, ulicom Zlatne grede ili Magazinskom. Ili Šarenom.
Ode do nekog starog, požutelog spomenara i tamo presedi još koju deceniju. Do arhiva ili muzeja. Isprati ponekog na odru, urami se u porodičnu sliku ili dotera kao frizuru svoju baroknu fasadu sa koje je otpao malter i otpalo vreme.
Na stanici, kad ko zna zbog kakvih hitnih poslova, sedate u crveni šinobus, vama se čini kao da je neko ispustio tu beležnicu sa starim potpisima punim ljubavi i romantike.
Novo vreme ulepšalo je mnogo toga. I čoveku je drago zbog svakog uspravnog fabričkog dimnjaka, zbog svakog betonskog električnog stuba, zbog svakog novog i osvetljenog izloga, stana u novogradnji ili bioskopske reklame.
Samo, čini se, dok grad u daljini žmirka i maše svojim bezbrojnim svetlima izgubljenim u prostranstvu bačke ravnice, čini se, u žurbi nekoj, ko zna kako korisnoj i neophodnoj, neko je zaboravio na jedan stari spomenar. I pomalo je čoveku žao, sve dok šinobus, ne otputuje dalje na jug i donese u oči nove predele.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Trojica iz starog Sombora
(spikerski tekst)
1.
U životu postoje mnogi susreti. Neki se žele i čekaju, neki se dogode po pukoj logici vremena. Moje vreme učinilo mi je čast da upoznam izvesne prave ljude i ja sam zato zahvalan mom vremenu. I ponosan što mogu da vam predstavim slikara Milana Konjovića, pesnika Veljka Petrovića i kompozitora Petra Konjovića.
2.
Dobar dan, Milane. Vidite, kad treba o prijatelju načiniti film, oprezan sam, jer biografija, to znate i sami, nešto je konvencionalno i sažeto, a ja ne mogu da budem delikatan posmatrač i da sve to zapišem sitnim slovima. Jer, vi ste jedini čovek koji mi je pisao pisma krupno. Samo tri reči uspevale su da stanu u jedan red. Pa vas tako i pamtim. Kao Milana. Milana koji je imao vanrednu snagu i valjao za sebe i generacije što tek stižu.
Mogu li, dakle, reći: rođen te i te godine? Živeo od te do one decenije?
Milan Konjović - to je isto kao kad kažem Vojvodina. I ja se ne bunim. Vojvodina tako jaka i tako prostrana i sigurna. I smeo bih se zakleti - skoro večna.
3.
Dobar dan, čika Veljko. Odavno nisam bio u Teodora Drejzera 32. Poslednji put, ako se ne varam, Sveta, Pera i ja pili smo s vama najbolje Karlovačko vino.
Jedan stari bard sa ravnice. Jedna senka šarenog suncobrana. Tetka Mara sa uvek mnogo pažljivih i brižnih reči. To se, valjda, zvalo Dedinje.
Znate, ja verujem u čuda. I ja mislim, i znam to napamet: ljudi mogu da prođu, mogu da prođu gradovi, može da prođe četvrtak ili subota, jedino što ne može proći, to je, kao ono kod Gogolja ako se sećate, ono: ko će ako ne pesnik kazati svetu istinu?
Želim vam lepu jesen, nisko riđe sunce i mir. I onda: još jednu čašu, naravno, i živeli!
4.
Dobar dan, čika Pero. Jedne večeri u Novom Sadu jedan čovek mi se kleo da pre vas i nije bilo srpske muzike. To je bio Miša Hadžić. Rekao mi je: otkud vam hrabrost da u sedam minuta govorite vekove?
Ovo je vaša muzika: Jedan malecki insert. I ja bih želeo da svi možemo dugo, sate i sate, da produžimo ovih nekoliko dokumentarnih minuta i da me shvatite.
Kažemo: ta trojica iz starog Sombora. Kažemo i zaista neka vas ne iznenadi što znam, što sam siguran da grešim ako mislim: govoreći u vaše ime, ja danas govorim u ime godina, u ime neprolaznosti, u ime onih što će idućeg jutra prvi put udahnuti vazduh sveta, sa glavom kao pesnica i malo plave kose iza uha.
5.
Vo imja Petra Konjovića, Veljka Petrovića i Milana Konjovića. I vo imja starog Sombora. I raba božijeg doktora Laze Kostića pesnika srpskog, i fijakeriste Jovana Subotića zvanog Jaša. Vo imja Đorđa Natoševića i blaženopočivše služavke Anuške. A ko zna koje to Anuške...
I svih živih i mrtvih, razbarušenih momački i pesnički, a smernih kao na devojačkim vezovima, somborskih svetaca, pijanica, oficira, gospođa sa cvetom u ruci, kafanskih svirača, dobošara i onih sa salaša.
Vo imja vina i ljubavi, polupanih čaša i sećanja.
I vo imja na kraju raba božijeg Miroslava koji ovo kazuje i vremena što nemilosrdno sudi.
6.
Rekao bih, a bilo bi mi važno i nasušno da to niko ne porekne: onog Sombora više nema. On danas živi samo još u glavama starih ljudi, jer i kafana ''Kod lončeta'' pretvorila se u sasvim običan bife, a fijakeri su nekako suviše rasklimatani i uprljani blatom.
Lutam i tražim stare stvari. Kome je staro potrebno? Kao časovničar, kome se čini da će jednog dana popraviti i vratiti ih na tačno vreme.
Tražim i jasno mi je da neću naći. Starog Sombora više nema. Zato ovo i nije prava molitva već deset, osamdeset, stotinu razglednica za moju majku.
7.
Draga mama, javljam ti se iz Sombora. Ovde je ravno. Bačka. Da li je istina da ljudima koji rastu stvari vremenom izgledaju sve manje. Pomislićeš da sam romantičan, a u meni od sve romantike postoji samo ona izbledela fotografija kad sam kao dečak u ulici po imenu Vojnička sa tobom i ocem stajao u ovom lepom zelenilu.
To je bilo 1940. Uoči rata. Tate nam više nema i ja ti ovo pišem kajući se zbog svoje lenosti. Znaš da ne volim da pišem pisma i da se retko javljam.
Nikad više onog Sombora. Ja to ponavljam kao zvono... Ipak, zašto bi se pomislilo da ovde tugujem? Od kanala do salaša na Staparskom putu, ili na jug do Vašarišta, ili na treću i pedesetu stranu sveta, od turske kaldrme do tornja pravoslavne crkve i krova Preparandije, Sombor je jedan od onih jakih gradova koji su ulazili u istoriju plahovito i naglo, u paorskim čizmama preko pijace i trgovine, u vojničkim cokulama preko rana, medalja i grobova, u lakovanim građanskim cipelama preko osmeha i poklonjene ruže.
8.
Nema više Srnine ulice. Neće je više ni biti. Ulica zore. Ni nje. Izbrisana je Bezimena, Letnja, Kupinova i Drugarska. Ne postoji ni Petlova i Kurjački sokak. Ulica kapa zove se nekako drugačije, a Dobošarska ima datum 21. oktobar.
Možda je pesnik kriv. On je rekao:
''Zvezdama ćemo pomeriti pute.
Suncima zasut seljanske stude
da u sve kute zore zarude...''
I otišli smo do zvezda na najvećim krilima sveta. I letimo. Lepi kao mi i ružni od sebe samih.
Letimo. Kroz tišinu pliša i bidermajera. Preko portreta rođaka i graždana, tih Ečika i Bogdana u somotskim odorama, tih Šandora i Lazika u svili i čoji na izbledelim baroknim fotografijama, tih voštanožutih dama i dragovaca koji su se dali namolovati, tih advokata, đaka, vatrogasaca i glumaca.
Ipak, nijedan grad ne umire. Gradovi se svaki put ponovo rađaju i u tome je njihova snaga i vrlina. Samo ja znam: produženi kroz neke nove i neslućene lepote i svetlosti, oni će biti nastavljeni na sebe samo kao vreme. Danas i sutra i tako na vjeki vjekov. Amin.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
M R E Ž A
Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u
stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se vratimo u dubine strpljenja.
Jer ogromna je starost tog svojevrsnog čuda koje se zove:
nas dvoje.
U tami prastare prošlosti, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako
glavu na neko bivše rame, i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.
Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen na ovom mestu.
Da se ja nisam rodio, neko bi umesto mene bio tu da te voli.
Drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to što se zove
beskrajno.
Veruj mi, prva ljubavi, nemoguće je voleti prvi put u ovoj
večnosti.
***
Neko vreme sam mislio da imam ogromnu moć nad dušom
večernjih voda. Otkrio sam to slučajno. Ništa ne činim
silom.
Ništa ne činim namerno. Ni naučeno napamet. Niti umem da
predviđam.
Jer ja budućnost ne slutim. To ona mene naslućuje kao daleko
proricanje.
Jednog je jutra voda postala u jezeru nestvarna, mekša od
želatina.
I ja sam, nadnesen nad nju, umesto moga lika video nešto čudno:
lice jedne devojčice.
Bio sam prvo uznemiren, pa zbunjen i smeten, pa uplašen, kad je
ta slika počela uporno da se ponavlja.
Napustio sam jezero i zašao u brda.
Ništa se nije izmenilo.
Lik se i dalje javljao.
***
Ubrzo sam razumeo da nema smisla bežati. Ne prati ona mene,
već ja idem za njom.
Nadnesem li lice nad lokve, bunare ili potoke, već je čekala tamo.
Danima sam se mučio da je noktima oljuštim sa površine talasa.
I nije mi uspevalo.
Onda sam pokušavao da je dotaknem usnama i na prevaru posrčem.
I skoro sam se udavio.
Skakao sam u nju. I gnjurao se uzalud. Pleo sam mreže od trave,
vrše od grabovih mladica i zabacivao udice.
Gađao sam je kamenjem, a kamenje se vraćalo i tuklo me po licu.
I ma koliko se trudio da je odatle izvadim, uvek bi na dlanu ostao
njen izgužvani osmeh, mokar kao celofan, i curio mi
kroz prste.
A lik je u vodi bio i dalje jasan i netaknut.
Uporno sebe varam kako se mučim i zlopatim da bih ostvario
svet.
Pa svet je odavno ostvaren i sve već postoji bez napora: i ostvarena
stvarnost i ostvareno nestvarno.
To ja sebe ostvarujem.
***
Nameštam se pred munjama, brižljivo, kao za slikanje. Kao da
sam dokučio čime počinje čovek. Čime traje. I nestaje.
I čime biva zaboravljen.
I otresam sa sebe glinene naslage vekova, kao da sam opterećen
gustom lepotom pamćenja.
Pamćenje nije nikakvo bdenje nad ravnotežom. Pamćenje, to je
presuda. Pamćenje je progonstvo.
Ništa ne umem da tvdim, jer još ne umem da verujem. A kako
mogu da verujem, kad ne umem da zamislim?
Umeti nije iskustvo. Umeti, tek to je proročanstvo.
***
Ne okusivši sna pet-šest narednih noći, razmišljao sam šta
nije u redu sa mojom samoćom.
Razmišljao sam, u stvari, o znanju i verovanju. Jedno sam bio
siguran: ne verovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva
vrsta vere, zatucane i opake.
Odlučio sam da pođem kanjonom velike reke gore do njenog izvora.
Lik me je tamo vodio.
Po drveću sam poznao da polagano zalazim u prve dane maja.
Ne znam da li bih ikada izdržao do vrha, da me oluje i poplave
nisu okrenule ka severu.
Zaobišavši zaravni, jednog dana u zoru spazih pod sobom izvor.
Bio je svečano miran, kao ogromno oko, tamno i svevideće.
***
Spuštajući se stazom i preskačući trupla stoletnih smreka i
borova nagorelih od gromova, mislio sam o tome kako, dok
lutam svetom, sve manje sebe posećujem.
I dok upoznajem zemlju, sve manje sebe znam.
Zar, ako kapljicu vode uzaberem iz mora, još uvek nije to isto
što je i bila: more?
Zar, ako zrno svetlosti uzaberem sa zvezde, još uvek nije to isto
što je i bilo: zvezda?
Zar jedan poljubac, uzabran iz bezbroj poljubaca, još uvek nije
to isto što je i bio: ljubav?
Zar jedan zagrljaj, otrgnut iz bezbroj zagrljaja, još uvek nije to
isto što je i bio: blizina?
***
Da li sam ikada rekao za neko pošteno drvo: evo visokog drveta?
Nisam, jer pazim šta govorim.
Ako je pravo drvo, nije visoko, već veliko, i kad je na dnu
ambisa.
Veliko ima dubinu, zato što raste iz sebe. Visoko mi je sumnjivo,
zato što raste iz drugih.
Da li sam ikada rekao: ovo je velika istina? Ne, jedino sam
rekao: ovo je veliko pitanje.
Da li sam ikada rekao: ovo je veliki život? Ne, jedino sam
rekao: ovo je velika igra.
Želeo sam, u stvari, da tu, gde izvire voda, proverim da li to
zaista iz samog zemljinog čela izranja lik devojčice.
Umesto slike i ponora, čekala me je ona. Živa. I vrlo stvarna.
Da, to je velika igra.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Sišao sam do izvora. Devojčica se prenula kao da vidi avet.
''Napokon ste se rodili'', reče i pokaza rukom na moje lice u
vodi. ''Već danima vas tu nalazim.''
I ja sam stajao zbunjen. Ona je videla mene, ja sam video nju.
Znači da se mi zajedno, na istom mestu stvaramo, iz mozga ove
planine.
Zemlja nas zajedno misli.
Nisam bio uobražen kao neki dečaci u petnaestoj godini i
pošteno sam priznao da je to za mene teško i
nerazumljivo.
Ona se nevešto osmehnu: ''Pobrkali smo snove. Sad ćemo se
zameniti.
Vi meni vratite mene, ja ću vam vratiti vas.''
***
Gledao sam taj izvor, pitom i neizbrisiv, kako se večno podmlađuje,
jer slobodan je od vremena.
I nisam znao šta ću. Ta voda se ponašala kao da ima razum.
I da je živo biće.
Seo sam kraj devojčice i uzeo je za ruku. Dugo smo tako ćutali.
Jer slutili smo oboje u svojoj neukosti da ovo ipak nije nikakav
slučajan susret.
I da smo, ma kuda pošli, morali stići baš ovamo.
Da presvučemo krljušti i počupamo perje, skinemo s čela rogove,
smrskamo oklop larve i izujemo kopita.
Da odbacimo pluća. Odreknemo se škrga. Da odsečemo pipke. Da
prokljuvimo jaje.
Da otklonimo sve suvišno.
***
Popodne sam joj rekao: ''Ne vidim bolji način da se ovo razjasni,
nego da zaronimo i u vodi obučemo svako sebe na sebe.''
Ona izvuče ruku: ''Strašno ste me umorili. Odjednom sam u sebi
i zasićena i željna.
Ovo je nešto mekše i belje od svakog vajanja, pa ipak na duši
ostavlja brazgotine i plikove.
Šta vi znate o ljubavi?''
Govorila je glasom od kojeg bi se istopili kamenje i metal u
tečan, umiljat vetar. Odmakoh se od nje.
Gledao sam u šume što silaze u stadima, sa isplaženim
lišćem, ožednele od jare.
Ne znam da li sam drhtao od stida ili slutnje.
Stvarno, šta sam ja znao u petnaestoj o ljubavi?
***
Shvatih da je devojčica od mene očekivala da nešto prvi
učinim.
I zbilja, sve sam probao. Pleo sam mreže od trave, lovio njen
lik udicom, gnjurao u njega i srkao ga usnama.
Ponavljao sam, u stvari, to što sam činio danima. U sumrak,
potpuno poražen, izbauljah na obalu.
Rekao sam devojčici: ''Ne znam da li sam ja onaj tamo u vodi ili
ovaj na obali.
Gde sam, ako sam ovo, i gde, ako sam ono? Imam sve manje pameti
da ovo, što nas muči, prevodim i na govor.
Jer i tu nisam načisto: da li govorim s vama, ili sa
preslikačem?''
Ona mi priđe i rukama skupi mi vodu s tela. Prinosila ih je
licu kao da njuši svetlost.
***
''Događaju nam se'', rekla je, ''nekakve vrste vida koje liče na
buđenje.
Možda smo mi te svetiljke u oknu horizonta, koje smo sebi
samima ostavili da plamte, da ne lutamo u tami ako se budemo
vraćali ovom trenutku iz vremena?''
I ovako je rekla:
''Možda pogrešno čitamo ono što nepogrešivo i savršeno
jasno zapisujemo disanjem?
Ova svečanost gibanja, što se u meni zbiva, liči na rađanje
himne.
Sve što postoji okolo, poštuje taj čin stvaranja, povlači se na
prstima i ostavlja me na miru.
Dosad sam bila: nešto. Možda postajem: neko?
Ova voda što izvire nije krvotok zemlje, već zaista njen um.
Moramo je nadmudriti.''
***
Šta mogu ja da kažem o toplom oku izvora, tako sablasno
prečistom i tako glatko gordom?
Mirisalo je na nešto devičansko i oporo. Na nedremanost i
gipkost.
Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost
dubine koja u sebi nosi nešto još dublje i davnije.
Poskidali smo odeću i skočili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protiče, umirilo se i
zgrušalo u pogašenim plićacima.
Ronili smo i tražili.
Sada nas je bilo četvoro: dve mreže i dva tela. Njena je lovila
mene, moja je lovila nju.
***
U prethodnim životima, što su mi se događali poslednjih dana
aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice
njene detinje duše.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osećao, glatko, kako po
meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojčica se grčila obavijena koprenom
moje treperave nežnosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio telom
kavez od zagrljaja.
Mreže su se zamrsile i pomešale niti. Umesto da nas ulove, mi
smo ulovili njih.
I motali smo u vodi moju dušu na njenu i njenu dušu na moju. I
prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od
ljubavi.
Da plivamo kroz večnost.
***
Taj dan i noć smo proživeli ošamućeni od sebe. Hranili smo se
školjkama, divljim voćem i disanjem.
Nije se više događalo da pobrkamo likove. Videli smo ih zajedno,
zagrljene u vodi.
Drugoga dana, ujutro, sišavši da se umijem, primetio sam da
naši obrazi tamo dole imaju bore na licu.
Probudio sam devojčicu. Bila je zabrinuta. ''Izgledaju mi'',
reče, ''kao da ocvetavaju.''
Trećeg jutra su bili deset godina stariji.
''Šta je to?'' reče devojčica. ''Imam emajliran grč na iskrzaloj
usni. Svi pokreti mi rđaju. Kosa mi je osedela. To vene obim
mog prisustva.''
''Ogledaćemo se'', rekoh, ''odsad u našim očima. U njima ništa
ne stari.''
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Četvrtog dana su nas odozdo gledali starci sa našim crtama
lica i našim detinjim osmehom.
Devojčica je plakala.
Odveo sam je stazom sat hoda prema vrhu. Tu smo proveli noć, jer
izvor je mirisao na tišinu i smrt.
Pokušah da je utešim, a i sebe sam tešio.
''Zar nije predivno'', rekoh, ''što se to, tamo dole, događa mimo
nas? Mrzovolje i bolesti. Svađe. Brige. Ljubomora.
Za samo četiri dana proživeli smo nešto za šta je drugima
potreban izgužvan ljudski vek.''
Od rođenja do smrti živimo mnoga vremena, koja neko neupućen
čita kao trenutke. Mi smo od trenutka stvorili svetlosne
godine.
***
Verovatno sam rekao: ''Prošli smo pored prolaznog iz predostrožne
blizine, nezačuđeni ničim, nedotaknuti strahom,
dosadom, tugom i venjenjem.''
Ona skloni sa čela kao pramičak kose malu nevidljivu misao i
reče: ''Siđimo tamo.''
Sišli smo petog jutra i nadneli se nad izvor. ''Utonuli smo u
nebo'', reče devojčica šapatom. ''Obući ću se u belo. Tako ću
biti čistija. Izgleda da smo umrli.''
Pokušah da se osmehnem, ali nije mi uspelo. Govorio sam zgužvano:
''Ne, to su oni umrli. Mi i dalje postojimo.''
Njen glas je bio zagasit: ''Odlučila sam da prestanem da se smejem
i plačem. Izgleda da je smrt besmrtna. Vama to ništa ne
znači, jer ste i dalje dete i u tome je nevolja.''
***
Držeći se za ruke, išli smo neko vreme brzacima niz kanjon.
Zatim smo se razdvojili.
Išli smo kao dve obale. Ona desna. Ja leva. Umesto naših
obraza, u vodi nije bilo ničega osim neba.
Nije se odslikao ni čvor naglog rastanka, razvezan iza okuke,
gde se potok rasplinuo.
Ko zna kuda je pošla. Ko zna kuda sam pošao. Valjda sam i požurio.
Ili je ona požurila.
Čuo sam sve brže korake kako se udaljavaju.
Okrenuo sam se, ipak, izlazeći na proplanak. Videh je kako
trči i zamiče za borove.
I da sam pokušao da se nasmejem ili zaplačem, ne bih to tada
mogao, jer usne su me bolele, ispucale od vetra i mojih
koralnih zuba.
***
Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju
da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu
budućnost do nekih kristalnih vrhova načinjenih od želja.
Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog čuda koje se zove:
nas dvoje.
U izmaglici dalekog, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako
glavu na neko sutrašnje rame i zagledaj se pažljivo u plave
barice neba.
Ako se ti ne pojaviš, neko će umesto tebe čekati tamo da primi
i da prenese poruku.
Ako se ja ne pojavim, neko će drugi produžiti to što se zove
beskrajno.
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti poslednji put u
večnosti.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
HIMNA
1.
Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah
sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa
mogućim.
Još kod Defoa, u "Robinzonu", naučili smo da
je strah od opasnosti hiljadu puta gori nego
sama opasnost.
Nema na svetu teže stvari, nego da se rimuje
voda s vatrom. Pevaš li vodu i vatru zajedno,
prete ti da ćeš biti udavljen. Pevaš li vatru i
drvo zajedno, prete ti da ćeš biti spaljen.
Pevaš li drvo i sekiru zajedno, prete ti da ćeš biti
posečen. Pevaš li sekiru i nakovanj zajedno,
prete ti da ćeš biti smrvljen.
Sve među sobom ima nekakve iskonske i opake
račune. Ali ti nemoguće moraš rimovati
sa mogućim.
2.
Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač,
lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja
u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.
Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.
Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živis, nego misliš da
sanjaš.
3.
Ne daj nijednoj knjizi, nijednim novinama, da
svojim presavijenim jezikom govore tvoju
sudbinu. Da prstima bez noktiju, prstima od
papira, beleže tvoje dane.
Niko sem tebe nema pravo da se meša u tebe,
rođeni moj.
Kažu: "Mora da se dogodi nesrećan slučaj, da
se kornjača izvrne na leđa, da bi bar jednom
u životu, na kraju, mogla da ugleda nebo."
Ovo je srećan slučaj što jedan otac i sin, ležeći
ovako na leđima, vide kroz krov i kroz oblake
i kroz tamu, ove noći čitavu večnost u
nebesima.
4.
Sećaš se onoga što sam ti pisao iz Ura.
Prepisano sa ruševine: "Život je spor, kao oranje
pomoću igle, a smrt je brza, kao voda što
nestaje u pesku."
Ti sutra polaziš u školu i učiće te raznim
azbukama. Izaberi najdužu. Najtežu. Pronađi
takvu azbuku koju ćeš učiti uvek ponovo.
Azbuka sa milijardu milijardi znakova.
I neka u svakom od njih, kao rumena semenka,
bude po jedno tvoje malo srce.
Onda iziđi u neko vedro veče, iziđi ispod neba,
i tamo gde je najniže, gde dodiruje ljude,
ovlaži osmehom kažiprst, zamoči ga u poljubac
i njime ostavi otisak na usni vasione.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
MIT O PTICI
DRUGI DEO
XXX
Tako je rođena moja jedina ptica.
U neukosti i strahu.
U sumnji i panici peska. I gorkom priznanju vode.
Isprva nije razumela da se kroz beskraj ne izlazi.
To nisu nikakva vrata,
- to je potpuno drukčija vrsta shvatljivog.
I kad joj nije uspelo da prestigne brzinu,
ni da se lukavstvom provuče ispod rubova bezgraničnog,
najzad se, u očajanju, setila suprotnog pravca.
Onu, onakvu stvarnost, izvrnula je na naličje.
I čim se u sebe zagnjurila, izletela je iz sebe same.
XXXI
Posmatrao sam, zadivljen, taj čudovišni čin:
videh kako se klube njenog prostora odmotava u levak,
sliva kroz uvrnut odušak potpuno lišen dimenzija
i odande se istače i obrnuto namotava
na nešto što se otvorilo
kao živo prostranstvo susedne, ove stvarnosti.
U svakom moru postoji drugo, suprotno more.
U svakoj reci, reka sto teče ka svom početku.
Nema mislenih imenica.
Nema nevidljivog - ima samo nemoćnih očiju.
Stvarno sam ja to video njen duh kako se rađa.
XXXII
Pretočena u plazmu, u jedan od onih oblika
koji se zovu vlažnim i mekim imenom: biće,
u magnovenju je prošla kroz tačku bez veličine
i postala je ptica:
uspomena na perspektivu vrtloga.
Uspomena, koja je svakim izdisajem
sve više gubila pamćenje kroz svoje sopstveno grlo.
Ona je disala!
U onoj drukčijoj stvarnosti to je joj je bilo nepotrebno.
Ona je disala!
To znači da je počela da zaboravlja.
XXXIII
U redu, rekoh. Poznao sam vas, ptico.
Sad vidim da vas nisam stvorio hotimice
niti mi se vaš izvanredni oblik iznenada dogodio.
Vi ste nešto od mene samog, lepa ptico,
i vraćeni ste mi sasvim prirodno
kao što su mi,
kad sam rođen,
polako vraćeni zubi,
čvrstina pršljenova, radoznalost, ili dar govora.
Vi ste vrhunac kretanja. Mog i vašeg.
Zanemarivanje vremena. Mog i vašeg.
Sažetost bezbroj gipkosti u jedan beli gest.
XXXIV
Držao sam je eto, eto na svom drhtavom dlanu.
Držao sam je pažljivo, šćućurenu i mokru.
Bila je meka i prozirna poput svetlosti kandila.
Osetih kako vetar u mirisavom mlazu
paperjasto treperi uz moje uši i nozdrve
slaveći svojim pra-šapatom ovaj toržestveni dan,
dan na koji se namotavaju prostori.
O, zemljo, rekao sam,
vidite šta smo stvorili vi i ja!
Načinili smo krila sto ne rastu iz tela,
nego iz duha ove ptice.
Načinili smo čaroliju što nikad neće ostariti.
Načinili smo biće koje je vršnjak večnosti.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
XXXV
Najteže mi je pala ona krhka munjevitost
kojom je valjalo da je podsetim
na samu svečanost letenja.
Tu uvek postoje dva možda:
- ili ja da joj pomognem,
- ili da sama shvati da je u ovom stanju
proglašena za nešto što mi se činilo najpogodnijim
da krstim imenom: pokretljivi vrh stvaranja.
Nije lako nahraniti prostranstvo jedne tačke.
Što manji oblik - veća glad.
XXXVI
Ispraznio sam joj nebo. Pobio grabljivice.
Dao sam joj slobodu da se poistoveti s vazduhom,
da se pretope međusobno i prožmu jedno drugim.
Sedite, rekao sam, tu kraj mene, uz vodu.
Poslednja dužnost tvorca je, pre blagoslova,
da malo poćuti sa svojim delom.
U tu tišinu volšebno staje sve ono
što je promaklo da se kaže.
Nemam nameru da vas učim, ptico mog ushićenja.
Mogu jedino da vas podsetim
na neka načela krilatosti.
Ostalo je u vama. Prisutno. Vi to znate.
Mogu jedino da vas podsetim da ne znate - da znate.
XXXVII
A ptica reče u svom dubokom ćutanju:
nije strahota u tome što ne znam šta već znam.
Mnogo je veći užas što ne znam šta još ne znam.
U pepeljastim lukovima
vetar se isparavao nad predelom,
krunio se u krošnjama i taložio na lišću
kao gorka prašina.
Polako, kazao sam. Pitanje vam je preveliko
i još se nisam usudio da razmišljam o njemu,
a kamoli da probam i da ga objasnim.
Dužan sam da vam saopštim deset zaveštanja.
Ne o letenju, nego o dostojanstvu vaših krila.
Ostalo je vaš posao.
XXXVIII
Prvi amanet ptici:
Čim ste se zadesili u jednom ovakvom unutra,
znači da ste morali nekako ući.
Zato se kaže: ne istraživati ovde i tamo,
nego trenutak dodira - vrata između.
Ne izučavati oblik. Ni obris. Nego nešto
u pretapanju iz ćudi u ćud materije.
Ne izučavati ton. Ni zvuk. Nego: eho.
Ne spektar. Ne boju. Nego to
čime se prozračno drži za sebe: ravnotežu.
Ne tkivo pre života i tkivo posle života,
nego sam čin prelivanja iz jedne svesti u drugu.
Ne arhitekturu. Ni opeku. Izučavati otvore.
Izučavati usta prostora. Dah.
XXXIX
Drugi amanet ptici:
Isto delo, gledano iz raznih pobuda,
može da bude promašaj ili da bude čarolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
može da bude tu negde, ili da bude čak tamo.
Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekog opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost.
Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje.
Kad jedna škola svrgava drugu školu,
ona se tačno uspravlja na ruševinama stare:
koristi isti materijal,
samo ga drukčije razmešta.
Ne menjaju se temelji. Ne menjaju se ušenja.
Jedino što se menja, to su - učitelji.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
XL
Treći amanet ptici:
Sve se može dokazati putem već proverenih učenja
ili umovanja što se tek naziru,
ali stvari će ipak teći onim brzinama
kojima putuje vaša misao.
Primite zato s rezervom dokaze jednog nosoroga
da je lebdenje lakše ili teže izvodljiv posao,
makar on posvetio takvoj dirljivoj nauci
čitav svoj preozbiljni i uvaženi život.
Postoji nešto što se ne da naučiti.
Ko može govoriti lišću kako se menjaju boje?
Ko vatri da bude vrela i izvoru da bude pitak?
Gde se to zvezda školovala da sija?
Koji nas je to učitelj uputio u disanje?
Silom se ne može biti ni krilat, ni darovit.
XLI
Četvrti amanet ptici:
Obićaj je da se postavi jedno i još jedno
i razmišlja o njihovoj sličnosti ili razlici.
Mi sebi moramo naći drukčije pravilo poređenja.
Mi zato uzimamo jedno
i uporedimo ga s njim samim.
Unutra beži napolje. Spolja uranja u dubinu.
To nazivamo mudrošću kosmičkog gesta.
Pre svakog polaska prvo prevalite rastojanje
između ovde i ovde.
Između prvog koraka i njega samog.
XLII
Peti amanet ptici:
Osloboditi sebe od robovanja slobodi,
to još uvek ne znači i raskid s tradicijom.
Raskinuti s tradicijom,
To još uvek ne znači: imati u rukama neko znanje.
Imati u rukama znanje,
to još uvek nije i posedovanje vlastitog mišljenja.
Imati svoje mišljenje,
to još uvek nije i otuđenje od navika.
Otuđenje od navika,
to još uvek nije i objava rata.
Objava rata još uvek nije i pobeda.
Pobeda još uvek nije i istorija.
Istorija - to još uvek nije i večnost.
Večnost - to još uvek nije i sloboda.
XLIII
Šesti amanet ptici:
Sa neskrivenim poštovanjem
odnosite se prema onima
koji ne misle kao vi.
Samo njih smatrajte vrednima.
Ko misli kao vi,
oduzima vam sposobnost vijanja vetra
i druge slične pokretljive veštine.
Ne uzimajte ga za sagovornika
da svojom beslovešnošću ne obezvredi
smisao vaše pobede.
Sa neskrivenim poštovanjem
odnosite se prema onima
koji su dostojni da ih prevaziđete.
XLIV
Sedmi amanet ptici:
Pravi i veliki letači, ti, koji su nam uzor
i kojima najviše verujemo,
moraju na vreme da se povuku s neba,
jer zablenuti u lepotu svoga umeća
smetaju onima koji dolaze.
Mrtvo drveće je ugalj.
Mrtav ugalj je vetar.
Mrtva vatra je pepeo
iz kojeg niče korenje novog drveća.
Zato se veliki mudri letači na vereme povlače
i ne gužvaju nebo.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid