Za onu koja nikada nije otisla iz naseg sokaka.
Za onu koja nikada nije otisla iz naseg sokaka.
"...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."
A za one koji ipak žele da pročitaju, evo i teksta. Ovo je himna FKV koju je napisao Mika Antić.
Zapevajte gromko navijači, zaigrajte složno svi igrači,
Svako srce isto gori, svaka želja isto zbori,
Nek se poklič is svih grla ori,
To se naša Vojvodina bori!
Svi smo jedno to je naša snaga, zdravo zdravo Vojvodina draga,
Svi nam snovi isto liče svako srce isto kliče,
Nek se pesma iz svih grla ori,
To se naša Vojvodina bori,
Nek se pesma iz svih gla ori,
To se naša Vojvodina bori!
Svi smo danas jedna duša, jedna duša jedan tim,
Vojvodino nek ti rastu krila, najdraža si uvek nama bila,
Vojvodino, Vojvodino, zapevajmo sada svi,
Nek se poklič sa tribina ori, to se naša Vojvodina bori!
Zapevajte gromko navijači, zaigrajte složno svi igrači,
Svako srce isto gori, svaka želja isto zbori,
Nek se poklič iz svih grla ori,
To se naša Vojvodina bori,
Vojvodina bori!
Ova himna FKV iz nekog razloga nije preživela.
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
"donesite mi dva vinjaka, jer najviše mrzim samoću..."
Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...
Bane Krstić
oni koji me sreću, misle da ja to putujem.
a ne putujem ja.
to beskraj po meni hoda.
(:*
ali zvuk oluje čuje samo ti...
Kada mi nedostajes
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostajes...
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
I TI SE TAKO ZOVEŠ ,SAMO SE JOŠ NISI SETIO...
Znaš kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku.
Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada,
ne nečeg što se priprema.
Odjek sam svega zajedno.
I Ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.
I mirnoćnom svoga spolja.
Šta je, uopšte, ime?
Ono je naša mogućnost da letimo
kroz prostore kao opiljci svemira,
i da plodimo cvetanja veštinom
poverenja i majstorijom nade.
Znaš kako se ja zovem?
Ne kao ime i prezime, već kao boja života?
Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja plamtim.
I čuvam u tom požaru
način paljenja zvezda.
Otud i takve čarolije u dubini mog oka.
Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: ČEKANJEM TEBE
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
ČEKANJU DOĐE KRAJ
Šta mogu ja da kažem o toplom oku izvora, tako sablasno prečistom i tako glatko gordom?
Mirisalo je na nešto devičansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nešto još dublje i davnije.
Poskidali smo odeću i skočili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protiče, umirilo se i zgrušalo u pogašenim plićacima.
Ronili smo i tražili.
Sada nas je bilo četvoro: dve mreže i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju.
U prethodnim životima, što su mi se događali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duše.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osećao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojčica se grčila obavijena koprenom moje treperave nežnosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio telom kavez od zagrljaja.
Mreže su se zamrsile i pomešale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
I motali smo u vodi moju dušu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od ljubavi. Da plivamo kroz večnost.
Miroslav Antić
UMESTO JEDNOG SPOMENIKA
Ima na svetu ljudi: dobri, a ne znaš zašto. Svi kukaju, a jedan među njima ćuti, ili se smeška bezazleno, ali ostale teši. Ima i on svoj roman, sa trzavicama, kuburama, malim ličnim dohotkom, ponekim većim snom, ali ga nećete čuti da se ispoveda. Čuva za sebe svoj tihi svet briga i radosti, pa i ako ga čujete jednom u godini da plane, ili ga vidite o prvom maju da je popio čašu više, nekako vam smešan, neuk, pravi amater među profesionalcima i biznismenima života.
Ima takvih ljudi. Ako ti treba lud i jak, pozoveš jednog od njih, i on ti na leđima preseli čitavu kuću. Zna se: on to ume, on nikoga nije odbio, pa je nekako i razumljivo da baš njega pozoveš. I razumljivo je, naravno, da od njega tražiš na zajam alat, kad treba nešto da se popravi. I da ručaš kod njega kad ne znaš gde ćeš. I da ga tapšeš po ramenu i da mu stalno ponavljaš:
– Ti si, stvarno, jedan veliki drugar.
Kad praviš kod kuće neku sedeljku, on je taj koji najbolje zna da spremi meso na žaru, ribu, pasulj sa rebarcima. Opašeš mu kecelju, ćušneš ga u kuhinju među žene i neprekidno ga hvališ kako je kulinarski genije. A on se smeška. Milo mu.
Kad treba da ti se popravi struja, brava, nešto na kolima, nešto u kupatilu – on to zna. Bojlere menja kao od šale. Kad ne dihtuju prozori, za jedno popodne on to uredi.
Sreo sam pre neki dan takvog jednog čoveka, starog prijatelja. Dugo se nismo videli. Ima čitavih pet godina. Šeta sa ćerkicom po suncu, a neobična mi slika: on prosed i proćelav, a dete malecno kao miš, upliće mu se oko nogu, jedva hoda, batrga se, sapliće...
Sedimo uz kafu na hladnom aprilskom suncu u bašti kafanice i razgovaramo o životu. Dete uz njega, mazi se, a on onako ogroman, pa nezgrapan, četvrtast, sa rukama kao lopate, miluje ono malo stvorenje, privija ga uz sebe, podetinjio zajedno s njim, tepa... I ja sam roditelj, i video sam i druge roditelje, ali čini mi se da sam tog prepodneva upoznao najveću ljubav na svetu: nešto ljudsko, malo, sa kikama i prćastim nosem, nešto što ne zna kako mu je ime, nešto bespomoćno belo, a već kao ume i da se duri, i da se krije iza stolica, i da se raduje, a uz njega nešto dobro i veliko, ljudina jedna sa srcem velikim kao bundeva, jedan pravi tata, koji je svima pomogao u životu, koji ima snage za tri kubikaša, a sad ume pažljivo da obriše dugmence nečijeg balavog nosa, da tepa, da recituje stihove o nekim kucama i macama, da imitira ptice i tu-tu i da menja pelene svojoj upiškenoj princezi.
Čitav dan mi nekako ispao lepši. Odlučio sam da ne odem na jedan važan sastanak, da ne pokvarim nešto u sebi samom posle ovog susreta. Odlučio sam da ne posetim neke prijatelje, da budem sam, da mi bude dobro, da mi bude kao da sam se istuširao od tmurne svakodnevice u kojoj svakog dana nekom nešto ne valja.
Ništa veliko nismo nas dvojica jedan drugom ispričali. Popili smo kafu, on je uhvatio kćer za ruku i otišli su dalje, da šetaju po suncu, jedna mala lopta, zakotrljana kraj jednog ogromnog brda koje se zove: moj dobri, veliki tata.
– Zašto vas ovaj drugar zove: Bivši prijatelju? – pita me kelner dok naplaćuje račun.
– Dugo se nismo videli, a nekada smo bili gotovo nerazdvojni, pa on to tako u šali... Inače, dobar čovek.
– I jeste valjan neki i pošten čovek – kaže kelner. – Samo, takvi pošteni uvek prođu najgore. Već pet meseci traži posao. A to dete, što vidite, usvojio ga kao bebu. Našao malu na autobuskoj stanici i odneo kući. Žena nije mogla da mu rodi, pa je usvojio dete. Ima ih koji usvajaju kerove, dragi moj.
– Manite to sa kerovima – kažem. – I kerovi su na neki način ljudi. Kad su majmuni ljudi, mogu valjda i kerovi da budu...
A dan mi odjednom ispao kao da nema sunca. Moja stara dobričina, moj dobri "bivši prijatelj", muči svoju muku sam, pod kestenovima što su tek olistali, i raduje se sam, na svoj način, sa jednim malim ljudskim bićem koje mu se sapliće oko nogu i sve je manje, klikerastije, što dalje odmiču niz ulicu.
A on, koji je svima pomogao, i kome sad niko ne ume da pomogne, on, koji se smeškao dok je sa mnom pio kafu i nijednom nije zakukao, nijednom se nije požalio, nijednom nije zatražio uslugu, što više odlazi u daljinu izgleda mi sve veći, kao da raste, viši od kestenova i od krovova.
Kao da je sam sebi digao spomenik.
Miroslav Antić
LIČNA PESMA
Ako hoćeš da si nešto
sasvim svoje,
sasvim lično,
ništa na tom belom svetu
ne sme da ti bude slično.
Možeš svemu biti vična,
al’ drukčije sve da umeš.
I toliko neobična
da ni sebe ne razumeš.
A znaš šta je neobično?
Znaš šta nikom nije slično?
Ti si.
Lično i prilično
i odlučno. I odlično.
Miroslav Antić
IKONA - M.Antić
Zaboravi da negde na svetu postoje
nekakvi tvoji muzevi,
i moje zene,
i postelje u kojima su snovi zanata.
Neka drumovi budu
za mene i tebe pruzeni
ove slucajne veceri
daleko,
u nepovrat.
Mozda smo zato i rodjeni
da jednom tuda odemo.
Da ti milujem kosu
kao da sam ti prvi.
A posle
da jedno drugome
malo lepoga dodamo
uz dve-tri mrve ljubavi
i jednu krpicu krvi.
Nikada necu zbog tebe
ici da locem rum,
ni da srocim za vecnost
najbolju pesmu kraj case.
Malo mi se osmehni
kad se vratis niz drum.
I, nemoj da mases.
Ni ja necu da masem.
Poruku je izmenio proleće, 09.07.2015 u 14:06 Razlog: pogrešan pesnik
"A o kiši ti nisam ni rekao:
sve mi je usne ulubila.
Malo me ljubila.
Malo ubila."
M.Antić
"Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!
ŠKOLJKA JE ŽENA
Školjka je žena, kneže moj.
A veruj: u svakoj ženi postoji nešto hranljivo.
Neko ima ključ za nju i otvara je u prolazu
- možda: bezazleno sasvim,
- možda: iz čiste obesti,
- možda: tek tako, iz zanata.
Onda je srče. Onda je baca.
Jer šta će njemu ljuske.
I onda ode dalje za nekim novim školjkama,
jer on to tako jednostavno
i tako prirodno čini.
A neko nikad neće imati ključ.
Raskrvariće usta dok to otvara.
Izlomiće sve nokte. I mučiće se.
I kad otvori školjku i kad je napokon posrče,
vikaće: nije to ta školjka.
Ljudi, zar je to ono što sam hteo?
Neko baci školjku o kamen i polupa je.
Gleda u njene krhotine
i kao da uživa u njenom ugibanju.
I ostavi je da se muči na suncu.
I ostavi je da se suši na suncu.
I da od njenog mekog tela
ostane malo gorke školjke.
A neko, željan školjki, plaća svom svojom starošću
da mu ih drugi otvore i donesu.
Na nekom srebrnom poslužavniku, naravno.
U neko srebrno vreme.
Pred neku srebrnu smrt.
Neko ne voli školjke,
ali nema šta drugo da jede, kneže moj,
i on ih jede dok drugi ozbiljno misle da on u njima uživa.
Ti znaš da sam ja onaj
koji školjke prevari da su ptice
i kad se razmašu krilima
svojih ljuštura da polete,
ulazim u njih precizno kao zrno.
I – mi zajedno trajemo.
I – mi se zajedno mučimo.
I – mi zajedno rađamo po malo bisera što obasjava svet.
Bolje da si mi doneo običnu mrvu peska.
Možda bih oko tog zrnca sam sebi sagradio školjku
kakvu ti ne razumeš: školjku neba i zemlje.
I možda bih oblagao to zrno dobrotom božanskog.
I možda bih ga ugojio u dragi kamen svog sna
i ne bih njime ukrasio srce nijedne druge školjke.
Možda bih, stvarno, uz njega umeo samo da sanjam.
Ti ništa ne razumeš, kneže moj.
Ja govorim o porodu.
Ja govorim o potomcima mog potomstva.
Miroslav Antić
Nosač zemljine kugle
----------
.Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka.Tu nista ne
vraca dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati.
Sve se priginje zemlji.
Sve je nadohvat ruke.
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme
duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta
slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju.
Samo se uputis ravno,pa vrezama od zlata i posle desetak
koraka vec hodas po nebesima.
Zar sve to ne lici na slobodu?
Objasnjavanjem stvari, oduzimamo im nesto od one carolije
od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika
cudesna znacenja svega sto izgleda isto.
Reci su iskracale. Iznosene. I krpljene. Mereno od pre
vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao
cudo svih vidjenja.
Razmisljao sam o tome i to u sebi ponavljao,jer osecao sam
nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima
svetlosti i bespucima vasione.
Eto, to je moj zivot i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosac zemljine kugle.
Mika Antić
U KRUG
Ne razumem se ja u ovo kamenje što miruje - i to mu je sva krivica
Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
da ostanem sve do sada
ovom svetu u gostima.
Inače,
objasnite mi ljudi,
šta ću ovako divno blesav sa ovih milion ptica
u mojoj krvi i kostima?
Možda postoji molitva koja sve rešava
i sve prašta?
Možda i u kockama uzidanim u drumove
živi nekakav nemir
neprestan
i dug?
Ali šta ćemo kad nas uvek i opet uvek ima
ovakvih koji stalno
koji stalno,
koji stalno ponovo cvetamo kao bašta
od aprila
do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo - u krug?