Miroslav Antić - Strana 23
Strana 23 od 24 PrvaPrva ... 1321222324 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 331 do 345 od ukupno 348
  1. #331

    Odgovor: Miroslav Antić

    Za onu koja nikada nije otisla iz naseg sokaka.


    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  2. #332

  3. #333

    Odgovor: Miroslav Antić

    A za one koji ipak žele da pročitaju, evo i teksta. Ovo je himna FKV koju je napisao Mika Antić.

    Zapevajte gromko navijači, zaigrajte složno svi igrači,
    Svako srce isto gori, svaka želja isto zbori,
    Nek se poklič is svih grla ori,
    To se naša Vojvodina bori!

    Svi smo jedno to je naša snaga, zdravo zdravo Vojvodina draga,
    Svi nam snovi isto liče svako srce isto kliče,
    Nek se pesma iz svih grla ori,
    To se naša Vojvodina bori,
    Nek se pesma iz svih gla ori,
    To se naša Vojvodina bori!

    Svi smo danas jedna duša, jedna duša jedan tim,
    Vojvodino nek ti rastu krila, najdraža si uvek nama bila,
    Vojvodino, Vojvodino, zapevajmo sada svi,
    Nek se poklič sa tribina ori, to se naša Vojvodina bori!

    Zapevajte gromko navijači, zaigrajte složno svi igrači,
    Svako srce isto gori, svaka želja isto zbori,
    Nek se poklič iz svih grla ori,
    To se naša Vojvodina bori,
    Vojvodina bori!

    Ova himna FKV iz nekog razloga nije preživela.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #334

    Odgovor: Miroslav Antić

    "donesite mi dva vinjaka, jer najviše mrzim samoću..."
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  5. #335

    Odgovor: Miroslav Antic

    oni koji me sreću, misle da ja to putujem.
    a ne putujem ja.
    to beskraj po meni hoda.
    (:*
    ali zvuk oluje čuje samo ti...

  6. #336

    Odgovor: Miroslav Antic

    Kada mi nedostajes



    Mislim tudje misli
    Kradem svoje vreme
    Provlacim ga
    Izmedju oblaka, snova,
    Daljine i snega...

    Kada pozelim
    Da ti nedostajem
    Odsanjam pesmu
    Zatvorim oci
    I na kaldrmi zamislim
    Cvet beli.

    Kada te nema
    Jer tako hocu
    Zaledim osmeh
    U sebi kazem ime
    Udahnem duboko
    I pomislim

    Tako mi nedostajes...
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  7. #337

    Odgovor: Miroslav Antic

    I TI SE TAKO ZOVEŠ ,SAMO SE JOŠ NISI SETIO...


    Znaš kako se ja zovem?

    Ne kao ime i prezime,
    već kao svetlosni znak?


    Zovem se slično odjeku.
    Ne nečeg što je bilo,
    ne nečeg što je sada,
    ne nečeg što se priprema.
    Odjek sam svega zajedno.

    I Ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.

    Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
    Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
    mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
    mirnoćom svoga unutra.
    I mirnoćnom svoga spolja.


    Šta je, uopšte, ime?
    Ono je naša mogućnost da letimo
    kroz prostore kao opiljci svemira,
    i da plodimo cvetanja veštinom
    poverenja i majstorijom nade.




    Znaš kako se ja zovem?
    Ne kao ime i prezime, već kao boja života?

    Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja plamtim.
    I čuvam u tom požaru
    način paljenja zvezda.
    Otud i takve čarolije u dubini mog oka.


    Znaš kako se ja zovem?
    Zovem se: ČEKANJEM TEBE
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  8. #338

    Odgovor: Miroslav Antic

    ČEKANJU DOĐE KRAJ

    Šta mogu ja da kažem o toplom oku izvora, tako sablasno prečistom i tako glatko gordom?
    Mirisalo je na nešto devičansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nešto još dublje i davnije.
    Poskidali smo odeću i skočili u vodu.
    Vreme, za koje postoji izvesna nada da protiče, umirilo se i zgrušalo u pogašenim plićacima.
    Ronili smo i tražili.
    Sada nas je bilo četvoro: dve mreže i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju.

    U prethodnim životima, što su mi se događali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duše.
    Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osećao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.

    Na drugom kraju izvora devojčica se grčila obavijena koprenom moje treperave nežnosti.

    Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio telom kavez od zagrljaja.
    Mreže su se zamrsile i pomešale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
    I motali smo u vodi moju dušu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od ljubavi. Da plivamo kroz večnost.
    Miroslav Antić

  9. #339

    Odgovor: Miroslav Antic

    UMESTO JEDNOG SPOMENIKA

    Ima na svetu ljudi: dobri, a ne znaš zašto. Svi kukaju, a jedan među njima ćuti, ili se smeška bezazleno, ali ostale teši. Ima i on svoj roman, sa trzavicama, kuburama, malim ličnim dohotkom, ponekim većim snom, ali ga nećete čuti da se ispoveda. Čuva za sebe svoj tihi svet briga i radosti, pa i ako ga čujete jednom u godini da plane, ili ga vidite o prvom maju da je popio čašu više, nekako vam smešan, neuk, pravi amater među profesionalcima i biznismenima života.

    Ima takvih ljudi. Ako ti treba lud i jak, pozoveš jednog od njih, i on ti na leđima preseli čitavu kuću. Zna se: on to ume, on nikoga nije odbio, pa je nekako i razumljivo da baš njega pozoveš. I razumljivo je, naravno, da od njega tražiš na zajam alat, kad treba nešto da se popravi. I da ručaš kod njega kad ne znaš gde ćeš. I da ga tapšeš po ramenu i da mu stalno ponavljaš:

    – Ti si, stvarno, jedan veliki drugar.

    Kad praviš kod kuće neku sedeljku, on je taj koji najbolje zna da spremi meso na žaru, ribu, pasulj sa rebarcima. Opašeš mu kecelju, ćušneš ga u kuhinju među žene i neprekidno ga hvališ kako je kulinarski genije. A on se smeška. Milo mu.

    Kad treba da ti se popravi struja, brava, nešto na kolima, nešto u kupatilu – on to zna. Bojlere menja kao od šale. Kad ne dihtuju prozori, za jedno popodne on to uredi.

    Sreo sam pre neki dan takvog jednog čoveka, starog prijatelja. Dugo se nismo videli. Ima čitavih pet godina. Šeta sa ćerkicom po suncu, a neobična mi slika: on prosed i proćelav, a dete malecno kao miš, upliće mu se oko nogu, jedva hoda, batrga se, sapliće...

    Sedimo uz kafu na hladnom aprilskom suncu u bašti kafanice i razgovaramo o životu. Dete uz njega, mazi se, a on onako ogroman, pa nezgrapan, četvrtast, sa rukama kao lopate, miluje ono malo stvorenje, privija ga uz sebe, podetinjio zajedno s njim, tepa... I ja sam roditelj, i video sam i druge roditelje, ali čini mi se da sam tog prepodneva upoznao najveću ljubav na svetu: nešto ljudsko, malo, sa kikama i prćastim nosem, nešto što ne zna kako mu je ime, nešto bespomoćno belo, a već kao ume i da se duri, i da se krije iza stolica, i da se raduje, a uz njega nešto dobro i veliko, ljudina jedna sa srcem velikim kao bundeva, jedan pravi tata, koji je svima pomogao u životu, koji ima snage za tri kubikaša, a sad ume pažljivo da obriše dugmence nečijeg balavog nosa, da tepa, da recituje stihove o nekim kucama i macama, da imitira ptice i tu-tu i da menja pelene svojoj upiškenoj princezi.

    Čitav dan mi nekako ispao lepši. Odlučio sam da ne odem na jedan važan sastanak, da ne pokvarim nešto u sebi samom posle ovog susreta. Odlučio sam da ne posetim neke prijatelje, da budem sam, da mi bude dobro, da mi bude kao da sam se istuširao od tmurne svakodnevice u kojoj svakog dana nekom nešto ne valja.

    Ništa veliko nismo nas dvojica jedan drugom ispričali. Popili smo kafu, on je uhvatio kćer za ruku i otišli su dalje, da šetaju po suncu, jedna mala lopta, zakotrljana kraj jednog ogromnog brda koje se zove: moj dobri, veliki tata.

    – Zašto vas ovaj drugar zove: Bivši prijatelju? – pita me kelner dok naplaćuje račun.

    – Dugo se nismo videli, a nekada smo bili gotovo nerazdvojni, pa on to tako u šali... Inače, dobar čovek.

    – I jeste valjan neki i pošten čovek – kaže kelner. – Samo, takvi pošteni uvek prođu najgore. Već pet meseci traži posao. A to dete, što vidite, usvojio ga kao bebu. Našao malu na autobuskoj stanici i odneo kući. Žena nije mogla da mu rodi, pa je usvojio dete. Ima ih koji usvajaju kerove, dragi moj.

    – Manite to sa kerovima – kažem. – I kerovi su na neki način ljudi. Kad su majmuni ljudi, mogu valjda i kerovi da budu...

    A dan mi odjednom ispao kao da nema sunca. Moja stara dobričina, moj dobri "bivši prijatelj", muči svoju muku sam, pod kestenovima što su tek olistali, i raduje se sam, na svoj način, sa jednim malim ljudskim bićem koje mu se sapliće oko nogu i sve je manje, klikerastije, što dalje odmiču niz ulicu.

    A on, koji je svima pomogao, i kome sad niko ne ume da pomogne, on, koji se smeškao dok je sa mnom pio kafu i nijednom nije zakukao, nijednom se nije požalio, nijednom nije zatražio uslugu, što više odlazi u daljinu izgleda mi sve veći, kao da raste, viši od kestenova i od krovova.

    Kao da je sam sebi digao spomenik.

    Miroslav Antić

  10. #340

    Odgovor: Miroslav Antic

    LIČNA PESMA

    Ako hoćeš da si nešto
    sasvim svoje,
    sasvim lično,
    ništa na tom belom svetu
    ne sme da ti bude slično.

    Možeš svemu biti vična,
    al’ drukčije sve da umeš.
    I toliko neobična
    da ni sebe ne razumeš.

    A znaš šta je neobično?
    Znaš šta nikom nije slično?
    Ti si.
    Lično i prilično
    i odlučno. I odlično.

    Miroslav Antić

  11. #341

    Odgovor: Miroslav Antic

    IKONA - M.Antić
    Zaboravi da negde na svetu postoje
    nekakvi tvoji muzevi,
    i moje zene,
    i postelje u kojima su snovi zanata.

    Neka drumovi budu
    za mene i tebe pruzeni
    ove slucajne veceri
    daleko,
    u nepovrat.
    Mozda smo zato i rodjeni
    da jednom tuda odemo.
    Da ti milujem kosu
    kao da sam ti prvi.
    A posle
    da jedno drugome
    malo lepoga dodamo
    uz dve-tri mrve ljubavi
    i jednu krpicu krvi.
    Nikada necu zbog tebe
    ici da locem rum,
    ni da srocim za vecnost
    najbolju pesmu kraj case.
    Malo mi se osmehni
    kad se vratis niz drum.
    I, nemoj da mases.
    Ni ja necu da masem.
    Poruku je izmenio proleće, 09.07.2015 u 15:06 Razlog: pogrešan pesnik

  12. #342

    Odgovor: Miroslav Antic

    "A o kiši ti nisam ni rekao:
    sve mi je usne ulubila.
    Malo me ljubila.
    Malo ubila."

    M.Antić
    "Ukrašću srce od cigana da raskrstim sa brigama"!

  13. #343

    Odgovor: Miroslav Antic

    ŠKOLJKA JE ŽENA

    Školjka je žena, kneže moj.
    A veruj: u svakoj ženi postoji nešto hranljivo.

    Neko ima ključ za nju i otvara je u prolazu
    - možda: bezazleno sasvim,
    - možda: iz čiste obesti,
    - možda: tek tako, iz zanata.
    Onda je srče. Onda je baca.
    Jer šta će njemu ljuske.
    I onda ode dalje za nekim novim školjkama,
    jer on to tako jednostavno
    i tako prirodno čini.

    A neko nikad neće imati ključ.
    Raskrvariće usta dok to otvara.
    Izlomiće sve nokte. I mučiće se.
    I kad otvori školjku i kad je napokon posrče,
    vikaće: nije to ta školjka.
    Ljudi, zar je to ono što sam hteo?

    Neko baci školjku o kamen i polupa je.
    Gleda u njene krhotine
    i kao da uživa u njenom ugibanju.
    I ostavi je da se muči na suncu.
    I ostavi je da se suši na suncu.
    I da od njenog mekog tela
    ostane malo gorke školjke.
    A neko, željan školjki, plaća svom svojom starošću
    da mu ih drugi otvore i donesu.
    Na nekom srebrnom poslužavniku, naravno.

    U neko srebrno vreme.
    Pred neku srebrnu smrt.
    Neko ne voli školjke,
    ali nema šta drugo da jede, kneže moj,
    i on ih jede dok drugi ozbiljno misle da on u njima uživa.

    Ti znaš da sam ja onaj
    koji školjke prevari da su ptice
    i kad se razmašu krilima
    svojih ljuštura da polete,
    ulazim u njih precizno kao zrno.
    I – mi zajedno trajemo.
    I – mi se zajedno mučimo.
    I – mi zajedno rađamo po malo bisera što obasjava svet.

    Bolje da si mi doneo običnu mrvu peska.
    Možda bih oko tog zrnca sam sebi sagradio školjku
    kakvu ti ne razumeš: školjku neba i zemlje.
    I možda bih oblagao to zrno dobrotom božanskog.
    I možda bih ga ugojio u dragi kamen svog sna
    i ne bih njime ukrasio srce nijedne druge školjke.
    Možda bih, stvarno, uz njega umeo samo da sanjam.
    Ti ništa ne razumeš, kneže moj.
    Ja govorim o porodu.
    Ja govorim o potomcima mog potomstva.

    Miroslav Antić

  14. #344

    Odgovor: Miroslav Antic

    Nosač zemljine kugle

    ----------

    .Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka.Tu nista ne
    vraca dozive. Popiju ih daljine.

    Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati.
    Sve se priginje zemlji.
    Sve je nadohvat ruke.

    Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme
    duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta
    slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju.
    Samo se uputis ravno,pa vrezama od zlata i posle desetak
    koraka vec hodas po nebesima.

    Zar sve to ne lici na slobodu?
    Objasnjavanjem stvari, oduzimamo im nesto od one carolije
    od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika
    cudesna znacenja svega sto izgleda isto.
    Reci su iskracale. Iznosene. I krpljene. Mereno od pre
    vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao
    cudo svih vidjenja.
    Razmisljao sam o tome i to u sebi ponavljao,jer osecao sam
    nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
    I hodao sam na rukama.

    I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima
    svetlosti i bespucima vasione.
    Eto, to je moj zivot i moja biografija.

    To sam ja po zanimanju: nosac zemljine kugle.

    Mika Antić

  15. #345

    Odgovor: Miroslav Antic

    U KRUG

    Ne razumem se ja u ovo kamenje što miruje - i to mu je sva krivica

    Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
    da ostanem sve do sada
    ovom svetu u gostima.

    Inače,
    objasnite mi ljudi,
    šta ću ovako divno blesav sa ovih milion ptica
    u mojoj krvi i kostima?

    Možda postoji molitva koja sve rešava
    i sve prašta?

    Možda i u kockama uzidanim u drumove
    živi nekakav nemir
    neprestan
    i dug?

    Ali šta ćemo kad nas uvek i opet uvek ima
    ovakvih koji stalno
    koji stalno,
    koji stalno ponovo cvetamo kao bašta
    od aprila
    do septembra,
    pa onda opet ponovo tako,
    i ponovo,
    i ponovo - u krug?

Strana 23 od 24 PrvaPrva ... 1321222324 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •