Miroslav Antić - Strana 4
Strana 4 od 24 PrvaPrva ... 2345614 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 348
  1. #46

    Odgovor: Miroslav Antic

    PROLOG


    Prekoljite već jednom te vaše violine
    i obrišite gudala o rukave.

    Dignite se na prste kad vas krste.
    I ljube u belo čelo.
    I pljuju u oči plave.

    Pogasite sveće.
    I cveće.
    I trave.

    Prošla su bezazlena leta.

    U ovu noć, zgužvanu kao ćebe
    među nogama časnih sestara
    koje pate od nesanice,
    ja sam poslednje jeftino nebo
    za sve sanjare
    i pijane ptice.

    Oslušnite, to zvezde sa presnim krestama
    kukuriču jesenji vetar.

    Možda je to starost nečujno dotakla
    naše usne i obraz bled,
    i nišani nam kroz zenice
    iz dve pokojne puške.

    Zašto bi, inače, tišina
    tako sanjivo grlila drvored,
    kao pripiti vojnik prozeblu butinu sluškinje
    na rastanku
    u parku
    iza fudbalskog stadiona?

    Gospodine grade,
    vi ne zaslužujete beskrajne bakljade ptica
    iznad krovova davno posivelih,
    ni žute suze u očima bandera
    duž svih ovih ulica,
    gde smo jedinu mladost zevajući oživeli.

    Gospodine grade, dosta je bilo parade,
    vatrometa i zvona.

    Nisam, valjda, uobrazio da to krošnje
    pod mojim oknima jecaju,
    i sviraju u orgulje.

    A ruke im tako oguljene,
    tako uvele,
    tako krastave?

    U ovu noć,
    kad svi ravnodušno put groblja marširaju,
    marširaju,
    i vuku po blatu svoje otrcane vence
    i zakrpljene zastave,
    dižem u ruci trobojne pelene
    nerođenoga sina.

    U ovu noć, kad se magla u daljinama
    zgrušava i razliva,
    kad niko i ne pokušava
    da mi razume u zenicama ove varnice,
    nisam, valjda, uobrazio
    da sam jedini ovako
    lud i naivan, i divan,
    divan kao izlog periferijske starinarnice
    u kome ima mina.

    Vetre,
    izvolite samo,
    pobacajte lišće u reku,
    kao deca svoje raspukle balone.

    Jesen je najbudalastija tuga među tugama.

    Jesen je moja ljubav
    od pet zelenookih slova,
    i laž,
    najdetinjastija laž,
    od koje sam do nesvesti rđav i dobar.

    Vetre,
    šta nas dvojica znamo,
    možda u ovom trenutku u sve žute vagone
    na nekim dalekim žutim prugama
    ulaze devojčice iz naših žutih snova,
    devojčice sa kosom žutom kao raž.

    Zašto bi se,
    inače
    sve ovo zvalo tako žutim imenom: oktobar?

    Mi, koji ovako promuklo tepamo
    i ljubimo,
    mi, očetkani pažljivo kao jedina odela,
    i rasušeni u tuđim sećanjima
    kao iskrpljena olupina
    zaslužili smo noćas ovu poslednju,
    najlepšu svoju plovidbu,
    zar ne, vetre,
    zaslužili smo noćas, kad truli i kisne svet.

    Njeno belo ime među našim utrnulim zubima
    ima ukus krvoliptanja i kupina.

    Kad je volimo, to je tako užasno crveno,
    crveno do dna naše jetre.

    Kad je volimo,
    to je kao kad golim trbuhom srljamo
    na bajonet.

    Nisam, valjda, uobrazio
    da zvona bez razloga zvone?

    Gospodine grade,
    ja sam pošteno prolazio i gazio.
    Sad mi je dosta parade.

    U ovu noć,
    iskraćalu kao serijske bluze i pantalone
    u popravilištima za posrnulu mladež,
    dozvolite mi da se javno iskradem.

    Raskidam rodbinske veze sa onima
    koji večno vole i večno žive.

    Neozbiljan sam kao drveće
    što čupa najzdravije korenje
    i nekud beži tajno
    za šesnaestogodišnjom kometom
    da joj ponudi pokislo gnezdo
    u svojoj razbarušenoj kosi.

    Moja ljubav je sve od molitve
    i od kičmene moždine.

    Moja ljubav je kao pregrejane lokomotive.
    One što napuštaju šine
    i skreću poludele svetom
    nekuda sasvim levo,
    nekuda sasvim beskrajno.

    Moja ljubav je kao kad se poskidamo bosi,
    do srca bosi,
    do sramote bosi.

    Prijavljujem se,
    ako je potrebno da se nekome ludost
    usmeno javi.

    Raspoložen sam da se čitave jeseni
    pravim i naivan i zlatan.

    U ime svih vas kupiću ujutro travi
    najlepši poklon plavi,
    da sporije požuti od zavidljive tuge
    kraj vrata.

    Zabranjujem da drvo pred mojom kućom
    zbunjuju prognozama meteorologa.
    Mi, koji proizvodimo lišće,
    zaslužili smo da živimo duže i od fresaka.

    Polako ova samoća pije mi krv,
    mada je mnogo zdravije popiti duplu
    od bresaka.

    Nije me stid
    što sam u desetercu sisao mleko
    jedne neverovatne domaće matere,

    Iako ponekad pornografski usnim
    i Pariy,
    i Las Vegas,
    i Rio.

    Ja sam od neke vatre matore,
    i već sam razapinjao šatore
    i tamo gde je Atlantski okean bio,
    i gde nikad Atlantski okean nije bio.

    Ja ću vam gledati u lice kad kažem:
    dan.

    Ne učite se iz novina kako da se molite,
    i volite,
    i žalite i šalite.

    Ako smo jednako goli,
    dole paravan!

    Upalite!

    Upalite da zakrpim sva mesta
    gde se polako cepa moja urođena kudelja
    i juče kupljena svila.

    Upalite, da propešačim po sebi
    malo duže i sporije.

    Upalite, neka sve bude smešno
    i budalasto kao prvog aprila!

    I neka satovi igraju, dok se skroz ne
    raskorače,
    svoj otrcani - gran žete - iz istorije.

    Nešto nije u redu odavde
    - do moje krštenice.

    Na usnama mi okoreli
    najukusniji poljupci.

    Od zvezda se u očima
    nagomilale žute ranice.

    Nešto zaista nije u redu:
    ulica se uvija u kukovima
    kao oznojena palanačka raspuštenica
    na vatrogasnom balu
    u rukama sanjivog šefa stanice.

    Vežite me
    čim počnem da sanjam vinograd!
    Zna se ko sam kad se pogase leta.

    Neka me uhapsi moja majka,
    i saobračajna milicija:
    imam najneispravniju kočnicu.

    Mogu da živim jedino ako oktobar liči
    na zlatnorumeni metak.

    Oktobre,
    molim da mi sa pola metra
    budete ispaljeni u slepoočnicu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #47

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #48

    Odgovor: Miroslav Antic

    VOJVODINA


    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
    toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
    vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
    tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
    gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
    gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
    pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
    pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
    tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
    belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
    tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
    kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
    pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
    robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
    ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
    zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
    volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
    jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
    i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
    večito će lepršati nad našim umornim glavama.

    I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
    i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
    i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
    i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
    pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
    K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
    i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
    sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
    ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
    obešenu o bandere, probušenu po čelima,
    uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
    i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
    volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
    Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
    Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
    jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
    I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
    kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
    ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
    ti što si dugovala i naplatila račun,
    nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
    zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
    volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
    i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
    ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
    ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
    pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
    makedonski i lički, preko dalekih njiva,
    i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
    jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
    od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
    Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!


    Ravnica, 1961, pre svih dorađivanja
    Poruku je izmenio SQUAW, 30.08.2006 u 15:26
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #49

    Odgovor: Miroslav Antic

    Vojvodina



    I

    Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu
    ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu,
    tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
    i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
    a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
    blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
    i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
    pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
    i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
    a ona rominja i tinja i survava se sa krova
    sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla
    i kao srce mokra i kao srce okrugla.
    Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
    Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!
    Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
    i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava,
    a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
    i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.

    II

    Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,
    toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku,
    smeđu kao devojačke pletenice,
    tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
    gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
    gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
    pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
    pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali.
    Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku,
    belu od jaganjaca, crnu od paljevina.
    Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
    kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
    pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
    robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
    ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
    zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
    Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica,
    jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
    i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
    večito će lepršati nad našim umornim glavama.

    III

    Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
    Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
    Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
    A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine.
    Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela.
    Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
    Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico!
    Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
    I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo.
    Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
    Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
    oče naš u opancima, u katancima i lancima,
    oče naš iže jesi i iže nisi.

    IV

    I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama,
    i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
    i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
    i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima,
    pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama
    K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
    i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
    sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
    Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
    obešenu o bandere, probušenu po čelima,
    uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
    i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
    Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako.
    Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
    Uvek će biti krovova pozadi krova svakog
    jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

    V

    Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima
    nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
    Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
    sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
    Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
    Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
    Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa,
    Panonija što prašta i što se iz groba seća,
    sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća.
    Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo!
    Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo!
    Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca!
    I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
    Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
    Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom.
    Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
    Jednako se oplodili i rodili i prodali.
    Četir konja debela u pesmu si uprezala!
    Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
    Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
    a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !
    I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice!

    VI

    Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,
    nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
    ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
    ti što si dugovala i naplatila račun,
    nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
    Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti!
    Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
    i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
    ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški,
    ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,
    pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
    makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva!
    I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
    sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
    Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
    Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #50

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #51

    Odgovor: Miroslav Antic

    PESAK


    Ovu pesmu treba čitati
    sasvim polako.

    Malo nakriviti glavu,
    sklopiti oči
    i razmišljati o pesku pustinje
    koji se talasa i prosipa
    a ipak ima svoju povezanost
    i sigurnost,
    jer niko ga nije uhvatio da žuri.

    Naiđu nepogode,
    i on ih utiša svojom težinom.

    Niču i sahnu narodi i kulture,
    a on ih nadživi i zatrpa.

    Eto zašto se ova pesma čita
    polako kao pesak
    dok se naslanja na uho
    na ogromni gluvi prostor oko sebe
    i razmišlja o stvarima
    koje nas čine jakim i dugovečnim.

    Samo onaj,
    ko nije uhvaćen da žuri,
    može se uzvisiti nad početkom
    i krajem
    i zaslužiti vrlinu da bude vladar
    jednog nezamislivog predela,

    i istraživač jedne ružnoće
    ili lepote stvari oko sebe.

    Ko žuri - zakasniće.
    Široko začuđenih zenica,
    ostaće zauvek pobeđen.

    Zauvek samo podanik.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #52

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #53

    Odgovor: Miroslav Antic

    JEDRA


    Bogat sam. Imam oči. Ruke.
    I pune džepove dobrih reči.

    Proći ću noćas kroz sve luke
    brodove stare da izlečim.

    Zubate kotve da odvalim.
    Rumenom pesmom da plane mrak.

    Da za plovidbe svi signali
    u pravcu svitanja dadu znak.

    Postoje nekakva bela vremena
    kad prva mladost u oko kane.

    To je ta lepa praznina mene
    u koju ceo svet može da stane.

    Sa jednom smeđom, toplom vešću
    usne će obalom da mi odu.

    Limune zrele s neba natrešću
    u tamnu gorku vodu.

    Za mnom će vetar, kad me sretne,
    mrmljati neki osmeh nov.

    Krišom ću svima da podmetnem
    pomalo svoga srca pod krov.

    Zorom će okolo cveće rađati
    gde god sam iz krošnji visine pio.

    I još će dugo ljudi pogađati
    i neće znati ko je to bio.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #54

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #55

    Odgovor: Miroslav Antic

    NOSAČ



    I

    Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
    Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

    Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
    To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

    Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

    Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

    Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.


    II

    Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog.
    Mnogima se to dogadja. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan, a ustvari si mnoštvo.
    Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tugujes. Zato i ne volim sahrane.

    Jedino sam si kad ostariš.

    Baš zbog te samoće u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.

    Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

    Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da podjem sam za sobom. Prohodao sam na rukama.


    III

    Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
    Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

    Zar to ne liči na slobodu?

    Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki.
    Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.

    Zar to ne liči na slobodu?


    IV

    Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća.

    Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru.

    Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknut dodir i čuje doslušan sluh.
    I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra prećutati.

    Zar to ne liči na slobodu?

    Tiho, da ne čuje drveće. Spava krošnja uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da je strašno siromaštvo.


    V

    Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom.
    Eto, to su me učili da mislim i da osećam.

    U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar.
    U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani.
    Svet se, u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja.
    Tako su mi govorili i ja sam verovao.

    Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #56

    Odgovor: Miroslav Antic

    VI

    Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen.
    Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari.

    Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima.
    Ne znaju da bezazleno viriš bez mržnje i ljubavi iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice početka.

    Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što mirno protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer učestvuješ u trajanju.
    Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji.

    Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao.


    VII

    Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, vraćao sam se kući kroz zamagljeni lazur rane martovske večeri i ugledao na drumu povorku istih dečaka, okrenutih naglavce.

    Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neoštro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova.
    Najbliži odmaknu zastor koji je delio predeo, polako mi se približi sa blagošću u očima i reče mojim glasom:

    'Iz kakvog ste to čudnog, izvrnutog života, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilično neudobno. Ko vas je to začarao?'

    Ko bi mene začarao? Istraživači drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan.
    Neka poznija učenja svrstavaju me u igru. Ali to je još uvek daleko od svih madjija. To je kao u drveća. Nekakva glad za nebom.


    VIII


    Da sam se uplašio i pobegao sa raskršća, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svačijem detinjstvu.
    Ali ja sam po prirodi bio odveć radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar.

    Savladjujući nemir, uzvratio sam sa osmehom: "Ja sam dečak iz stvarnosti."

    "Pa svi smo mi dečaci i svi smo mi iz stvarnosti", reče on veoma blago kao da izgovara tajnu. "Svi smo iz iste igre.
    Izgleda da vas je neko naopako naučio kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima."

    I ovako je rekao: "Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom. Biti podnožje planine, a osećati se vrhom.

    Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvenog dodira.
    To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati."


    IX

    Mada sam se usudio da ga pažljivo saslušam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim.
    Moje kratkovido doba preteško je za učenje.
    Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenadjuju.

    Tako sam mu i rekao: "Postoje izvesne stvari za koje nisam uvežban.
    Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vašeg govora."

    On me pogleda iskosa i potpuno se približi: "Vreme? A šta je to? Još nisam čuo za vreme."

    Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukčije uskladjen način hitrine razmišljanja.
    On je mislio prebrzo, jer mislio je svetlošću. Ja sam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tudja učenja.


    X

    Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali dečak je stvarno bio dodiriv i živ tog marta na tom raskršću.
    Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraća odjek mog sporog glasa za jednu misao brže nego što je izgovorim.

    Ovako mi je rekao: "Pošto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole.
    Ko uspe sebe da pronadje, okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladaće neznanje i zaći u nove dimenzije: neće razmišljati pljosnato.

    Ovako, kako stojite, treba vam sto života da otvorite prostor i izadjete iz njega.
    Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve će ostati isto, i drveće, i trava, i oblaci, i sumrak.
    Jedino ćete shvatiti da ne postoji prolaznost i privremenost stvari."
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #57

    Odgovor: Miroslav Antic

    XI

    I još ovo je rekao, pre nego što je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost što je u obliku mehura već splasnula nad poljima:

    "Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret.
    Ali postoje drugi, mnogobrojni dečaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine.

    Jedan izgubljen dan uopšte nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nižu do starosti, mogu da budu vaši.
    I vi u njima da ličite na večitog dečaka.

    Tako se zaceljuje umor u oparanim očima i ostaje nam delić naše skrivene čednosti izgubljene u zbilji.
    U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samoćom, savladaćete umeće kojim se prestižu stvari ne samo u pravcu budućnosti, već i u pravcu prošlosti."


    XII

    I još ovo je rekao: "I najveća je snaga samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost.
    Zato vas upozoravam: ako nadjete sebe i odlučite ovako da hodate na rukama, morate biti uporni i biti čudesno odvažni da prihvatite zemlju i držite je na rukama.
    Ako je ispustite, polomiće vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom strašnom težinom.

    Jer po zemlji se ne gazi.

    Treba je pridržavati i treba joj pomoći da bude mlečna i čista u ponorima bezmerja.
    Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade.

    To vam je najprostiji način da pronadjete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda."


    XIII

    Možda su mnogi pre mene na tako nekom raskršću isto ovo doživeli i pobegli od straha.
    Možda će tek doživeti, jer svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce.

    Ja sam te martovske večeri zamolio dečaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrži torbu.
    I spustivši se na ruke, odupro se o svemir.

    I primio sam u dlanove čitavu zemljinu kuglu.

    I odjednom sam shvatio: postoje reči bez usana. I verovanje bez daha.
    To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao kad te začikuju da nešto nećeš uspeti, a ti probaš i uspeš.

    Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti.
    A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.


    XIV

    Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.

    Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo misao kao čudo svih čudjenja.

    Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.

    I hodao sam na rukama.

    I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
    Eto to je moj život i moja biogafija.
    To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #58

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #59

    Odgovor: Miroslav Antic

    Ptica


    Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica,
    Brbljiva, sveznajuća, prozračna kao svetlost.
    Hoćeš li da čuješ čaroliju, prišapnula je ćućuravo
    I dotakla mi kljunom rame I kraičak uha.
    I rekla mi je čaroliju; najvažnije na svetu to je;
    Umeti videti vetar I čuti sneg kako pada,
    Umeti dotaći sumrak na prvom uglu,
    I osetiti na usni zeleni ukus mesečine

    Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
    Jer i ja imam čaroliju, najvažniju na svetu to je:
    Videti nečije lice i čuti nečiji govor
    I dodirnuti rukom nečiju ruku i kosu
    Onda kad više nikog nemaš,
    Kad si ostao sam,
    Kad jedno veliko leto napušta ove ulice
    I ostavlja za sobom žute pečate lišća
    Po trotoarima
    U krošnjama
    I u sećanju.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #60

    Odgovor: Miroslav Antic

    USPAVANKA NA DOMAKU SVITANJA


    1.

    Sve nas je,
    evo
    manje
    bez povratnih karata i prtljaga
    u ovom životu gde grlo rđa od alkohola
    i nežnosti,
    a žene namerno nose tugu sa one strane
    do koje nikad ne dopiru naše utrnule ruke.

    Riču mi prazne boce ispod čela.
    Riču kao preklana bela telad.
    Zaudara mi duša na bezbroj najlepših očiju.
    Na slavoluke i luke.
    Na lutke i belutke.

    Riču mi prazne boce u glavi.
    Molim da neko razume ove dobre trenutke
    kad ležim na mokroj travi
    sa suzama suvim i plavim.
    Molim da neko razume što imam u mesu šume
    i neba rumen grumen,
    dok ćutim ovako glasno i urlam ovako ćutke.

    2.

    Šefe,
    ako boga znate, šefe,
    kad polazi poslednji voz u naše slepoočnice?
    Ako ima vremena,
    pustite nas da se ljubakamo ovako među prtljagom.

    Otvorite širom sve skretnice.
    I blombirajte kočnice.

    Ima nekad
    pa nam je neko veče životinjski drago,
    a ni sami ne znamo zašto je drago.
    Ima nekad,
    pa se po neka stara noć dugo seća
    naših prstiju isprljanih od krvi
    i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.

    Možda smo iskreno hteli da se ova stanica zove:
    sreća.
    Pa šta ako i nije: sreća?
    Možda se mi i nikad nismo poznavali
    a sve vreme se mislilo
    da smo se divno poznavali.

    Šefe,
    ako boga znate, šefe,
    kad ide poslednji oz u naše izgužvane
    prastare kože?

    Da li primate možda umesto novca cveće?
    U redu:
    napišite nam dve karte dokle se za jedan buket može,
    a neće,
    a nikako se neće,
    a užasno se neće.

    3.

    Kad ti voz ode,
    sakrij pod pazuh smotuljak moga duha.
    Biće mi lakše da sve zaboravim
    ako znam da me se neko seća.

    Biće mi lakše ako znam
    da smo skuplje plaćeni tamo
    gde smo se besplatno delili,
    nego gde smo se pogađali i prodavali.

    Inače,
    ako misliš da se ova stanica zove: sreća,
    izvini,
    uopšte se ne zove: sreća.
    Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali,
    izvini,
    mi smo se divno poznavali.

    Hoću da podelimo noćas
    ovu poslednju krišku sna i ćutanja
    i sažvaćemo je
    svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.

    Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna
    ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?

    U redu:
    presedećemo još koji nestrpljiv sat,
    a onda jutarnjim vozovima otputovati,
    otputovati,
    otputovati,
    bajagi iznenadno.


    4.

    Ostani tako i ćuti.
    Pogledaj: pod oknom trg.

    Mala drolja subota u krznu od inja.
    Sasvim mala,
    mala zabludela subota
    sa podsuknjom od taftanog praskozorja
    i brošem uličnog fenjera od prekoputa.

    Voleo bih da shvatiš zašto sam ponekad tako vreo
    kao jug.
    Pa ja sam,
    rođeno moje,
    u krvi stvarno jug.

    Jug moraš da razumeš zašto je i plugu drug.
    Moraš to da razumeš dok se ovo severno lišće
    kovitla,
    kovitla u krug
    i vetar kroz naše glave
    rominja,
    plače
    i luta.

    Jug moraš da razumeš zašto ore,
    ore,
    ore ...

    Jug moraš da razumeš ove zore.
    I kroz sve zore.

    I da oprostiš što ništa bolje ne umem da ti kažem
    sad kad se poslednji put voli.

    I da oprostiš što te ranjavim poljupcima
    budim iz sna.

    Ali ako smo se u ovoj čekaonici naše ljubavi
    poskidali goli,
    od strašnog umora,
    od strašne sramote goli,
    - onda bar budimo kako treba goli
    od zvezdanih visina do dna.

    5.

    Sedi malo i ćuti.
    Pogledaj za oknom: lađe. Svaka u oku po jedno uzglavlje ima.
    Odlaze u svoje meblirane zalive
    da sruše jarbole butina i skinu jedra veša,
    da se pošteno odmore od plovidbe među gadovima.
    Spuštaju kapke na srcu jeftine prodavnice šarenila
    sa poderanim čarapama i prstenjem od lima.

    Vuku se ulicom našminkane fabrike mleka
    koje su dojile prolaznike ko zna po kakvim gradovima.

    Pogledaj:
    za oknom nebo izvrnulo dlan.
    Lete trotoarom papirići neba i jeseni
    kao pregršt uvelih makova.

    Tako bih želeo da svi usne
    jedan veliki i topli san.
    I ovi železničari,
    što se odvlače posle noćne smene
    u trećerazredne hotelske sobe svojih brakova,
    i ovi sa šeširima,
    i sa kapama,
    svi što su pretplaćeni na sigurnost,
    na isti ukus nežnosti i topline,
    tamo gde se iz dana u dan istim lažima
    ispisuje ta isto bespomoćna hronika,
    tamo, gde kad se probude
    ostavljaju samo oblike svoga tela
    u vrelom zadahu posteljine
    i pljuju na pod,
    i kašlju u ogledalo dok se umivaju,
    i mokre u vedro ispod umivaonika.

    6.

    Ja znam sva svratišta i zavetrine.
    I garsonjere šiparice
    čiji poljupci imaju ukus maminih saveta
    i ostavljaju po koži stidljive tragove.

    I budoare udovice
    gde te teraju da se skidaš pred slikama pokojnika,
    pred ogledalima
    i psima.

    I ćumeze matore frajle
    gde ti pred noge skrušeno prostiru pragove
    i čuvaju u patosu svrčke kad dođe zima.
    Moja ljubav je stanica.
    Bunovna čekaonica
    u kojoj nema vremena ni da dosadi ni da zaboli.
    Jedva ću stići pre odlaska
    da se umijem u tvojoj žutoj kosi loman.

    Hreo bih toliko toga da ti kažem.
    a ne umem,
    ne umem ništa bolje sad,
    kad se voli,
    poslednji put uoči brodoloma.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 4 od 24 PrvaPrva ... 2345614 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 21:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 12:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 10:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 21:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 21:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •