BLIZANCI
Bojim se neke glave u snu.
I bojim se kad je noću orman otvoren.
I bojim se kad prolazim pored radnje
sa mrtvačkim sanducima
i zamišljam da su ispod zemlje
i da tamo jedni druge dodiruju ramenom.
Al se ničeg ne bojim,
časnu reč,
ne bojim se ničeg tako strašno
kao dečjeg groblja.
Na groblju mi leži brat.
Ponekad mi dođe pa me probudi.
Sedne nakraj kreveta i drhti.
Ostavi me, brate, i meni je zima.
Kad sam rođen, ja sam rođen
kao blizanac.
On sad misli da je pravo da se menjamo
da i njega pustim bar ponekad
da je malo živ.
Na grobljima gde su ljudi Romi
trava raste od ramena. Ljuta.
Niko nikad nikoga ne obiđe.
I mrtvi su tamo sujeverni,
pa jedan od drugog zaziru.
A na groblju gde su deca Romi
puno cveća i veselo,
ko da su svi živi, kao da će
posle podne ustati i ići u šetnju
ili da će u nedelju, očešljani,
zajedno na vašar.
Ostavi me, brate, i tebi je nekako.
Kad ja idem na vašar?
Kad ja idem očešljan u šetnju?
Ne smem ni da sanjam takve stvari..
Ne bojim se ničega,
časnu reč,
ničega se ne bojim tako strašno
kao dečjeg groblja.