Miroslav Antić - Strana 7
Strana 7 od 24 PrvaPrva ... 5678917 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 91 do 105 od ukupno 348
  1. #91

    Odgovor: Miroslav Antic

    JOCA


    "Jesi l čuo
    da će sutra padati dinari s neba?"
    "Nisam."
    "A jel veruješ
    da ima tica što donosi kolače?"
    "Ne verujem."
    "Jesi l čuo
    da ima negde da je stalno leto?"
    "Nisam."
    "A jel veruješ
    da u radiju žive mali ljudi?"
    "Ne verujem."
    "Marš odavde iz našeg sokaka
    kad ne umeš da sanjaš.
    Da te pokrljam napola - ko lebac.
    Eto!"
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #92

    Odgovor: Miroslav Antic

    BLIZANCI


    Bojim se neke glave u snu.
    I bojim se kad je noću orman otvoren.

    I bojim se kad prolazim pored radnje
    sa mrtvačkim sanducima
    i zamišljam da su ispod zemlje
    i da tamo jedni druge dodiruju ramenom.

    Al se ničeg ne bojim,
    časnu reč,
    ne bojim se ničeg tako strašno
    kao dečjeg groblja.

    Na groblju mi leži brat.
    Ponekad mi dođe pa me probudi.
    Sedne nakraj kreveta i drhti.
    Ostavi me, brate, i meni je zima.

    Kad sam rođen, ja sam rođen
    kao blizanac.
    On sad misli da je pravo da se menjamo
    da i njega pustim bar ponekad
    da je malo živ.

    Na grobljima gde su ljudi Romi
    trava raste od ramena. Ljuta.
    Niko nikad nikoga ne obiđe.
    I mrtvi su tamo sujeverni,
    pa jedan od drugog zaziru.

    A na groblju gde su deca Romi
    puno cveća i veselo,
    ko da su svi živi, kao da će
    posle podne ustati i ići u šetnju
    ili da će u nedelju, očešljani,
    zajedno na vašar.

    Ostavi me, brate, i tebi je nekako.
    Kad ja idem na vašar?
    Kad ja idem očešljan u šetnju?
    Ne smem ni da sanjam takve stvari..

    Ne bojim se ničega,
    časnu reč,
    ničega se ne bojim tako strašno
    kao dečjeg groblja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #93

    Odgovor: Miroslav Antic

    ŽIVORAD

    Što kod krojača
    u izlogu
    vise odela?

    Kad je, braćo reklama
    treba da je reklama.

    Što kod vulkanizera
    pred kućom
    vise gume?

    Kad je, braćo, reklama,
    neka bude reklama.

    E, pa kad je reklama,
    zašto onda ispred škole
    da ne vise nastavnici?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #94

    Odgovor: Miroslav Antic

    KAO PESMA

    Još se danas, rođena,
    moglo plavo voleti
    tu, gde kopni detinjstvo
    i mladost se javlja.

    Sutra će se sigurno
    ceo svet razboleti
    od drukčijeg osmeha
    i drukčijeg zdravlja.

    Dalje će ti zenice
    zelenilom rađati
    i znam da ćeš,
    kao sneg,
    iza svakih tragova
    ostajati bela,
    ostajati čista.

    Al' u sebi,
    zbunjena,
    dugo ćeš pogađati
    što si tako drukčija
    kad si ipak ista.

    O meni se ne brini.
    Prepun divljih gugutki
    ko seoski zvonik, a
    vrelom dušom opružen
    niz obzorja ravna,
    jedini ću ostati
    zubat ko harmonika,
    bez bola u očima,
    prost i jednostavan.

    Znam, sutra će drukčije
    tepati i voleti.
    Naše stare osmehe
    niko neće shvatiti.
    Možda ćeš me tražiti.
    Možda će te boleti.
    Al se više nikada
    neću tuda vratiti.

    Predgrađe pod granama.
    Zvezde su olistale.
    Trepavice sumraka
    uz okna se pletu.
    Strah me je da ne umru
    ove noći blistave
    zadnja svetla nežnosti
    u velikom svetu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #95

    Odgovor: Miroslav Antic

    ZAGONETKA


    Pogodi kako se raste.
    Pogodi kako se lako
    stigne do krova,
    do laste,
    oblaka punog kiše,
    do neke zvezde daleke
    i više
    i još više
    u čudne visine plave.

    Pogodi da li kroz kragnu,
    kroz nogavice,
    rukave,
    dok neka snaga u tebi
    i neka lepota u tebi
    pravo do sunca vodi?

    Zažmuri pa pogodi.

    A možda nije ni važno
    da se unapred setiš.

    Možda se najlepše raste
    kad nista ne primetiš.
    Možda se najlepše biva
    veći,
    jos veći,
    najveći,
    - ćuteći
    sasvim ćuteći,
    kroz neki tihi nemir
    što se u tebi stvori,
    pa gori,
    beskrajno gori
    i nikako da izgori.

    I niko ne zna to.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #96

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #97

    Odgovor: Miroslav Antic

    SERENADA


    Mesec je tupom krivom kamom
    poseko jedno veče žuto.

    Oprosti,
    bio sam skitnica samo,
    pa sam u tvoje oči zaluto.

    I sasvim nespretno prosuo se:
    kao lopata vrelog snega,
    nasmejan,
    izgužvane kose,
    od ptica ranjav,
    od cveća pegav.

    Oprosti,
    uvek moram da odem.
    Vetrove žute jesen već plače.
    Jezera - oči.
    Što kvase vode
    obale obraza za skitačem?

    Uvek se biva lep na početku.
    Pomalo dobar.
    Pomalo tužan.

    Uvek se biva na ovom svetu
    na kraju tuđ,
    na kraju ružan.

    I uvek samo sebe imamo
    i san pun želja,
    nedorečen.

    Mesec je tupom krivom kamom
    poseko jedno žuto veče...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #98

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #99

    Odgovor: Miroslav Antic

    PERINA DRUGA OBALA

    Bio sam neki dan u Banoštoru, u kafani kod "Nane", mnogo sam bio tužan, svaki put neka tuga na mene se navali, kao slon, poklopi me, prignječi; a i ja sam pre svega čovek, pa tek onda sve ostalo; zarđam od tuge, škripim, kloparam od tuge... Sretne me jedna devojka. Veli: ja sam Perina kći. Pera umire.

    Pera Lapov je moj prijatelj, najveći alas na Dunavu, od Slankamena pa gore do Iloka, gromada od ćoveka, Begečanin jedan sa mnogo dece i mnogo duše, drugarčina i nevoljnik, umetnik riblje čorbe i genije šarana u mundiru, jedna violina od alasa, eto šta je, jedan posto one druge obale na koju sam gledao i plakao.

    Nađem čamac. Sednem sa nekim ljudima. A tu sam, u istom tom Begeču, negde kod Jame i kod Sretine čarde snimio svoj prvi kratki film "Druga obala" gde je taj isti Pera Lapov, u narodu nazvan Lapoš, igrao glavnu ulogu, zajedno sa Čedom Mihajlovićem. Sedim u čamcu, praznik je, ljudi se vesele, a meni magla u očima, suze, gledam na onu drugu obalu, Perinu obalu, a on leži tamo, preko u Begeču, skvrčen, sasušen od raka.

    - Što plačeš sinko? - upita me jedna žena i ja joj priznam.
    - Nemoj da ideš kod Pere - kaže mi jedan čovek - to više nije Pera, to je parče od Pere. Nećeš ga ni prepoznati.

    Pera je bio bog Dunava. Posejdon Dunava. Sad ga nema na reci. Čamci se ljuljaju, vrbe mi nekako tužnije i pogurenije, ni voda mi ne miriše na proleće, ceo svet mi crn, kod Srete na čardi ne čujem pesmu, plačem tako zbog praznih čamaca. Zbog kanala kojim možda nikad više zajedno nećemo uploviti u Jamu, zbog mene i njega, zbog ljudske sudbine, zbog toga što ne mogu da razumem strahotu; danas si živ, jak kao četiri bizona, čamac na leđima vučeš, a kroz dva meseca jede te nekakva boljka i ti, jednostavno nestaješ.

    Plakao sam isto zbog Mileta Radujkova kad ga je ubila ista boljka i nije mi bilo jasno kako odjednom čovek može tako da nestane. Kao maslačak. Duneš u njega. I nema ga.

    Sad mi boluje i Pera Lapov. Najveći alas koga je ikada imao Dunav od Iloka do Slankamena i natrag. I ja siđem na begečku obalu, plačem i pođem, pa se vratim.

    Neću da vidim Peru takvog. U mom životu nema takvog Pere. Hoću da svi ostanu onakvi kakve sam ih video poslednji put, nasmejani, divni, detinjasti.

    Sad mi se čini da sam srećan. Pustiću film "Druga obala". Sačuvaću čoveka. Dokle god postoji Begeč i Dunav, ostaće uspomena na njega, alasa čiji je deda bio alas, čiji je otac bio alas, čiji su sinovi alasi, Peru rođenog u čamcu, Peru koji je odrastao u čamcu, Peru koji je, teško meni i njemu, sada u krevetu.

    Otišao sam u Banoštor. Pobegao. A tuga se još gore navalila na mene, kao dva slona, a druga obala, Perina obala, mahala mi je vrbama i, đavo ga zna zašto, odjednom je počela kiša, pa smo plakali zajedno i Banoštor i ja, i nebo i Dunav.

    Miroslav Antić
    Poruku je izmenio SQUAW, 09.10.2006 u 18:06
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #100

    Odgovor: Miroslav Antic

    Proročanstvo


    Ne osećati hladnoću,
    ni munje koje grme
    i s vriskom paraju nebo.

    Nasmejan, otići mirno.

    Pretočiti se u vodu,
    u vazduh,
    u zemlju,
    u šume,
    ovakve jedne noći
    pod maglom neprozirnom.

    I onda:
    živeti prostran.

    Biti do kraja sveta
    sve što se doseći može.

    Nikad ne ostati mali.

    Biti miris i boja,
    biti tišina u vetru,
    i biti okean zvezda
    što se u večnosti pali.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #101

    Odgovor: Miroslav Antic

    More hleba i nevolje

    Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, bože mi oprosti, rođen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja.
    A odem, đavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem.
    Kafana - ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći. Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!
    I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek - kažem ja njima:
    - Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od građana.
    I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno.
    - A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva?
    - Znam - kažem. - Samohrana.
    - Đavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine. - I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...
    A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".
    I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rođene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.
    - Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje? A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga. Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?
    - Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada - ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana...
    U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza. Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!
    A oni me gledaju sažaljivo:
    - Takvog ministra u ovoj zemlji nema...
    - Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. - Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.
    Novembar je. Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju. Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme.
    Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.
    - Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona.
    - Opet! - vičem i ja njima.
    I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju.
    Ko mi je kriv, đavo me odneo, što sam večno ostao seljak.

    Miroslav Antić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #102

    Odgovor: Miroslav Antic

    Snovi

    Velike reke imaju ušće
    Koje ih pretvara u okean.

    Veliki vetar prozračne
    Puteve prema ravnici.

    Ja imam samo san,
    Običan malecki san
    U kom sam za pedalj bliži
    Ponekoj zvezdi
    I ptici.

    U zoru, od svega toga
    Čitavo nebo izraste
    Na mojim rukama toplim
    I obrazima snenim.

    I dan je nalik na jedne
    Zenice graoraste
    Oivičene zelenim.

    I uopšte,
    Zvezdo
    I ptico,
    Uopšte,
    Celi svete,
    Divno je kad se u nama
    Neko čekanje javi.

    Pa se od toga na usni
    Nešto rumeno isplete.

    I nešto graorasto
    I zeleno u glavi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #103

    Odgovor: Miroslav Antic

    Notna smrt muzici

    Javno izjavljujem da obilazim mnoge kafane i da tako lepo umem da lumpujem, da je to prosto čudo. Sviraju mi Cigani, godinama, sviraju mi bez nota, iz srca, i znam da sam dobar deo života potrošio na njih i oni na mene, i da sam zbog njih čak i naučio ciganski, tako da niko bolje od mene ne ume da prevede, recimo, sve stihove (ni Branko V. Radičević, ni Rade Uhlik):
    «Pira manđe korkoro, kaj sem devla čororo, kaj sem devla čororo, najma dadorodo...»
    I sad meni dođe moj drug, svirac, Ciganin, čovek pošten, svirao violinu 37 godina, i žali mi se, jer misli da sam neka vlast; žali mi se ide u penziju i teraju ga da uči note.
    Kaže, od kad ga teraju da svira na note on ne ume.
    Pitam Miću Vojnovića, mog druga iz Udruženja estradnih umetnika Vojvodine, predsednika Miću, pitam ga lepo:
    - Što ovaj moj Gaga mora da zna note?
    - Ne može biti umetnik – kaže Mića – jer to su propisi Udruženja Srbije.
    I tako moj Gaga piše četvrtine, polovine i cele note, muči se i ne ume više da svira. Dok mi je napamet svirao, sve je umeo. Sad ništa ne zna. Crta violinske ključeve, a meni ga žao, crta ih naopako, crta ih smešno, crta ih kao dete iz zabavišta, a ljudi, ja vam dajem reč, taj kad je nekad, u ono vreme bez nota, zasvirao «Ševu», onu rumunsku, ja sam plakao.
    Sad gledamo obadvojica belo u njegovu svesku i propalo nam veče.
    - Gago – kažem ja njemu kao bratu – ne mogu ti pomoći. Moraš da naučiš note. I mene je mati opominjala da diplomiram, jer sad se ljudi cene po tome, i badava svih mojih trinaest knjiga pesama, ja nisam diplomirao i ja sam sad dileja. A ti znaš šta na ciganskom znači dileja...
    Sedimo tako, on i ja, prevrćemo tu notnu svesku, gledamo se belo, govorimo malo ciganski, malo srpski, a žao mi violine, biće kiša, žao mi je da violina ne pokisne; pitam ga hoće li da mu je uvijam u papir. Neće. Posle ga ispratim do kapije, jer i portir ga nešto sumnjivo gleda, pa odemo da mu kupimo malo kalafonijuma, a on sve kao nešto neće, a ja sve kao nešto hoću, i idemo mi tako sokacima, pevušimo kroz nos, moj drug Gaga i ja, a on me pita hoću li da mu budem kum, ženi ćerku. I pristanem.
    Sad se ja pitam zašto moj Gaga nije umetnik. Svirao mi je tog dana do pola jedan noću, lepo mi je svirao, plakali smo obadvojica, lepe mi pesme svirao, pesmu o Peri koji plače pred bircuzom, jer ga žena ostavila, i naučio sam kako se ciganski kaže vetar duva, a kaže se «balval purdel», i pevao mi je pesmu ovakvu:
    «Dino, Dino, šumadino...»
    A u prevodu ona kaže: «Dino, Dino, ptico iz šume, kakav glas ti meni donosiš?» - «Donosim ti vest da ti žena leži na samrti». – Neka je, Dino, nek umre, imam šest kradenih volova. Dva ću dati na daću. Dva ću dati na zvona. Dva – da se ponovo oženim.»
    Notnu svesku smo zaboravili negde u jednoj od mnogobrojnih kafana. Idem danas da je nađem za mog druga Gagu.

    Miroslav Antić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #104

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #105

    Odgovor: Miroslav Antic



    Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.

    Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.

    Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.

    Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.

    Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 7 od 24 PrvaPrva ... 5678917 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •