Miroslav Antić - Strana 10
Strana 10 od 24 PrvaPrva ... 8910111220 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 136 do 150 od ukupno 348
  1. #136

    Odgovor: Miroslav Antic

    10.

    I to dete biće sluga.
    I to dete biće pseto
    naviknuto da umire,
    da crkava svakim danom.

    I srešće ga urlik majke.
    I kanuće nad krevetom
    podivljalo radovanje,
    drhtavo i poderano.

    Pokidaće reskim plačem
    vreli vazduh sobe tesne.
    Pašće krvav na dlanove
    uplakane staramajke,

    dok u kujni ded i otac
    sa susedom piju, besne,
    i otvrdlim glasom vezu
    sevdalinke i šalajke.


    11.

    Sused kaže voleo bi
    da se zora ne probudi.
    Da noć ova večno traje,
    jer zenicu peku dani.

    A u mraku svi su isti,
    svi su ljudi prosto - ljudi.
    Ne vidi se da l su gladni,
    Bosi ili poderani.

    Star je sused. Star. I priča
    nije gorkoj usni laka.
    Sporo kreće dah za dahom,
    težak, mokar, prepun dima,

    jer na toj je istoj usni
    jedan rumen osmeh zaklan
    davno nekad, nekog maja
    na dalekim drumovima.

    Davno nekad, nekog maja,
    pod zastavom svetlog kralja.
    išao je na juriše
    golih grudi, golih šaka,

    a iz rata vratio se
    sa gvozdenih pet medalja,
    bradat, prljav, pun vašiju,
    gladan, tmuran, sed i sakat.



    12.

    Na povratku iz daljine
    čekala je iza okna
    da se dođe, da se stane,
    da se rukom kucne tajno,

    obrečena jedna ljubav
    crnokosa, crnooka,
    jednostavna ko reč prosta
    ispred praga zavičajnog.

    Toga maja pod prozorom
    cvetale su žute lale.
    Šta je bilo grubom borcu?
    Šta je bilo da zasuzi?

    Čim da kuca sakat momak?
    U majčinu sve medalje
    što dobuju po vojničkoj
    poderanoj SIVOJ BLUZI!


    13.

    Bolela je svaka čaša
    primicana do usana
    tuđom rukom što je lila
    požar vina preko struna,

    preko vrata violina,
    ožiljaka starih rana...
    Vino. Vino.Pio ratnik.
    Pio prosjak sa Soluna.

    Kao psetu u zubima
    nedeljama ispred crkve
    klatila se stara kapa:
    udelite, boga radi.

    I tako će celog veka
    da se vuče dok ne crkne
    heroj Cera, otac slave,
    pun kolajni i gamadi.

    Ko je kadar za zeleni kadar,
    evo njemu jutro zemlje na dar,
    al bez pola glave. I ponosa,
    al bez pola nosa. Evo jave!
    Evo sreće, al iz prazne vreće.
    Srbija te zaboravit neće.


    14.

    Dok štucaju usta kujne
    zadimljena i pijana,
    u sobi se muči žena,
    kida mokar čaršav s krila

    i starica nad njom drhti
    i šapuće uplakana:
    bog će dati, biće dobro.
    Tiho dušo. Tiho mila.

    Bol će ovaj da pripremi
    čudnu radost zapupljenu
    kad sve želje ko ribari
    zaveslaju na proleće

    i ulove ribu sunca
    krupnu, zdravu i rumenu
    u jezeru rodnog neba
    što se smeje kroz drveće.

    Doskitaće mart sa njiva
    kao dobra vest sa usne.
    Dan plavokos, jak ko zemlja,
    neće više smeh da prosi.

    A deca će da utonu
    u jastuke i da usne
    procvetale grane zvezda
    u rukama i u kosi.


    15.

    U suzama kipe oči.
    Grč se valja po krevetu.
    Ko zemlja je ispucala
    izgrižena usna gruba.

    Da l će moći rvlju vrisku
    da prevari laž o svetu
    izmišljenom kao snovi,
    izmišljenom kao ljubav?

    Ova baka što je rasla
    iz umora ijecaja,
    otkud ima takvu snagu
    za laž divnu, nerazumnu?

    Da l će zbilja jednog dana
    udahnuti soba maja
    i srušiti neko zorom
    plot krezubi prema drumu?

    Da l će zbilja svi, koji su
    u krpama dosad bili,
    zameniti nove dane
    kao rublje, čisto, belo?

    Da l će plavo uštirkane
    kiše, vetar i aprili
    na prag stati? I zacelo
    svima isto biti streha,

    isto svima biti neba,
    i jednako svima smeha,
    i jednako svima hleba?


    16.

    Poslušaj me, dobra ženo:
    u besvesti svoga bola
    veruj, veruj u laž ovu
    poludelu od čeznuća.

    Okotiće Vojvodina
    išibana, modra, gola,
    bes divljaka iz trbuha
    posrnulih niskih kuća.

    I ustaće svi siroti
    život gnjili da osvete.
    Da nad sobom nikad više
    ne grcaju, ne bugare.

    Rodi dete. Spremaj dete.
    Strašnom mržnjom doji dete.
    Ne miriše zalud nebo
    u daljini na požare.
    Poruku je izmenio SQUAW, 26.04.2007 u 19:41
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #137

    Odgovor: Miroslav Antic

    Drugi deo

    1.

    Zabodite, trube, vrisak
    u slabine dana ovih!
    Harlekini, bagro, odbij!
    Dame. prinčevi i drugi.

    Tu prestaju sva detinjstva,
    sve Vrbice i svi snovi.
    Imamo i mi svoju bajku
    o sirotoj Pepeljugi.

    Živela je ko sva deca
    goluždrava, sa ravnice.
    U desetoj put za stadom.
    Trpi, mila.

    Ozbiljnost joj pre vremena
    počupala pletenice
    i pojela sa obraza
    dve jagode rumenila.


    2.

    Majka: brige. Tolko jaja.
    Tolko brašna. Tolko gasa.
    Imala je malo hleba
    u toj srećnoj zemlji hleba.

    Bivalo je da se nekad
    smeh u oku zatalasa,
    al obično: uvek isto.
    Ovo nema. Ovo treba.

    Majka: brige. Majka: suze.
    Gorko nade. Lažno pesme.
    A u ruci malo snage
    da se zbriše tamno s lica.

    Zenice joj bile sive,
    bile prazne ko pred jesen
    da su kroz njih raštrkano
    proletela jata ptica.


    3.

    A otac je hteo njivu
    makar tesnu kao soba.
    Bar bi mogo nešto drugo
    osim psovke tu da kaže.

    I u sumrak, na povratku,
    mogao bi. mogao bi
    da ponese punu šaku
    svoje zemlje.
    Susedima da pokaže.

    Mogao bi na nju leći.
    Zagnjuriti dah u trave.
    Ćutala bi istinito
    kao žena pod čovekom.

    Mogao bi da miluje
    brazde smeđe, kovrdžave.
    Mogao bi i da pljune.
    Niko ništa ne bi reko.

    Želeo je otac njivu
    i skupljao svaku paru.
    Stezao je svitnjak gaća.
    Posrtao pored pluga.

    I pljunuo krv seljačku
    jednog marta na ataru
    kad su guske klinovima
    zakivale nebo s juga.


    4.

    I umro je istog marta
    u kafani pored vina
    gde je bio da podavi
    uzaludnih snova štenad.

    Ko slučajno, jecala je
    tako ljudski violina
    i pevala nešto tužno
    i promuklo neka žena.

    Iza sela ima groblje.
    Isti crvi. Iste ruže.
    Željno raste red krstova
    iz visoke guste trave,

    kao da su to mrtvaci
    prema nebu digli ruke
    da zagrle dobrog boga.
    Da zagrle, I udave.
    Tu su oca sahranili
    pod pokrovom zemlje lepe
    pod vrbinim rasretalim
    lepršavim, mekim krilom.

    Prvi put mu ovo bilo
    da ne ide nekud peške.
    Zar prvi put, pa - u raku?
    Bog rekao. Tako bilo.


    5.

    Mukali su niz puteve
    dugo bolno mnogi dani.
    kao stada što ne znaju
    kad su gladna da oćute.

    Prolazila Vaskresenja.
    Prolazili Ivanjdani.
    Nevešto je neko nebom
    nažvrljao zvezde žute.

    Bez oca je bilo teže
    nego usni bez pogače.
    Radila je sama mati.
    Gnječio joj život zdravlje.

    Prestala je da se smeje.
    Prestala je i da plače.
    I ćutke je zarivala
    pomrčinu svoje kose

    kroz prkose u uzglavlje.
    Oj.živote, stari skote,
    što me gledaš tako kravlje.
    sav odran, sav obezglavljen?


    6.

    I kad joj je jednog dana
    vršalica iščupala
    levu nogu do kolena
    i samlela s tuđom slamom,

    i kad su joj za lečenje
    vreću žita besno dali
    i vezali golu ranu
    starom suknjom i maramom,

    i kad više nije mogla
    milovati, udarati,
    ni prodati znoj i muku,
    prodala je svoju tugu.

    Prodala je svoje noći.
    Prodala je usta mati.
    Prodala je sebe samu
    da ishrani Pepeljugu.

    Dolazili strani ljudi
    iz kafane noću kasno
    oznojani, razdrljeni.
    puni pleve puni para.

    i gasili petrolejku
    i drhtali poluglasno
    i na jorgan pri odlasku
    ostavljali dva dinara.


    7.

    Dva dinara. Dva dinara.
    Na njihovom hladnom licu
    sijao je dan sutrašnji
    i detinja bleda sreća.

    Tu je bio san o bluzi
    i zvoncetu za Vrbicu.
    Tu je bio hleb, detinjstvo.
    i na groblju ocu sveća.

    Traljavo je ruka stida
    po usnama razmazala
    šminku krvi, znoja.
    bola, ćutnje, mržnje i gađenja,

    dok su žene torokale
    svom silinom svojih žvala.
    Dani gorči od korenja.
    Noći teže od kamenja.


    8.

    Vikala su i pljuvala
    uz rakiju usta ljudi,
    usta popa, beležnika,
    gazda slugu, i krčmara,

    a ruke su sve odreda,
    bele, crne. meke, tvrde,
    sakrivale ispod stola
    za večeras dva dinara.

    I kada su jednog dana
    na trbuhu žene jadne
    zapupele mehurave
    i sluzave sitne kraste,

    i kada je doktor reko
    da je bolest teška, gadna,
    da od toga truli mozak
    i da meso ne zaraste,
    prestali su da dolaze
    noću kasno ljudi strani,
    prestao je krevet hleba
    od nevolje da se njiše.

    I majka je devojčicu
    ostavila jednog dana
    i u selo nije došla
    nikad više, nikad više.


    9.

    Nisu više došle noći
    kad sanjare ubijeni,
    kad veruju gladni usnom
    da će sutra biti hleba.

    Nisu više došle noći
    kad reč dahom zarumeni
    kroz prozore opuštenu
    progorelu krpu neba.

    Nisu došli lažni snovi
    što varaju ko trgovci,
    ni blizina prvih tajni,
    tesnih, prisnih kao bluza.

    Buljili su pepeljasto,
    mrtvo, hladno, zadnji novci
    poređani po astalu
    punom mrlja, mrva, suza.


    10.

    Gde je sada zla maćeha?
    Gde su sestre plahovite?
    Hitno treba neko rđav.
    Treba bajka. Laž da živi.

    Izmislimo, pa da divno,
    prevarimo sve rovite
    da na svetu nisu samo
    naši snovi za sve krivi.

    Nek se prospu kiše sreće.
    Grim! Andersen! Pomozite!
    Neka bude bal na dvoru.
    Dobošari. Trube. Trube!

    Nek carevi podriguju
    reči lepe, reči site.
    Nek se jadne Pepeljuge
    s prinčevima svojim ljube.

    Za svu decu Vojvodine
    dajte vile! Dajte cveće!
    Ako neće to da prime.
    po njušci ih treba šakom.

    Pljuju deca sa severa.
    Neće bajke. Laži neće.
    Sve je kod njih mimo sveta.
    Sve je kod njih naopako.
    Poruku je izmenio SQUAW, 26.04.2007 u 19:48
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #138

    Odgovor: Miroslav Antic

    11.

    E, pa lepo, draga deco!
    Samo napred! Videćete
    ima koga da se brine
    da sve dobro upoznate.

    Đakon će vas naučiti
    da kroz život kušujete.
    Vlasti će vas naučiti
    gorku krv da propišate.

    Gazda će vas šamarati
    i kamdžijom darovati
    i đerdanom od konopca
    da se veša ko zaželi.

    Ako u grad pobegnete
    tamo će vas silovati,
    opijati i ritati
    po grudima bolno belim.

    Čupaće vam žensku kosu.
    Izbijati zube muške.
    Rugaće se. Smejaće se.
    Draga stoko. Drage golje.

    Uzalud će teći škrgut
    iz krezube vaše njuške,
    mili moji beskućnici.
    sluge, lopovi i drolje.


    12.

    Proleće je kasno stiglo
    i krv sunca gusta žuta
    Buknule su kasno laste
    zagrljajem neba plavog,

    kasno, kasno kao pisma
    zalutala od regruta.
    od jedinca poginulog
    ko zna zašto, negde, davno.

    I jednoga belog dana
    poreznika došlo osam.
    Beležile nešto dugo
    i njušile mudre glave.

    I prodale nisku kuću
    sa natrulom slamom kosom.
    I prodale prag, detinjstvo,
    višnju, noći, plot i lavež.



    13.

    Zašto nije Vojvodina
    od nevolje teža, crnja,
    obećala ma i lažju
    devojčici smeh svanuća

    kad je pošla sa severa
    sa zgužvanih pet-šest prnja
    da prosjači putevima
    isplaženim u budućnost?

    Zašto nije, mati sveta,
    kroz brnjice zarđale
    došapnula ljudske reči
    od utehe zlatno mokre,

    kad su vrbe gladnom njuškom
    zrna zvezda pozobale
    i spustile niz drum noge
    u srebrne mlake lokve?

    Zašto nije dala ruku,
    ni prosula prste blede
    po kosama lepršavim
    kao griva suncokreta?

    Zašto nije dala ruku
    devojčicu da povede
    i da jednoj mutnoj bajci
    pruži sunčan završetak?


    14.

    Razvalite sve kapije!
    Ja počinjem danas mreti
    bez računa, bez procenta
    za najluđu jednu ljubav!

    Pustio sam na slobodu
    iz tamnica celog sveta
    divlji škrgut svojih crnih
    polomljenih ljudskih zuba.

    Optužujem za večeri,
    za košulju brižno belu
    i za prvi pad u seno
    pod mesecom u šljiviku,

    gde od gladi košta banku,
    samo banku dečje telo
    podmetnuto ženski, tiho.
    slučajnome prolazniku

    Optužujem za rastanak
    bez pogleda i bez zbogom,
    i za prvu vinsku krčmu
    gde se jelo u razdanje.

    I za bunar u dvorištu
    što je sprao krv sa nogu.
    Za jedinu maramicu
    zatrpanu u oranje.

    Za kapije bogataša
    zatvarane ispred nosa.
    za ponovna prodavanja
    i za nove, nove banke.

    I za meku raspletenu.
    izgužvanu dečju kosu.
    tako plavu, tako plavu
    ko svršetak uspavanke.


    15.

    Optužujem za imanje
    na kojem se našlo posla.
    Za postelju kraj jasala
    u budžaku štale tamne.

    I za moje nadničare,
    oznojane, zdrave, bose,
    što su noću odlazili
    s devojkama iza slame,

    i kidali nestrpljivo
    retku dugmad s bele bluze,
    i grlili po ramenu
    šapućući nešto drago.

    I voleli jednog mraka.
    I rukavom trli suze.
    I pričali sav svoj život
    presedevši noć pred pragom.

    Njihov glas je bio dubok
    ko daljina kad zarida
    i pesma se odranjala
    tužn,. tvrda, polagana,

    kad bi nebo počinjalo
    da sa tamnih leđa skida
    žuti prsluk i košulju
    oznojanog julskog dana.


    16.

    Optužujem za sve bedne
    u dronjavim kaputima.
    Za sve trupce pogurene
    od umora, žege,. rada.

    Za žilave masne ruke
    obešene niz butine,
    teže, modre kao grožđe
    vojvođanskih vinograda.

    I za suknje devojačke,
    okrpljene i prozračne.
    zadizane mnogo puta
    sa osmehom i sa tugom.

    I za noći septembarske,
    raskvašene, gole, mračne.
    zatrudnele na tavanu
    sa pijanim nekim slugom.


    17.

    I kunem se: čekaj svete,
    kad argati zaprkose.
    Znaćeš, đubre, da ta snaga
    od uzdaha više može.

    Ma žvakali svoje ruke.
    ma gutali rođen osmeh,
    i zastave makar šili
    od zderane svoje kože,

    bar će dići svet po sebi,
    svoga lika, svoga stasa,
    i postaće samom sebi
    zapad, sever, jug i istok.

    Nećeš. zemljo zavičajna,
    u nebesa da narastaš.
    Bićeš viša. Mnogo viša.
    Koliko je čovek visok.
    Poruku je izmenio SQUAW, 26.04.2007 u 19:53
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #139

    Odgovor: Miroslav Antic

    Treći deo


    1.

    Zime dođu ko devojke
    nasmejane, vedre, site,
    pa se grle sa drvećem
    ko pijane oko struka.

    Dođu zime, pa sva bedra,
    pa sve grudi razgolite.
    Ko da bude miran? Ko će
    da izdrži da ne ludi,

    ne kikoće sto mu muka!
    Napuni se stara krčma
    natikača, opanaka, i marama,
    i šubara, i sukanja, i čakšira.

    Dođe miris kuća. štala,
    i strnjika, i pašnjaka.
    Pa se pije. karta, peva,
    psuje. igra, ljubi, svira.


    2.

    A što ume sirotinja
    da podivlja kad joj dođe!
    Zalud skitaj, nećeš naći
    gutljaj mira duž salaša.

    Sve što štedi, ovde prospe.
    Sve što skrpi, ovde prođe.
    Smeh je luđi od zvonjave
    razbijenih vinskih čaša.

    Kipi kolo. Ključa kolo.
    Devojaka jata cela.
    Podivljali tamburaši,
    sve žicama zvone prsti.

    A u kolu, ej, u kolu.
    harmonika ko bol bela.
    pa u svirca luda ruka
    dirke brsti.
    Dušu brsti. Mozak brsti.


    3.

    Podvriskuje Vojvodina.
    Lažnu neku radost stvara.
    Samu sebe zavarava.
    Harmonici trbuh širi.

    Laži sebe. Mene nećeš.
    Ej, strvino, majko stara,
    ispod suknje uštirkane
    krastava ti noga viri.

    Ne zameri što ti kvarim,
    ali prospi smeh iz uva
    i oslušni po kafani:
    nisam sam što tako misli.

    Zar ne čuješ svoje ljude
    da istinu ko ispljuvak,
    slan i krvav, kašlju salom,
    zgrčeni ko psi pokisli.

    Teče vino. Plamti. Gori.
    Al za nekim tamo stolom
    skače neki đak i diže
    punu čašu celoj sali.

    I glave se sakupljaju.
    I sve uši naokolo
    srču reči istinite.
    Đavolu smo dušu dali.


    4.

    Čestitam ti, zemljo rodna,
    baš si neka čudna ljubav.
    Jedanput se zakikoćeš,
    a sto puta brišeš suze.

    Oči su ti tako nežne,
    a pesnica tako gruba.
    Samo jednom pružiš, baciš,
    a hiljadu puta uzmeš.

    Banče krčme. Grca narod.
    Sanja gazda svu noć brojke.
    Ceo Balkan ždere tone
    samlevenog našeg znoja.

    Ulicama razrok žandarm
    namiguje na devojke.
    Pa dokle će tako, zemljo,
    Vojvodino, dušo moja,

    Vojvodino, snago moja,
    Vojvodino, tugo moja,
    Vojvodino, rako moja?


    5.

    Pogani ste, ljudi božji,
    i prokleti preko mere.
    Ni vlast dosta ne poštuješ.
    Baš si, seljo, svinja prava.

    Kad ti dođe gospon finans
    muku tvrdu da proždere,
    klekni lepo, pa ga moli
    nek ti noćas s ženom spava.

    Kaiš steži obavezno,
    tj. ako kaiš imaš.
    Zlopati se da sačuvaš
    za gospoda srce čisto.

    Ljubi nogu što te gazi.
    Puzi. Budi ravan psima.
    Ako meni ne veruješ,
    pitaj popa - on zna isto.

    I naravno: kušuj. Šta će
    tebi, recimo, kultura?
    Ako radnik ima mozga
    čemu onda činovnici?

    Za seljake dovoljna je
    narodna literatura:
    bogomoljcu - Sveto pismo,
    ostalima - sanovnici.


    6.

    U ciglani otmen gazda
    od satena nosi gaće.
    Od kudelje nosi dušu
    i od jute osmeh smrdljiv.

    Šta još čekaš, Vojvodino?
    S jeseni ćeš. S proleća ćeš.
    Ako imaš tvrde šape,
    udri! Udri po očima,

    nek lobanje krv podiđe.
    Nek nestane usni daha
    kao kose na ožiljku.
    U zasedi iza kuće

    ubij staro sunce riđe
    ašovima po potiljku.
    Рobije su digle glavu.
    Рžu lanci i komuna.

    Ošteniće kučka-zima
    vukove s crvenom dlakom.
    Gde su tvoje oštre kandže?
    Zemljo-zveri, gde je buna?
    Zaogrni ćurak suri naopako.


    7.

    Ne daj više da te gaze!
    Nema boga! Nema stida!
    Ne zažali žute zube!
    Kidaj! Grizi srce krasti!

    Sve nevolje i tegobe
    postroj gole pored zida
    i pucaj im u obrve.
    Još se može život spasti

    Pa ako smo primitivni,
    prosti, plitki, nekulturni,
    ako nismo bili lepi,
    nežni, fini i mirisni.

    kada jednom provalimo
    isprljani, tamni.
    tmurni,
    stisni srce, Vojvodino,
    stisni zube, šake stisni!

    Vratićemo svaku ćušku,
    poniženje i bespravlje.
    I u ime svih vekova,
    i u ime svih grobova,

    kad budućnost zarazimo
    novim nekim, svojim zdravljem,
    nikad više neće biti
    gospodara i robova.


    8.

    I polako ide zima.
    I krste se ljudi ovi.
    I teško je dići ruku
    protiv neba i svetinje.

    I polako ide zima,
    i drveće i krovovi
    saginju se načičkani
    svetlucavim plavim injem.

    Odmara se ubog seljak.
    Isteže se i buđavi.
    Ždere pasulj. Zeva. Kunja.
    Ne otvara kravlje oko.

    I kraj vatre kosti greje.
    Pušta stomak. Decu pravi.
    I podmuklo, ćutke, mirno,
    sprema prevrat, bunt i pokolj.


    9.

    Ne šali se, svete beli.
    Ne znaš kome zapovedaš.
    Teško tebi ako paor
    oštri srp kad žetve nema,

    pa zaređa gadan, zao,
    da ubija sve odreda,
    i od sluge krmeljivog
    nesita se stvori neman.

    Težo tebi, svete beli.
    Preko noći bićeš krvav.
    Jer u mome zavičaju
    zna i starac, zna i dete

    da obara presne glave
    mnogo lakše nego drva.
    I da sikće. I da mrzi.
    I da živi do osvete.


    10.

    Voćke će se pretvoriti
    u vešala procvetana.
    Рasecaće pomrčinu
    ljuljuškava, ohladnela,

    mesečina golog mesa.
    I kapaće mir sa grana.
    Mir naježen. Mir obešen.
    Niz ravnicu. Kroz sva sela.

    I doći će niz ledine
    zasukano leto žuto
    i vezaće pežir pesme
    oko grudi goluždravih,

    a u kosi devojaka
    smejaće se sumanuto
    grguravi dan garavi.


    11.

    Zaigraće Panonija
    u crvenim čizmicama,
    našminkana, utegnuta,
    golih nogu i nedara.

    Zaigraće krvav vertep
    bivša kurva ministara,
    kapetana i Cigana,
    robijaša i čobana,

    poreznža i popova,
    nadničara i krčmara.
    I dovešće gajde, frule,
    harmonike, violine,

    pa će pusta niz ulice
    lumpovati mesec dana.
    Podeliće svima redom
    zagrljaje, ruzmarine,

    i buklije
    nalivene komovicom
    - do grkljana.


    12.

    Ej, sloboda zlatokosa,
    belozuba, mrkoputa,
    od baruta vidž rutav.
    od pesama dan pokvašen...

    Niz salaše kolo boso.
    Vaskrsnuta svetla jutra.
    Рazbijeno staklo tuge.
    Izgrižene prazne čaše.

    Jaoj, piću, pa nek crknem!
    Joj, grliću oranice!
    Joj, prestaće da mi viču
    da sam đubre, da sam stoka.

    Pa me neće vući svetom
    od klanice do klanice.
    Joj, prestaće da me pljuju,
    zemljo moja modrooka!

    Nabaviću ženi bundu.
    Kupovaću pet novina.
    Imaće mi ćerka puder.
    I kišobran. I sve drugo.

    Nabaviću rukavice,
    ja-mrcina, ja - živina!
    U fraku ću musti ovce!
    Zbogom bedo! Zbogom tugo!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #140

    Odgovor: Miroslav Antic

    13.

    Ej, slobodo, ej, oprosti,
    niz plotove lud od želje,
    ujedaću, porušiću,
    prosipaću, izgaziću!

    Niz drumove raskoračen,
    na krstove izbekeljen,
    jurišaću pred pijanim
    nedeljama koje sviću.

    Ko će tada da obiđe
    mrtvu prošlost duž ravnice?
    Da donese velik venac
    od pšenice, cveća, trave?

    Zar se nadaš, svete beli,
    kada budu zadušnice
    da ti seljak krst posadi
    čelo glave?
    On će zemlju da izgrize
    očnjacima rala gladnog
    i nad tvojim trulim lešom
    zasejaće suncokrete.

    Kakvo će ti biti samom
    sahranjeno, modro, hladno,
    podzemlje bez vaskresenja?
    Tesko tebi, beli svete!


    14.

    Kad jeseni selom zađu,
    zrele, puste, zlatouste,
    umori se paorija.
    Pripitomi. Zaboravi.

    Od štrajkova sklanjaj glavu.
    Od robije dalje prste.
    Kao da smo, ne daj bože,
    čas svi bistri, čas ćoravi.

    Pretvori se sve u svadbe.
    Sve u provod. Sve u slave.
    Čim ti malo svane duga
    zaboraviš šta je tuga.

    Ume gazda i da časti.
    Prepun stomak. Prazne glave.
    U nedelje neke takve
    vrtoglave. bandoglave,
    malo sita i pršita
    udala se Pepeljuga.


    15.

    E, pa smej se, svete beli!
    I iščaši zglob vilice.
    Kako možeš da se prodaš
    za kiseli gutljaj vina

    i za fićok šljivovice,
    paorijo, sram te bilo,
    bedo podla i jeftina!

    Zar ću s tobom sutra poći
    sekirama u ustanke?
    Zar ću s tobom sutra svetu
    obrisati dlanom suze?

    Ili hoćeš da te kupim
    za maramu, za opaže,
    sakrivenu pod perine,
    u zapećke, u bircuze?

    Još računaš? Još študiraš?
    Nije buna sreski vašar.
    Nećeš doći zadovoljna
    s punom kesom i buragom.

    Ostavićeš kosti bele
    duž drumova,i salaša.
    Zasejaćeš puste brazde
    krvlju, bolom, mržnjom, snagom.


    17.

    A kad crkneš od oranja,
    žetvi, žena, viožna,
    misliš da ćeš u raj poći?
    U anđele? Ne! U tami,

    baš u ime svetog oca
    i u ime svetog sina
    i u ime svetog duha
    poješće te crvi.

    Amin.


    18.

    Prošao sam Vojvodinu
    od kafane do kafane
    i grizao presnom rukom
    birtašici rame celo.

    I kraj šanka, zateturan,
    upirao oči slane:
    daj bokal što zna da vrati
    proleće poneko belo.

    Svega ima birtašica:
    i nozdrva, i butina.
    Nasula mi u mrežnjače
    litru zuba, litru mesa.

    Biće marta ove noći
    bez bokala i bez vina.
    Kosa joj je od vanile.
    Oči su joj od šartresa.

    Al ja nisam liker, ženo!
    Oči su mi lokve kreča.
    Nateraću svet da guta
    vreli katran moga glasa.

    Spusti suknju. Nikad nećeš
    razumeti ovo veče
    što se dimi drumovima,
    i razliva, i talasa.


    19.

    Iz svadbe se vraćam noćas,
    ženo - bože, ženo - brate.
    Udala se Pepeljuga.
    Od svatovca brk mi tinja.

    Bilo slavlje: da se zvezde
    u bunare sunovrate.
    Bilo pusto kao uvek
    kad se ženi sirotinja.

    Zacenjena harmonika
    redom žutih zuba - dirki
    jede kolo, guta. žvaće.
    Zjape mokra usta čaša.

    Ogrezla su divlja lica
    u med plemenite svirke
    pune kletve i zakletve,
    bećarca i očenaša.

    Sviraj! Sviraj, nikad dosta!
    Harmoniko, srećo prosta,
    u kuću je dovedena
    gola snaša, bosa snaša!


    20.

    Jedna noga pored druge
    kao život do života.
    Kikotanje pored tuge.
    Bes. I bolest. Jad. I briga.

    Joj, kakvo je pusto kolo,
    sve pijano naokolo,
    podivljalo i raspusno igra, igra.

    Slava tebi, paorijo!
    Žilava si do zla boga.
    Plikova ti puna šaka
    i masnica puna leđa,

    žrgutanja puna usta
    i žuljeva puna noga,
    a još uvek tancaš, cupkaš,
    brojanice masne ređaš.

    Slava tebi, paorijo,
    ko te smućko i stvorio.


    21.

    Bar da može kolo takvo
    da iziđe ispod trema,
    kroz sokake da se pruži,
    kroz ravnicu da se spusti,

    da u njemu smrsi ruke
    ko god noćas sreće nema,
    da do srži obraduje
    život ovaj, život pusti,

    Panonijo, majko stara,
    pristao bih da me zgaze,
    pristao bih da me prostru
    ispod nogu ovog kola,

    da od moga presnog mesa
    flasterišu nove staze
    kojima će proći sunca
    bez gorčine i bez bola,

    samo da se takvo kolo
    vine u svet i donese
    duše onom ko je kleo,
    snagu onom ko je plako,

    pa večito u kovitlac
    da se vitla, da se trese,
    uvek tako, Vojvodino.
    Uvek tako.


    22.

    Udala se u šesnajstoj,
    pogurena, tiha, mala.
    Рodila je dvoje dece.
    Opet bilo malo hleba.

    I ko nekad njena mati,
    sadjeonašaputala:
    tolko brašna, tolko gasa,
    ovo nema, ovo treba.

    Pai pak je Pepeljuga
    osetila krov nad glavom.
    Prijao je gutljaj mleka
    od mršave svoje krave.

    Prijao je gutljaj neba
    avgustovskog, mekog, plavog.
    Vratio se prag, detinjstvo,
    višnja, noći, plot i lavež.


    23.

    I večeras, dok nad krovom
    vetar s neba srebro skida
    i za oknom pali zvezde,
    plamte dve zemaljske sveće.

    To su oči Pepeljuge.
    U krevetu pored zida
    ona noćas sebi rađa,
    ona noćas suncu rađa,
    svom velikom snu o sreći
    rađa noćas dete treće.
    Poruku je izmenio SQUAW, 26.04.2007 u 20:05
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #141

    Odgovor: Miroslav Antic

    Četvrti deo


    1.

    Noć se peni. Sneži. Mrzne.
    Pepeljuga dete rađa.
    Bol za bolom gorak trne.
    Ruke rastu. Soba raste.

    Rastu trave, njive, kuće,
    reke, sela i predgrađa
    i smetovi beli, beli
    ko postelje srebrnaste.

    Nadima se svet i krupnja.
    Okreće se oko sobe.
    Suze. Vrisak. Kikotanja.
    Nadolaze čudna lica.

    Rastu usne. tvrde, mokre,
    u debele zmije oble
    sa kojih je spao miris
    oblaka i ljubičica.


    2.

    Noć se dimi. Kipi. Jari.
    Među rubljem i mukama
    Strah je ruka crna. suva,
    što noktima meso kida.

    A u sobi, nad krevetom,
    sa Isusom na rukama,
    božija se mati smeška
    pozlaćeno s vlažnog zida.

    Gledaju se oči žena.
    Nasmejane. I otekle.
    Mati boga. I čoveka.
    Glođe vetar crep na krovu.

    Zašto usne sa ikone
    nisu išta božje rekle
    u noć ovu?

    Zar bi bila takav napor
    reč utehe neka lepa
    od koje će makar malo
    biti širi osmeh žene,

    a da nikad to smejanje
    ne podere, ne iscepa,
    ne osoli teškom krvlju
    njene prste izgrižene?


    3.

    A Božić je. Januar je.
    I sneg, mekan kao plesan,
    svu je zemlju upalio,
    svu je zemlju otrovao.

    I bela je noć ko nesvest.
    I drveće krzna stresa.
    I teško je biti noćas
    pošten pravoslavni paor

    Otegle se sa krovova
    skamenjene suze leda.
    Smrzle su se zemlji-gumi
    smeđe sapi pune zdravlja.

    I Božić je. I januar.
    Iza belih nedogleda
    dan se javlja.

    Od atara. do atara,
    od usana. do usana,
    od osmeha, do osmeha,
    od jauka, do jauka,

    molitva je pošla stara,
    zagrcnuta, prošaptana,
    isceđena kao život,
    žuljevita kao ruka.


    4.

    Spustila se Vojvodina
    pred ikonom na kolena
    i razlila iz očiju
    pogled pitom, čist i blistav.

    A u jednom malom selu
    rodila je neka žena
    novog boga i čoveka.
    novog sina, novog Hrista.

    Slivao se znoj i užas
    niz butine i postelju.
    Izgrizla je gorke ruke.
    Poderala tešku kosu.

    I belinom mokrih zuba
    zalajala krv i želju
    na uveli mehur svetla
    iz kandila masnog prosut.

    Rodio se novi čovek
    i popio pričest bola
    koji će ga uvek peći
    u seljačkom grlu kletom.

    I popio dah smrznuti
    vetrovitih rodnih polja
    i veliko belo nebo
    rastegnuto božjim svetom.


    5.

    Nije vera u klečanju.
    Nije vera u svećama.
    Moj sirovi divlji narod
    krstio se i kad kolje.

    Neka peva ovaj tropar
    dogod čezne za srećama.
    Dogod bude humki, vrana,
    i kostiju rodnim poljem.

    Rodio se novi čovek.
    I neka je blagosloven.
    I ako se može nešto
    mesto boga jutros reći,

    neka bude živa rana
    na nedrima zemlje ove
    kroz koju će potocima
    pokvarena krv isteći.

    I nek nikad ne zažali
    ako grca i crkava
    da bi sutra mogli drugi
    nasmejano da se rode.

    I nek nikad ne požali
    svoja oba oka plava
    kojima će molovati
    strehe neba i slobode.


    6.

    Spavaj, spavaj, plavooki.
    Nek te navek sreća prati.
    Još u kujni piju troje.
    Ispod okna dan se gega.

    Spavaj, spavaj, plavokosi.
    Januar se razgranati
    rascvetao iznad krova
    u milion mrva snega.

    A u sobi kaplje mleko
    na jastuke mokre, tople.
    Sisaj, sine, zaveštanje
    što rumene snove čuje.

    Ima zašto da se taho
    na uzglavlju oči sklope.
    Spavaj, spavaj, ima zašto
    na tom svetu da se snuje.

    U prozore buna kljuje.
    Šapću polja. Šapću vode.
    U srcu ti odjekuje
    pucanj krvi i slobode.

    Spavaj bože od čoveka.
    Vredelo je da te rode.


    7.

    Nije ljubav izmišljena.
    Jer daljine kad okopne,
    biće zemlja živa bajka,
    biće zemlja za dečaka.

    I kad vetar, zajapuren,
    kao čoban zore popne,
    bele zore da napasa
    duž utrina i pašnjaka,

    neće više kao danas
    Panonija biti tuga
    što tumara poderana,
    zagrcnuta gladnim plačem,

    a u susret prosjakinji
    nigde brata, nigde druga,
    da joj pruži, da udeli
    komad srca i pogače.

    Napiće se jednog dana
    žedna višnja mlazom kiše
    i rasplešće gustu punđu
    i oprati u barama.

    Neće čovek nikad više
    na umore da miriše.
    Ćilim žita biće prostrt
    u daljine samo nama.


    8.

    Kad utrnu psovke, kletve,
    i ožiljci tuđeg biča,
    uz lice će širok osmeh
    da nakosi radovanje.

    Oživeće na usnama
    grč stoletni. Nepomičan.
    Biće zvezda, biće ptica
    kad razgrneš rukom granje.

    Doskitaće niz drum prappš
    voćke bele i proleća.
    Čekaće ih ded i otac
    sa buklijom nasred njiva.

    Za tebe je, ne od boga,
    već od ljudi mart obećan,
    da se čistim zenicama
    niz pustare osmehiva.


    9.

    Tog je jutra sneg kućerke
    u pokrovce bele utko.
    Kao oči slepog starca
    svod je bio siv i mutan.

    Urlao je ranjav vetar
    i pred svakim zavijutkom
    posrtao bos i dronjav,
    bez šubare, bez kaputa.

    Januar je daljinama
    razdrljio golu sisu
    i grizao kao skitač
    zabasao tuđim krajem.

    Na raspeću iza sela
    rđao je gvozden Isus
    pod gubicom surog neba
    što smrznuto tužno laje.

    U njegovo ime sveto
    gulili su, krali, klali.
    Nikad nije sišo s krsta
    radi mira i spasenja.

    Ostao je gluv i zgrčen
    kako su ga zakovali.
    On je umro. Al će sutra
    ipak biti vaskrsenja.


    10.

    Rđaj, bože, na svom krstu
    i sa svojom svetom knjigom,
    ti, što mome rodnom kraju
    pomogao nisi nikad.

    Razbojnik sam, onaj zdesna
    na raspeću što je digo
    srce svoje mesto krsta
    na zvonaru bezbožnika.
    Poruku je izmenio SQUAW, 26.04.2007 u 10:25
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #142

    Odgovor: Miroslav Antic

    Uspavanka


    Svet ovaj, u stvari,
    i nije
    tako rđav i zao,
    mada poneko plače
    i samuje
    i brine.

    Možda je suton s krova
    sasvim slučajno pao.

    Možda bi i noć da svane.
    Možda bi i noć da sine.

    Volim da svako valja
    i verujem beskrajno:
    svanuća postoje zato
    da čovek lakše diše.

    I sklapam oči.
    I sanjam
    potajno
    to vrelo
    to sjajno
    jutro od vetra i vlati
    što se nad krošnjama njiše.

    A sigurno je važno
    i od svega najpreče:
    za svaki obraz na svetu
    po jedan poljubac skrojiti.

    I kada se umoriš gorko,
    i trne u tebi veče,
    divno je svoj jastuk nadom
    zaliti i obojiti.

    I važno je i ovo,
    važnije od najprečeg:

    kad se toliko lepote
    u sebi čuva i ima,
    umeti,
    da niko ne sazna,
    bar komadić tog nečeg
    umotati u snove
    i dosanjati svima.

    Tako će vek tvoj biti
    manje samotan,
    zao,
    sa manje briga,
    ružnoće,
    i plača,
    i straha,
    i tuge.

    I svaki put kad budeš
    komadić sebe dao
    i svoje snove svetu
    po vetrovima slao,

    ličiće jutro na tebe
    više nego na druge.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #143

    Odgovor: Miroslav Antic

    Poraz jedne zvezde

    Miroslav Antic

    Moj umor potice od zvezda. Nad nekim krovom, u nekoj krosnji, na vrhu nekog grebena, vidis kako na tebi dolazi sjaj udaljenih i davno pomrlih galaksija te da nista ne pocinje od tebe i da se u tebi nista ne moze zavrsiti.
    One ti kazu: izmisli da tvoji okeani imaju ukus soli koji nije nalik na so ovih nasih okeana sto su bili. Izmisli da planine imaju drugu grbavost, svetlost, drugu prozirnost, zemlja drugu mekotu... Izmisli, vicu mi one svojim zutim glasovima obojenim sa nesto malo crvenog, izmisli, vicu da tvoje alge imaju drugu klizavost, da tvoji talasi imaju drugu boju glasa.
    I jos mi vicu: zar mislis da su Gonzalo Nodal ili Vikinzi, Kolumbo ili ma ko od njih, vadili rukama kontinente iz mora? Zar mislis da ste vi na zemlji sami stvarali boje, ukus aprila, miris sna? Zar mislis da stvarno mozes biti nesto drugo nego sto smo mi bili od postanka?
    Govorim tako sa zvezdama. Kao sa smrcu. Ja znam da su one odavno negde umrle, u tim prostranstvima moga oka.
    Kad uhvatim njihovu svetlost u dlanove, ona se raspada kao rondjave svetle krpe i kida kao pepeo. Jer, zvezde su odavno umrle. Ovo je samo svetlost koja dolazi do njih, bas kao sto ce jednog dana svetlost mojih snova doci do nekog drugog i dotaci mu rame ili uho, usne ili onu lepotu oka koja se naziva osmehom.
    Govorim tako sa zvezdom. A ne mogu jos da umrem, iako mi svaka stvar koju srecem govori kao pokojniku. Ne mogu da umrem zato sto mirisem na ribu, na vodu Dunava, na travu koja nice oko panjeva, na tisinu... Stvarno, mirisem na tisinu.
    Onda: uhvatim sebe da je sve to vec nekad bilo. Bili su cvetovi, bio je april, bili su tihi koraci po vodi, bio je smeh koza pretvoren u iskezenost, bila je dobrota i zlo, puzevi, skoljke, ljigavost riblje koze, sve je vec jednom tako davno bilo, kao moj lik, moj hod, moje moranje, moja usamljenost, moja vrtoglavost koja se rastavlja, dise, ide nekuda i posle mi se mrtva vraca.
    Zaklopim oci. Ali to ne znaci da sam ugasio sazvezdje. Nebo moze biti siromasnije za jednu mrtvu zvezdu ili mrtvu galaksiji, ali ne i za njenu svetlost.
    Nad nekim krovom, u nekoj krosnji, na vrhu nekog grebena jedna nova planeta koja tek raste iz pramagle, znam: vec je umorna od mog umora.
    Neka nova planeta koja tek raste iz pramagle.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #144

    Odgovor: Miroslav Antic

    Đacki korzo

    U prvi sumrak
    svi se tu sjate
    ozbiljna lica
    držanja kruta.
    Odu do ugla,
    pa se vrate.
    I opet tako.
    I opet tako
    još dvesto puta.

    Šarena povorka
    gura se, šeta...
    Hiljadu kapa
    i bereta...
    Hiljadu šubara
    i kačketa...

    A uz put pogled
    poneko baci,
    il nešto bajagi
    nevažno kaže...

    Ruku na srce:
    šta sve ti đaci
    uporno traže
    dok troše đonove
    i troše sate,
    dok odu onamo
    i dok se vrate,
    i opet tako
    sve iz početka,
    danas i sutra,
    idućeg petka,
    idućeg jula,
    idućeg maja,
    tamo i natrag,
    i nikad kraja?

    Čarape žute,
    zelene,
    plave,
    i duge noge
    kao štapovi.

    I neki zvrkovi
    na vrhu glave.
    I šiške na čelu
    kao slapovi.

    I podgurkivanja.
    I zavirkivanja.
    I zadirkivanja.
    I dobacivanja.

    A možda ipak,
    ko će znati,
    možda tu ipak
    nešto postoji?

    Možda to nisu
    prazni sati
    kad se u gužvi
    šeta i stoji,
    pa počne tako
    sve iz početka,
    danas i sutra,
    idućeg petka,
    idućeg jula
    ili aprila...

    Možda tu nekom
    rastu krila?

    Možda tu počnu
    sva putovanja?

    Možda se ovde
    najlepše sanja?

    Možda se ovde
    najlepše zeli?

    I možda su se
    baš ovde sreli
    putevi neki
    dugi i tajni,
    putevi beli,
    putevi tajni?

    I možda su se
    baš ovde sreli
    osmesi neki
    - zavoleli?

    Možda baš zato
    jedino vredi
    da su u gužvi
    ovako luta,
    pomalo šašavo,
    pomalo sneno,
    pomalo smišljeno
    i besmisleno,
    pomalo onamo
    i malo natrag,
    i opet tako,
    još bezbroj puta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #145

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #146

    Odgovor: Miroslav Antic

    Nosim u sebi prirodno pravo da se osećam slobodan. Pre svega slobodan od grešne religije sebe, sve više opranog na ivicama dostojanstva. Zato i ne mogu da kleknem, bože. Izvini me. Stojimo jedan prema drugom. Ovo trgujemo nas dvojica mojom i tvojom nežnošću. Evo ti. Daj mi. Pa ćemo na kraju sabrati. Ovo je moja poslednja molitva.

    Ti imaš vekovima sebe. Pa šta još onda hoćeš? Prestani da me proganjaš bar ovih nedelja, ovde u Lenjingradu, i ostavi me na miru. Lutam. Tražim hotel "Angleter" gde se ubio Jesenjin. Pričala mi je Julija Sonceva, supruga pokojnog Dovženka, kako je Majakovski doživeo tu smrt. Ne kao u pesmi sa posvetom.

    Hotela "Angletera" nema. Prekrstili su ga. Moji pratioci izbegavaju da me tamo odvedu, nego me vode kod Puškina. Bože, pa njegova je radna soba bila prolazna. Kao čekaonica na stanici.

    Gospode, molim ti se, ostavi pesnike na miru i u životu i u smrti. Dosta nas je nas samih. Jedino, ako si bio u nekoj našoj budućnosti, prišapni mi pošteno, priznaj mi kao čovek, ličimo li na sebe?

    Nebo polako otežava od oreola jare. Naslikam stazu do Piskarevskog groblja, odlutam tamo bos, a noge mi u povratku ostavljaju pastelne tragove. Odem ponovo. Zalutam. Nestanem. I svi se užasavaju i dugo me oplakuju.

    Onda polako počinjem da crtam daleke predele. Naslikam sebi kolevku na onoj istoj stazi i vidim kako se vraćam ozaren i opet živ.

    Pomagaj bože, kakva je to čarolija kojom umem da pomirim obadve opne ovog sveta? Možda to nije snaga? Možda je orijaško čuđenje koje se u nama javi kad ipak konačno shvatimo da nismo usplahireni?

    Oljušteno od magle, jutro je siromašnije od tišine. Nedostaje mu, sigurno, moja uobrazilja da iz svakoga nestajanja put vodi u nastajanje.

    Krila ne rastu iz tela, nego iz dubine duha. Zašto se mučim da utvrdim da li postoji ili ne suprotno klupče svesti?

    Ja nisam rođen hotimice, niti mi se taj oblik iznenada dogodio. Ja sam nešto od sebe samog i polako se vraćam sebi potpuno prirodno, kao što mi se vraća srce, čvrstina pršljenova ili dar disanja.

    Bože moj, pomoli mi se sa ikone. Uslišiću ti moju molbu.

    Isakijevski sabor, 1976
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #147

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #148

    Odgovor: Miroslav Antic

    Dosadna pesma

    Toliko mi je dosadno
    da ne znam šta ću.
    Kad izlazim iz škole
    nakrivim kapu na levo oko
    i pobijem se sa trojicom
    bar da me vide devojčice.
    Devojčice su smešna stvorenja
    dugonoge,
    okrugle,
    pegave ili kratkovide,
    mnogo lažu i ogovaraju
    i pišu ljubavna pisma
    koja mi stave pod klupu.
    Meni je sve to dosadno.
    Ipak pročitam pisma,
    najlepše reči prepišem
    - ako mi nekad zatreba,
    a od onog što ostane
    napravim papirne lađe,
    napravim ptice,
    slanike,
    žabe,
    i bajagi se igram
    a tako mi je dosadno.
    Dosadno mi je da porastem,
    da nosim tesne cipele
    i da se oženim.
    Oni koji porastu prvo se danima mrze
    onda se danima svađaju.
    Jedino mi je žao mog tate.
    Da je ostao dečak - kao ja,
    baš bismo divno mogli da se družimo
    i da zajedno budemo zaljubljeni
    u nastavnicu istorije.
    Sve ostalo mi je dosadno.
    Toliko mi je dosadno
    da ne znam šta ću,
    nego nakrivim kapu na levo oko
    i pobijem se jos sa trojicom.
    Čak i kad nema devojčica.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #149

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #150

    02 Odgovor: Miroslav Antic

    Obzorja

    Nasloni glavu na moje rame i oslušni.
    Oslušni zenicama.

    Sve što je oko tebe,
    sačinjeno je od nečega u tebi.

    Pokušaj da se osvrneš.
    Svet ima milione vrata.

    Lepo ih možeš opipati i u tami.
    Možeš ih opipati kao zvuk. Kao odjek.

    Svejedno kroz koja vrata prođeš,
    prošao si kroz sebe.

    I sa obe strane te čeka
    ogromna ljudska nada.

    Postoje vrata iskovana od dodira.
    Iskovana od mirisa.

    I vrata načinjena od ukusa
    neke pahulje na tvom dlanu.

    Ili vrata od treperenja jare ponad drumova
    i žarka letnja podneva.

    Postoje vrata nekog tvog tajnog razgovora
    sa klikerima, kamičcima i cvetovima.

    Sa mrvicama kolača kojima hraniš vrapce
    što stanuju pod strehom.

    Onaj kome u oči staju cela nebesa,
    vidi široka krila svemira.

    Ko, kao svrdlo, uperi vid u jednu tačku,
    čitaće dubinu vasione - njene nerve.

    Moje učenje kaže: u isto vreme
    i u istom životu ne možeš videti obe stvari.

    Izabereš li prvi način,
    imaćeš posla samo s ljuskama, sine moj.
    I divićeš se raskoši prostora.
    I verovaćeš da si obuhvatio beskonačno.

    Izabereš li drugi način,
    umećeš spokojno da dišeš protiv vetra.
    Kretaćeš se kroz metež
    lako kao da lebdiš iznad tla.

    U vrevi govorićeš tiho.
    I klanjaće ti se i borovi i trave.

    I bez lukavstva u srcu prolazićeš kroz život
    kao da prolaziš ispod duge.

    Dok drugi misle da držiš u rukama oblike,
    ti ćeš držati ono što je u njima bezoblično.

    I bićeš uvek za korak mlađi od svog vremena
    i bilo koje prolaznosti.

    Onaj ko prođe, a ne zagleda se duboko,
    kao da nije ni bio među ljudima.

    for Greeny

Strana 10 od 24 PrvaPrva ... 8910111220 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •