13.
Ej, slobodo, ej, oprosti,
niz plotove lud od želje,
ujedaću, porušiću,
prosipaću, izgaziću!
Niz drumove raskoračen,
na krstove izbekeljen,
jurišaću pred pijanim
nedeljama koje sviću.
Ko će tada da obiđe
mrtvu prošlost duž ravnice?
Da donese velik venac
od pšenice, cveća, trave?
Zar se nadaš, svete beli,
kada budu zadušnice
da ti seljak krst posadi
čelo glave?
On će zemlju da izgrize
očnjacima rala gladnog
i nad tvojim trulim lešom
zasejaće suncokrete.
Kakvo će ti biti samom
sahranjeno, modro, hladno,
podzemlje bez vaskresenja?
Tesko tebi, beli svete!
14.
Kad jeseni selom zađu,
zrele, puste, zlatouste,
umori se paorija.
Pripitomi. Zaboravi.
Od štrajkova sklanjaj glavu.
Od robije dalje prste.
Kao da smo, ne daj bože,
čas svi bistri, čas ćoravi.
Pretvori se sve u svadbe.
Sve u provod. Sve u slave.
Čim ti malo svane duga
zaboraviš šta je tuga.
Ume gazda i da časti.
Prepun stomak. Prazne glave.
U nedelje neke takve
vrtoglave. bandoglave,
malo sita i pršita
udala se Pepeljuga.
15.
E, pa smej se, svete beli!
I iščaši zglob vilice.
Kako možeš da se prodaš
za kiseli gutljaj vina
i za fićok šljivovice,
paorijo, sram te bilo,
bedo podla i jeftina!
Zar ću s tobom sutra poći
sekirama u ustanke?
Zar ću s tobom sutra svetu
obrisati dlanom suze?
Ili hoćeš da te kupim
za maramu, za opaže,
sakrivenu pod perine,
u zapećke, u bircuze?
Još računaš? Još študiraš?
Nije buna sreski vašar.
Nećeš doći zadovoljna
s punom kesom i buragom.
Ostavićeš kosti bele
duž drumova,i salaša.
Zasejaćeš puste brazde
krvlju, bolom, mržnjom, snagom.
17.
A kad crkneš od oranja,
žetvi, žena, viožna,
misliš da ćeš u raj poći?
U anđele? Ne! U tami,
baš u ime svetog oca
i u ime svetog sina
i u ime svetog duha
poješće te crvi.
Amin.
18.
Prošao sam Vojvodinu
od kafane do kafane
i grizao presnom rukom
birtašici rame celo.
I kraj šanka, zateturan,
upirao oči slane:
daj bokal što zna da vrati
proleće poneko belo.
Svega ima birtašica:
i nozdrva, i butina.
Nasula mi u mrežnjače
litru zuba, litru mesa.
Biće marta ove noći
bez bokala i bez vina.
Kosa joj je od vanile.
Oči su joj od šartresa.
Al ja nisam liker, ženo!
Oči su mi lokve kreča.
Nateraću svet da guta
vreli katran moga glasa.
Spusti suknju. Nikad nećeš
razumeti ovo veče
što se dimi drumovima,
i razliva, i talasa.
19.
Iz svadbe se vraćam noćas,
ženo - bože, ženo - brate.
Udala se Pepeljuga.
Od svatovca brk mi tinja.
Bilo slavlje: da se zvezde
u bunare sunovrate.
Bilo pusto kao uvek
kad se ženi sirotinja.
Zacenjena harmonika
redom žutih zuba - dirki
jede kolo, guta. žvaće.
Zjape mokra usta čaša.
Ogrezla su divlja lica
u med plemenite svirke
pune kletve i zakletve,
bećarca i očenaša.
Sviraj! Sviraj, nikad dosta!
Harmoniko, srećo prosta,
u kuću je dovedena
gola snaša, bosa snaša!
20.
Jedna noga pored druge
kao život do života.
Kikotanje pored tuge.
Bes. I bolest. Jad. I briga.
Joj, kakvo je pusto kolo,
sve pijano naokolo,
podivljalo i raspusno igra, igra.
Slava tebi, paorijo!
Žilava si do zla boga.
Plikova ti puna šaka
i masnica puna leđa,
žrgutanja puna usta
i žuljeva puna noga,
a još uvek tancaš, cupkaš,
brojanice masne ređaš.
Slava tebi, paorijo,
ko te smućko i stvorio.
21.
Bar da može kolo takvo
da iziđe ispod trema,
kroz sokake da se pruži,
kroz ravnicu da se spusti,
da u njemu smrsi ruke
ko god noćas sreće nema,
da do srži obraduje
život ovaj, život pusti,
Panonijo, majko stara,
pristao bih da me zgaze,
pristao bih da me prostru
ispod nogu ovog kola,
da od moga presnog mesa
flasterišu nove staze
kojima će proći sunca
bez gorčine i bez bola,
samo da se takvo kolo
vine u svet i donese
duše onom ko je kleo,
snagu onom ko je plako,
pa večito u kovitlac
da se vitla, da se trese,
uvek tako, Vojvodino.
Uvek tako.
22.
Udala se u šesnajstoj,
pogurena, tiha, mala.
Рodila je dvoje dece.
Opet bilo malo hleba.
I ko nekad njena mati,
sadjeonašaputala:
tolko brašna, tolko gasa,
ovo nema, ovo treba.
Pai pak je Pepeljuga
osetila krov nad glavom.
Prijao je gutljaj mleka
od mršave svoje krave.
Prijao je gutljaj neba
avgustovskog, mekog, plavog.
Vratio se prag, detinjstvo,
višnja, noći, plot i lavež.
23.
I večeras, dok nad krovom
vetar s neba srebro skida
i za oknom pali zvezde,
plamte dve zemaljske sveće.
To su oči Pepeljuge.
U krevetu pored zida
ona noćas sebi rađa,
ona noćas suncu rađa,
svom velikom snu o sreći
rađa noćas dete treće.