Miroslav Antić
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 348

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Miroslav Antić



    Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 - Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").


    Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u "pobočnim umetnostima": na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga.
    U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost. Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću "znali sve" iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov "Rečnik Vojvodine". U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja.
    Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost" - činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao - pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u "Dnevniku", Antić je znao da kaže:
    - Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.


    Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:
    LJubav je jedini vazduh
    koji sam udisao
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem

    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag
    Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.
    Tom Antiću vredi se vraćati. Uvek!


    prepisala sa neta
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Miroslav Antic

    IN MEMORIAM

    1.
    Postoji jedan neverovatan gad
    koji se zove Miroslav Antic.

    Zdere moj hleb.
    Pravi moju decu.
    Nosi moja odela.

    Sa mojom zenom redovno leze
    u krevet svake noci,
    jer zna da sam tog trenutka
    daleko negde, u Lenjingradu.

    I taj Antic,
    koji me upropastio i kao pisca
    i kao coveka,

    dakle, taj Antic,
    koji ce jednog dana vrlo spokojno
    leci i u moju sopstvenu grobnicu,

    pita me jednog jutra:
    sta vam je,
    bogamu,
    covece,
    izgledate mi nekako bolesni?

    A sta se,
    izvinite za izraz,
    bas njega tice kako je meni
    i dokle ja to mogu.

    O meni se najdivnije brinu
    oni koji me ostavljaju na miru.

    A on,
    Pere ruke mojom rakijom,
    ima kljuc od mog ateljea,
    petlja sa mojim plavusama.

    Ljudi,
    taj me tera da citam knjige,
    ogovara me u rodjenoj kuci.
    Svasta laze.

    Mojoj deci,
    zamislite svinjariju:
    mojoj deci kupuje sladoled
    i podmicuje ih.



    2.
    Bio sam mornar,
    bezao sam.

    Ili odem,
    na primer,
    u Pariz.
    Pokrijem se cebetom preko glave.
    Pustim brkove.
    A on me i tu pronadje,
    u nekoj bednoj ulici Zolive,
    u nekom bednom hotelu,
    i vrati kuci,
    i rasplace me.

    Mati moja Melanija,
    koja i ne zna da je rodila mene,
    a ne njega,
    vise ga voli,
    vise mu veruje,
    i on to jos kako koristi.

    A on je ta upeglana stoka
    kojoj ja pisem biografiju.
    On je ta uvazena zivotinja
    uveravam vas,
    on je ta uvazena zivotinja
    kojoj ja dizem spomenik,
    ovako popljuvan i sam
    i do krajnosti zgadjen
    sto moram dam u javno pozajmim oci i dusu
    i ono malo para koje sam jedva pozajmio.



    3.
    Kad sam ja,
    na primer,
    skakao sa Petrovaradinske tvrdjave,
    on je uskakao u djacke citanke.

    Kad me je doktor Savic lecio
    od alkohola,
    on se pravio kao da ima neke veze
    s filmom.

    Gde god se pojavim,
    gurao me je da ga ne obrukam.

    Mesao se u moje snove.
    Primao je moje nagrade.
    Cerekao se na prijemima.

    Jedan licemer.
    Jedan stvarni licemer.
    Jedan provincijalac.

    Jedan koji je trpeo
    sve ono sto ja nisam mogao da istrpim.

    i koji sada tako divno zuri
    da crkne sto pre umesto mene,
    da bi umesto mene,
    djubre jedno,
    da bi umesto mene
    sto pre jedini ziveo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Miroslav Antic

    BESMRTNA PESMA

    1.

    Ako ti jave: umro sam,
    a bio sam ti drag,
    mozda ce u tebi
    odjednom nesto posiveti.


    Na trepavicama magla,
    Na usni pepeljast trag.
    Da li ikad razmisljao
    o tome sta znaci ziveti?


    Ko sneg na toplom danu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar tu ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?


    Po merdevinama maste
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te ceka ona
    lepa, al` lukava duga


    I zivi!
    Sasvim zivi!
    Ne grickaj kao mis dane.
    Siroko zvaci vazduh,
    Prestizi vetar i ptice.


    Jer svaka vecnost je kratka.


    Odjednom: nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.


    Odjednom: na ponekom uglu
    vreba poneka suza.


    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.


    Odjednom svet, dok hodas
    sve vise ti je uzan
    i osmeh sve tisi
    i tisi
    i nekako iskrivljen.


    Zato zivi, al sasvim!
    I ja sam ziveo tako,
    Za pola veka samo
    stoleca sam obisao.


    Priznajem: pomalo luckast.
    Ponekad naopako.
    Al nikad nisam stajao.
    Vecno sam isao.

    Isao...


    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaceni novac trajanja
    i zasij naprsla mesta
    iz kojih drhte cudjenja.


    I nikad ne zamisljaj zivot
    kao uplaseni oprostaj,
    vec kao stalni docek
    i stalni pocetak budjenja.



    2.

    Ako ti jave: umro sam,
    ne brini. U svakom stolecu
    neko me slucajno pobrka
    sa umornima i starima.


    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom coveku.


    Nigde toliko drukcijeg
    kao u istim stvarima.


    Proceprkas li prostore,
    iskopaces me iz vetra.
    Ima me u vodi,
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.


    Biti ljudski visestruk,
    ne znaci biti razcovecen.


    Ja jesam deljiv sa svacim,
    ali ne i razoriv.


    A sva ta cudesna stanja
    i obnavljanja mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.


    Znas li sta su prorocanstva?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    sto vija sebe ukrug.


    Pa sto bismo se oprastali?
    Cega da nam je zao?
    Ako ti jave: umro sam,
    ti znas - ja to ne umem.


    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.


    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nesto
    kao leprsav trag.


    Nemoj da budes tuzan
    toliko mi je stalo da ostanem u tebi
    budalast, cudno drag.


    Nocu kad gledas u nebo,
    i ti namigni meni.


    To neka bude tajna.


    Uprkos danima sivim
    kad vidis neku kometu
    da vidik zarumeni,
    upamti - to ja jos uvek
    sasav letim i zivim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Miroslav Antic

    KAD SAM BIO GARAV


    U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

    Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

    Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

    Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

    Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

    Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
    Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

    U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. Čohano jede sveće, govorili su. Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost. Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

    Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju Princ Eugen. Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. Čega se to vas dvojica igrate? Ničega, rekao sam. On se boji, a ja mu čuvam strah. A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah? Brat, rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. A koga se to bojiš?, upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče, kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. A ti se ne bojiš? Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati, rekao sam. A gdje je tvoj stariji brat? Nemam ga, gospodine vojniče, kazao sam. Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem.

    Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

    Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

    Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. Iz poštovanja, kaže mi basista Steva iz Silbaša. Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas.

    I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

    A Mile Dileja?
    Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
    Uvek ga je tako mnogo želeo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Miroslav Antic

    BEOGRAD

    1.
    Necu da studiram pravo, jer nikad ne bih mogao svetu da dokazem
    da je pravo sto si bacila svoje belo dete pod voz onog proleca.

    2.
    Ni medicinu, jer nikad ne bih mogao da izlecim male bolesne jagode,
    koje su sasvim sazrele na tvom nekada tako tvrdom trbuhu.

    3.
    A pesme cu uvek pisati ovako istinite i ruzne, kao sto je ova dimljiva
    restoracija i nase vecerasnje poznanstvo, ponovo posle deset godina.

    4.
    Bili smo zaljubljeni u tebe svi iz susedstva. Stampedo pubertetlija. Kako bi me
    i prepoznala u tom mnostvu? Guraj me nogom ispod stola, jer svi se mi,
    najzad, na ovom svetu guramo onako kako umemo.

    5.
    Posle tebe ce ostati iste ulice, i deca sto uce u skoli da crtaju prolece, i
    raznosaci novina, i niko nece za tobom posuti kosu pepelom i poludelo
    kukati prema mesecu, mada si u sivim ocima nosila svet koji je vredeo
    vise nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

    6.
    A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postanes nocas kraljica,
    da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, klicu i pisu stihove o tvojim ocima i tvojoj kosi.

    7.
    Naterali bismo i lisce, i balerine u prestonickoj operi i vasarske vrteske,
    i svetlosne reklame da se vrte ukrug kao milioni trunja u tvojoj krvi.

    8.
    Uzmi svoj prtljag. Voz krece minut posle ponoci. Nisam ja ni Arhangel Gavrilo,
    ni milicionar koji se brine o putnicima. Samo sam pijani pesnik i mahacu dugo
    za vozom, jer oboje smo iz iste porodice: iz covecanstva.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Miroslav Antic

    PSOVKE NEZNOSTI


    I

    Najveca slova ljubavi:
    jedan novembar kad nikog nisam voleo,
    ni sanjao.

    Najveca slova nemira:
    jedan novembar kad sam se nad samim sobom
    smeskao vrlo mirno.

    Moj buduci gospodin spomenik
    tih noci me je proganjao, proganjao,
    duz praznih bulevara,
    pod maglom neprozirnom.

    Taj ludak je nekim bronzanim culom shvatio
    to sto se od mene taji jos od kamenog doba.

    Dokazao mi je takve stvari
    od kojih bi se i bog prorocanstva zadivio.

    Kopao mi je javno raku
    i sekao mi vene,
    a sav je izgledao detinjast,
    sav je izgledao dobar.

    Vadio mi je prstom oci,
    a mlakim glasom neprestano me umirivao,
    umirivao.

    Najveca slova zivota:
    kad sam u sirokom luku zivot obisao.

    Najveca slova neznosti:
    kad sam rikao kao krdo bizona
    i sa asfalta pasao travu.

    A onaj premudri od bronze
    kao avet je za mnom isao, isao,
    i na nos mi izisao,
    uceci me da letim korenjem zakovan u zemlju,

    i milovao me po kosi,
    i razbijao mi glavu.


    II

    Nije mi zao
    sto sam ispao naivan
    kao dimnjak sanjalica,
    koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
    iako nisam bljuvao ni pepeo ni zar
    put oblaka i ptica.

    Ja sam vecito cvetao plavo,
    i to bez razloga plavo,
    kao jorgovan,
    u blatu ispred kasapnica.

    Ja sam mislio: u redu,
    razmrskajmo usijane celenke o zid,
    mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

    Ja sam mislio: u redu,
    sve grobare na bastovanski kurs,
    mozda cemo nauciti
    na kosti da kalemimo cvet.

    Sad mi zaista vise nicega nije zao,
    i necu urlati,
    ni sliniti u rukav ako sutra neko,
    ko bude pozvan da nisani,
    na mene prstom ne nanisani.

    Pljujem ja pomalo na vas,
    nadmeni buduci.

    Da se nismo ovakvi prljavi
    grizli i parili,

    da nismo ovakvi nakazni
    pre vas krvarili
    i sanjarili,

    voleo bih da vidim na sta bi licio
    vas okupani,
    puderom posuti
    zaglusujuci svet.

    Najveca slova sramote:
    kad sam bez stida presvlacio,
    svojerucno,
    do gola,
    toliko mamurne usedelicke noci.

    Najveca slova ozbiljnosti:
    kad sam se strasno segacio
    dok sam terao ceo svet oko sebe
    da sa mnom hoda na rukama,
    naglavce.

    Najveca slova vojevanja:
    kad sam u svojoj brzopletoj samoci
    mimoisao metkom jedino cello koje imam,
    pobrkavsi sve pravce.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Miroslav Antic

    MOLITVA


    Poslusaj me, Boze, veliki gospodine,
    ako me jos nekad budes pravio,
    molim ti se, udesi mi da ne budem
    ni milicajac,
    ni car
    ni Ciganin.


    Preetvori me u jedno veliko drvo.
    Sto godina tako da rastem
    i da me onda poseku.


    Nacve od mene da naprave.


    Sto godina u meni testo da mese.
    Od leba sav da se raspadnem.


  8. #8

    Odgovor: Miroslav Antic

    -EPILOG-


    Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.

    To se
    u stvari
    Jutro po sebi peni i razapinje dugu.

    Ja sam priznao jednoj ženi
    Da je život nešto prosto u meni,
    - a nije baš tako prosto.

    Ja sam mislio da ću ići pravo
    dok se ne pretvorim u lenjir,
    a našli su me u krugu.


    Našli su me posle lutanja
    srozanog od vriska do šaputanja.

    Prošao je oktobar.

    Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
    i krv.

    Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.


    Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
    Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.

    Sedite malo kraj mene
    Vidite: opet sam dobar.

    Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
    kao streljanom vojnom beguncu.

    Proletele su ogromne zlatne kočije
    kroz naše utrnule oči,
    - a mi ih sačuvali nismo.

    Nešto mlado nam je rzalo na usni
    i uvelo na jeziku,
    Gorko od smeha i slatko do plača.

    Dozvolite mi
    da, posle svega,
    dalekoj nekoj gosdpođici
    napišem jedno pismo,

    onako malo nostalgično,

    onako kako to pišu
    senilni penzionisani admirali
    svojoj preživeloj posadi
    sa potopljenog razarača.


    Gospođice,
    kazaću,
    gospođice, sve je,
    sve je,
    sve je gotovo.

    Ovde opet cveće pokojno
    prodaju razliveno u parfemske flaše.

    Sve je,
    sve je,
    sve je spokojno
    kao da vetar nikad nije
    išamarao drvored
    i oko odžaka se pleo.

    Gospođice,
    kazaću,
    u ovu jesen,
    frigidnu kao turistkinja
    sa skandinavskim pasošem,
    to što sam odjednom sed
    ne znači i da sam beo.

    Ovo nije ispovest.
    Ovo je gore nego molitva.

    Hiljadu puta od jutros
    kao nekad te volim.
    Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

    Hiljadu puta od jutros
    ja se ponovo plašim
    za tebe,
    izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
    za tebe,
    podeljenu kao plakat
    ko zna kakvim ljudima.

    Da li sam još uvek ona mera
    po kojoj znaš ko te boli?
    Po kojoj znaš koliko su pred tobom
    svi drugi bili goli?

    Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
    a ko plaća?

    Da li sam još uvek
    među svim tvojim životima
    onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima,
    i najkrvavijeg saća?

    Ti si jedina nahranila svu moju glad
    sa ono malo mesa
    i sna.

    Jedina si bila do zuba sita
    sa ono malo mojih noktiju
    i dlanova.

    Voleo bih da tvoji budući sinovi
    naslede boju moga glasa
    i kćeri nose moju tugu
    u prslučićima od svile.

    Voelo bih da ipak negde sačuvaš
    sve moje daleke vrhove
    na horizontalama tvog dna.

    I da proneseš moje oči
    kroz tišinu svih tuđih očiju
    i tuđih stanova.

    I moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

    Ovde kod mene
    dani imaju opori ukus piva i dosade.

    Ponekad kaplju kiše
    čudno,
    spokojno.

    Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.

    Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
    i ne želi da zbriše
    sa svoga oka nešto pokojno,
    nešto zauvek izbrisano,
    nešto golubije.

    Možda je dobro još i ovo da znaš:
    Žene nemaju pravo
    posle tebe ništa da uobražavaju.

    Nekad prvi žutokljunac republike,
    danas - mogu da podignem zarozane čarape
    lično i samoj bogorodici
    u dostojanstvo presvučen oberučke.

    Sve moje nežnosti i gluposti
    još uvek na tvome pragu spavaju
    kao mala kudrava štenad
    na mokrim,
    nabreklim,
    crnim sisama gospođe kučke.

    Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.

    Ova 32 zuba još uvek ljubav
    samo za tebe jecaju i pevuše.

    Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
    U ogledalu vidim:
    sve je
    zauvek
    gotovo!

    Uplašeno sam pijan
    i prazan
    i sam.

    Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
    neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera,
    već posle druge čaše otkrijem putokaze
    koji vode od tebe
    do moga usijanog temena.

    Nikome nemoj reći
    ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag
    i nešto mudrujem o sreći,
    trudim se da bar malo zabrinute dobrote
    tom drugom nekom dam.

    I dok umire drveće
    i susnežica po lišću gazi,
    trudim se da mu bude dobro,
    makar mrvicu dobro,
    u ime izvesnog aorista moje ljubavi
    i davnoprošlog vremena.

    Možda mi nećeš verovati:
    i sa hotelima sam raskrstio, sasvim neopaženo.

    Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
    i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.

    Svi se portiri na isti način brinu
    onako malo rođački, kad im laku noć kažemo.

    Svi se portiri isto onako brinu,
    majke mi,
    majku mu,
    kao da znaju za nas.

    Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.

    Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja.
    Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

    Dalje,
    zaista, ne bih imao ništa više da ti javim.

    Jedino, možda to:
    da si ostala najlepša medalja
    iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali.

    Gospođice,
    ja nisam za tobom bio onako obično,
    gimnazijski zanesen.

    U meni je sve do tabana minirano.

    Inače,
    zapamtio sam:
    ljubav je najgolubija samo u onim kricima
    koji se poklone prvima.

    Dozvoli da se zato,
    zbog nečeg u sebi
    nasmešim, u ovu jesen
    pomalo krišom,
    kroz suze,
    pomalo demodirano,

    ja,
    tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
    ja,
    tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Miroslav Antic

    Senka

    Zbog svega što smo najlepše hteli
    hoću uz mene noćas da kreneš.
    Ma bili svetovi crni, il beli,
    ma bili putevi hladni, il vreli,
    nemoj da žališ ako sveneš.
    Hoću da držiš moju ruku,
    da se ne bojiš vetra i mraka,
    uspavana i kad kiše tuku,
    jednako krhka, jednako jaka.
    Hoću uz mene da se sviješ,
    korake moje da uhvatiš,
    pa sa mnom bol i smeh da piješ
    i da ne želiš da se vratiš.
    Da sa mnom ispod crnog neba
    pronađeš hleba komadić beli,
    pronađeš sunca komadić vreli,
    pronađeš života komadić zreli.
    Il crkneš, ako crći treba zbog
    svega što smo najlepše hteli.

  10. #10

    Odgovor: Miroslav Antic

    SERENADA


    Mesec je tupom krivom kamom
    poseko jedno veče žuto.

    Oprosti,
    bio sam skitnica samo,
    pa sam u tvoje oči zaluto.

    I sasvim nespretno prosuo se:
    kao lopata vrelog snega,
    nasmejan,
    izgužvane kose,
    od ptica ranjav,
    od cveća pegav.

    Oprosti,
    uvek moram da odem.
    Vetrove žute jesen već plače.
    Jezera - oči.
    Što kvase vode
    obale obraza za skitačem?

    Uvek se biva lep na početku.
    Pomalo dobar.
    Pomalo tužan.

    Uvek se biva na ovom svetu
    na kraju tuđ,
    na kraju ružan.

    I uvek samo sebe imamo
    i san pun želja,
    nedorečen.

    Mesec je tupom krivom kamom
    poseko jedno žuto veče...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Miroslav Antic

    PERINA DRUGA OBALA

    Bio sam neki dan u Banoštoru, u kafani kod "Nane", mnogo sam bio tužan, svaki put neka tuga na mene se navali, kao slon, poklopi me, prignječi; a i ja sam pre svega čovek, pa tek onda sve ostalo; zarđam od tuge, škripim, kloparam od tuge... Sretne me jedna devojka. Veli: ja sam Perina kći. Pera umire.

    Pera Lapov je moj prijatelj, najveći alas na Dunavu, od Slankamena pa gore do Iloka, gromada od ćoveka, Begečanin jedan sa mnogo dece i mnogo duše, drugarčina i nevoljnik, umetnik riblje čorbe i genije šarana u mundiru, jedna violina od alasa, eto šta je, jedan posto one druge obale na koju sam gledao i plakao.

    Nađem čamac. Sednem sa nekim ljudima. A tu sam, u istom tom Begeču, negde kod Jame i kod Sretine čarde snimio svoj prvi kratki film "Druga obala" gde je taj isti Pera Lapov, u narodu nazvan Lapoš, igrao glavnu ulogu, zajedno sa Čedom Mihajlovićem. Sedim u čamcu, praznik je, ljudi se vesele, a meni magla u očima, suze, gledam na onu drugu obalu, Perinu obalu, a on leži tamo, preko u Begeču, skvrčen, sasušen od raka.

    - Što plačeš sinko? - upita me jedna žena i ja joj priznam.
    - Nemoj da ideš kod Pere - kaže mi jedan čovek - to više nije Pera, to je parče od Pere. Nećeš ga ni prepoznati.

    Pera je bio bog Dunava. Posejdon Dunava. Sad ga nema na reci. Čamci se ljuljaju, vrbe mi nekako tužnije i pogurenije, ni voda mi ne miriše na proleće, ceo svet mi crn, kod Srete na čardi ne čujem pesmu, plačem tako zbog praznih čamaca. Zbog kanala kojim možda nikad više zajedno nećemo uploviti u Jamu, zbog mene i njega, zbog ljudske sudbine, zbog toga što ne mogu da razumem strahotu; danas si živ, jak kao četiri bizona, čamac na leđima vučeš, a kroz dva meseca jede te nekakva boljka i ti, jednostavno nestaješ.

    Plakao sam isto zbog Mileta Radujkova kad ga je ubila ista boljka i nije mi bilo jasno kako odjednom čovek može tako da nestane. Kao maslačak. Duneš u njega. I nema ga.

    Sad mi boluje i Pera Lapov. Najveći alas koga je ikada imao Dunav od Iloka do Slankamena i natrag. I ja siđem na begečku obalu, plačem i pođem, pa se vratim.

    Neću da vidim Peru takvog. U mom životu nema takvog Pere. Hoću da svi ostanu onakvi kakve sam ih video poslednji put, nasmejani, divni, detinjasti.

    Sad mi se čini da sam srećan. Pustiću film "Druga obala". Sačuvaću čoveka. Dokle god postoji Begeč i Dunav, ostaće uspomena na njega, alasa čiji je deda bio alas, čiji je otac bio alas, čiji su sinovi alasi, Peru rođenog u čamcu, Peru koji je odrastao u čamcu, Peru koji je, teško meni i njemu, sada u krevetu.

    Otišao sam u Banoštor. Pobegao. A tuga se još gore navalila na mene, kao dva slona, a druga obala, Perina obala, mahala mi je vrbama i, đavo ga zna zašto, odjednom je počela kiša, pa smo plakali zajedno i Banoštor i ja, i nebo i Dunav.

    Miroslav Antić
    Poruku je izmenio SQUAW, 09.10.2006 u 18:06
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Miroslav Antic

    Proročanstvo


    Ne osećati hladnoću,
    ni munje koje grme
    i s vriskom paraju nebo.

    Nasmejan, otići mirno.

    Pretočiti se u vodu,
    u vazduh,
    u zemlju,
    u šume,
    ovakve jedne noći
    pod maglom neprozirnom.

    I onda:
    živeti prostran.

    Biti do kraja sveta
    sve što se doseći može.

    Nikad ne ostati mali.

    Biti miris i boja,
    biti tišina u vetru,
    i biti okean zvezda
    što se u večnosti pali.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Miroslav Antic

    More hleba i nevolje

    Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, bože mi oprosti, rođen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja.
    A odem, đavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem.
    Kafana - ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći. Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!
    I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek - kažem ja njima:
    - Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od građana.
    I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno.
    - A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva?
    - Znam - kažem. - Samohrana.
    - Đavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine. - I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...
    A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".
    I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rođene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.
    - Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje? A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga. Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?
    - Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada - ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana...
    U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza. Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!
    A oni me gledaju sažaljivo:
    - Takvog ministra u ovoj zemlji nema...
    - Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. - Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.
    Novembar je. Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju. Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme.
    Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.
    - Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona.
    - Opet! - vičem i ja njima.
    I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju.
    Ko mi je kriv, đavo me odneo, što sam večno ostao seljak.

    Miroslav Antić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Miroslav Antic

    SUSRETI

    Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
    Mada smo različitim putevima koračali
    Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
    I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali

    Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
    I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
    Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
    Pa onda prošli, odlutali, svako za svojim vidicima.

    U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
    I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
    A putevi se dužili i raskršća se žudela
    Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

    U zime snežne, pobelele ko tvoji isprani dlanovi
    Dugo si dugo čekala pod jablanom na smetu
    I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
    Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

    Pa ipak ti su susreti tek kratka radovanja
    Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
    Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
    I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše

    Spustiću tvoju maramu usput, kraj putokaza
    I sa vetrom-drugarom otići nabranih veđa
    Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
    I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •